Mnogi analitičari ali i političari, poglavito oni u Europi, poput nedavno poljskog premijera Donalda Tuska, naglašavaju kako je najveći dobitnik američko-izraelskog rata protiv Irana Rusija.
Pritom se, kao argumenti za potonju tezu, najčešće spominju tri razloga:
- ukidanje sankcija na izvoz ruske nafte i to po premijum cijenama a ne onim limitiranim – usvojenih od članica G7 u sklopu proturuskih sankcija zbog invazije na Ukrajinu;
- smanjenje pritoka američkog oružja u Ukrajinu zbog neočekivano povećanih potreba za rat SAD-a na Bliskom istoku;
- sve veći prijepori između saveznika u NATO-u na relaciji SAD-Europa, poglavito otkako je potonja negativno odgovorila na poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa na zajedničku vojnu deblokadu Hormuškog tjesnaca, ali i nakon nedavnih zabrana Francuske, Španjolske i Italije za korištenje svojih baza (u slučaju prve dvije i zračnog prostora) za američke zrakoplove koji sudjeluju u operacijama protiv Irana.
Zapravo su sve konstatacije točene pa je očito kako Rusija, ovoga puta ni kriva ni dužna – zbog definitivno pogrešne procjene Mossada i CIA-e o brzom slamanju i kapitulaciji Irana sada ubire plodove i to na dvije razine – financijskoj i geopolitičkoj.
U ovoj prvoj to se ogleda u novim stotinama milijuna dolara koji se dnevno slijevaju u rusku državnu riznicu kroz izvoz nafte, dok se u onoj drugoj to ogleda u sve češćim zahtjevima da Moskva pokuša odigrati posredničku ulogu u smirivanju i zaustavljanju rata na Bliskom istoku.
Paradoksalno, ako bi tu ulogu i formalno dobila (u što ne vjerujem iako nije isključeno), našla bi se u poziciji koju SAD ima u odnosu na rat u Ukrajini. Istodobno, SAD bi se našao u ulozi Rusije.
Rusija ovu priliku ne bi željela propustiti i tako još jednom demonstrirati kako nije izolirana zemlja, koju je združeni zapad (od čega ostaje sve manje) nastojao odrezati od ostatka svijeta, i ne manje važno – da bez ruske nafte svijet ne može funkcionirati.
Tako je ovih dana ruski čelnik Vladimir Putin obavio telefonske razgovore s više arapskih čelnika, od kojih je najvažniji onaj jučerašnji, sa saudijskim prijestolonasljednikom Mohammedom bin-Salmanom, dok je dan ranije u Moskvi primio egipatskog ministra vanjskih poslova Badr Abdelattyja. Istodobno Moskva je gotovo u svakodnevnom kontaktu s Teheranom, kojemu, inače, dostavlja humanitarnu pomoć – bilo zračnim putom, bilo kopnenim – preko Azerbajdžana.
Putin i bin-Salman zauzeli su se za što brži prekid vatre i konstatirali kako poremećaji u proizvodnji i distribuciji energije proistekli iz krize utječu na globalnu energetsku sigurnost. U tom su smislu naglasili važnost zajedničkih napora zemalja OPEC Plus, čiji su obije najvažniji članovi – za stabilizaciju globalnog tržišta nafte.
Nekoliko dana ranije Putin je razgovarao i sa čelnikom UEA – zemljom koja ovih dana ubrzano zaoštrava odnose s Iranom, ne isključujući i priključivanje ratu protiv njega na američkoj strani. Inače – i UAE i Iran su članice BRICS-a, pa bi to bio još jedan težak udarac za taj format od deset država članica, među kojima su – između ostalih i Kina i Rusija.
Trump prijeti stopiranjem isporuke oružja Ukrajini kako bi pritisnuo Europu oko Irana
Japan u energetskoj krizi
Azija je za sada najteže pogođena svjetska regija bliskoistočnim ratom jer je iz Perzijskog zaljeva desetljećima dobivala najveće količine nafte, a potom i ukapljenog plina za svoje potrebe. Ozbiljno su energetskom krizom, osim siromašnih, pogođene i vrlo razvijene i bogate zemlje – poput Južne Koreje i Japana.
Ali bogati se uvijek lakše snađu. Tako se jučer u japanskim medijima pojavila vijest prema kojoj japanska vlada namjerava početkom svibnja u Rusiju poslati delegaciju poslovnih lidera na pregovore o kupnji nafte usred produbljivanja globalne energetske krize.
Prema dostupnim informacijama, predstavnici divovskih trgovinskih i investicijskih korporacija poput Mitsuija, Mitsubishija i jedne od najvećih svjetskih brodarskih tvrtki, Mitsui OSK Lines, koja već ima iskustva u isporuci ukapljenog plina s ruskih arktičkih polja, već su izrazili spremnost pridružiti se pregovaračkom timu. O tome piše i ukrajinski medij Strana.
Također se navodi da će se rasprava fokusirati na mogućnost povratka japanskih tvrtki u Rusiju ukoliko prestane rat protiv Ukrajine.
Ovdje podsjećam kako je i Japan, poput ključnih europskih država članica NATO saveza, nedavno izjavio kako neće sudjelovati u američkom ratu protiv Irana nakon što je prethodno Tokio dobio Trumpov poziv da to učini, jednako kao i daleka Australija.
Trump smijenio Pam Bondi s dužnosti glavne državne tužiteljice
I Austrija zatvorila svoje nebo
Ali ni to nije sve. Jučer je također stigla vijest kako je Austrija zatvorila svoje nebo za američke vojne zrakoplove uključene u bombardiranje Irana, slijedeći gore navedene ostale europske zemlje koje su to već ranije učinile. O tome je izvijestila tamošnja radio postaja ORF, pozivajući se na austrijsko Ministarstvo obrane.
Pa iako Austrija, za razliku od navedenih europskih država nije članica NATO saveza, ona je, s izuzetkom Švicarske okružena zemljama članicama tog saveza.
Tako je Beč i izjavio kako je ova odluka povezana s neutralnim statusom zemlje, dok je glasnogovornik austrijskog MO, pukovnik Michael Bauer, rekao kako je od početka sukoba na Bliskom istoku Austrija odbila sve američke zahtjeve za prelet vojnih zrakoplova iznad njezina teritorija. Beč, kazao je on dalje, odbija takve zahtjeve svih država uključenih u otvorene oružane sukobe, pridržavajući se politike neutralnosti utemeljene 1955. godine.
„To znači da, na primjer, zahtjevi za letove u Ukrajinu ili Iran u ovom trenutku neće biti odobreni“, navelo je austrijsko MO.
Ove dvije vijesti – iz Japana i Austrije, samo pokazuju istinitost gore navedenih argumenata od strane onih koji smatraju da je Rusija najveći dobitnih rata na Bliskom istoku. Barem kratkoročno!
Pritom se logično nameće pitanje, je li Moskvi uopće u interesu skori završetak rata iz kojeg profitira i geopolitički i financijski? Usudio bih se i tu odgovoriti s riječima smo kratkoročno. Jer potpuna i dugotrajna destabilizacija Bliskog istoka vrlo lako se može proširiti na susjedne regije – tako i na zonu Južnog Kavkaza i Srednje Azije općenito. U potonjoj je ionako dovoljno vruće kroz nedavno pokrenuti rat Pakistana protiv afganistanskih talibana koji vladaju tom zemljom.
Kad već spominjem Pakistan, očito je kako on nije dorastao ulozi koju su mu (prije svega SAD) htjeli namijeniti – biti posrednikom između SAD-a i Irana. Naime, postaje očito kako se, zbog njegovog produžetka, interesi oko tog rata sve više prelijevaju izvan okvira u njega neposredno uvučenih strana. Tu, osim Rusije – prije svega mislim na Kinu.
Trump: U sljedeća 2-3 tjedna ćemo vratiti Iran u kameno doba gdje i pripadaju
Trump odabrao između Netanyahua i Republikanske stranke
Mnogi su jučer u Americi i svijetu nestrpljivo očekivali Trumpovo uskršnje obraćanje naciji. Očekivanja su se svodila na dvije ključne stvari:
prvo, hoće li Trump (s obzirom na svoje prethodne izjave o ostvarenim američkim ciljevima u ratu i ne postojanju potrebe za američkom kontrolom Hormuza, jer SAD ima dovoljno svoje nafte) konačno objaviti vijest o njegovom završetku;
i drugo, hoće li reći nešto dramatično po pitanju daljnje sudbine NATO saveza, poput eventualne odluke o američkom povlačenju iz članstva u istom.
Na kraju se nije dogodilo ni jedno ni drugo. NATO nije niti spomenuo, a što se tiče rata, umjesto zaustavljanja istog rekao je kako će ga nastaviti još par tjedana i da će Iran „vratiti u kameno doba“.
Time je definitivno izgubio mogućnost izvlačenja iz rata, na koji su mnogi aludirali – na način da žrtvuje Netanyahua u korist Republikanske stranke kojoj se zbog ovog rata dramatično smanjuju šanse za izbjegavanje teškog poraza na međuizborima 3. studenog.
Štoviše, ako se donedavno smatralo gotovo sigurnim da će republikanci izgubiti Zastupnički dom a zadržati Senat, sada pak postaje gotovo sigurno da će izgubiti i Senat. Trumpova popularnost pala je na rekordno niskih 30-ak posto, a rat protiv Irana ne podržava više od polovice građana. Tu su još i nedavni masovni prosvjedi protiv Trumpa koji su na ulice američkih gradova privukli oko 8 milijuna građana.
Trump je, reći ću to figurativno – odabirom zaštite Netanyahua i njegovih ratnih ciljeva s Iranom postao grobar svoje Republikanske stranke. Sve više njezinih zastupnika zabrinuto ukazuje na opasnost od njenog potopa zbog načina na koji Trump vodi ovaj rat.
Da u tome mnogo toga ne štima, svjedoče i najnovije odluke nakon što je nedavno zbog neslaganja s Trumpovim ratom protiv Irana njemu leđa okrenuo Joe Kent, visoki dužnosnik za borbu protiv terorizma. Jučer je Trump smijenio i svoju blisku suradnicu, glavnu državnu tužiteljicu Pam Bondi. Istodobno je njegov ministar rata Pete Hegseth smijenio ni manje ni više nego načelnika stožera američke vojske Randyja Georgea, gotovo sigurno zbog iranskog rata tj. problema s kojima se SAD u njemu sada suočava. Jer takve se smjene ne događaju tijekom vođenja ratova u bilo kojoj zemlji ukoliko ne postoje krajnje ozbiljni problemi. Jer one nedvojbeno daju vjetar u leđa neprijateljskoj strani.
I za sam kraj nešto manje važno ali ipak znakovito! Američki okružni sudac Richard Leon prije nekoliko dana odobrio je zahtjev Nacionalne zaklade za očuvanje povijesne baštine za preliminarnu zabranu Trumpove namjere izgradnje svoje plesne dvorane vrijedne 400 milijuna dolara na mjestu srušenog istočnog krila Bijele kuće bez odobrenja Kongresa.
Hegseth otpustio načelnika glavnog stožera američke vojske
Luksuzni balovi će, dakle, za sada biti odgođeni u tom planiranom novom ruhu Bijele kuće – koje je trebalo biti svojevrsni simbol Trumpove i američke neograničene moći.
O tempora, o mores!
