Pomorsko dobro u Republici Hrvatskoj, kao res communes omnium, predstavlja ustavno i zakonski zaštićeno javno dobro namijenjeno općoj uporabi. Unatoč tome, empirijski podaci i brojni sudski i upravni postupci ukazuju na sustavni problem dugotrajnog nezakonitog korištenja, netransparentnog dodjeljivanja koncesija te fizičke privatizacije obale.
Rad analizira slučajeve u Istri (posebice Umag i okolica) te ih kontekstualizira sličnim pojavama u Dalmaciji i Kvarneru. Metodološki se oslanja na analizu sudskih presuda, odluka Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, medijskih izvještaja te relevantne pravne literature. Rezultati pokazuju ponavljajući obrazac: dodjela koncesija 1990-ih i 2000-ih, naknadno proširenje na terenu, zakašnjela reakcija državnih institucija te kontradiktorne sudske odluke. Posljedice uključuju ograničavanje pristupa moru, devastaciju krajobraza i eroziju povjerenja u institucije. Rad zaključuje potrebom za većom transparentnošću, decentralizacijom uz jači nadzor te revizijom postojećih dugoročnih koncesija.
Pomorsko dobro u Hrvatskoj obuhvaća more, morsko dno, podzemlje i obalu te predstavlja temeljni resurs nacionalnog identiteta i turističke privlačnosti. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, s izmjenama) te Zakon o koncesijama (NN 69/17) definiraju ga kao javno dobro u općoj uporabi, čije gospodarsko korištenje podliježe strogim uvjetima koncesija ili dozvola. Unatoč pravnom okviru, praksa pokazuje značajne devijacije. Ovaj rad pokazuje da slučajevi poput onog tvrtke Terra Istriana na Kravljem vrhu kod Umaga nisu izolirani incidenti, već dio šireg sustavnog obrasca koji se ponavlja duž cijele hrvatske obale. Cilj je identificirati zajedničke mehanizme, uzroke i implikacije te predložiti smjernice za poboljšanje upravljanja.
Pravni i institucionalni kontekst
Hrvatski pravni sustav pomorsko dobro tretira kao neotuđivo javno dobro (čl. 3. Zakona o pomorskom dobru). Koncesije za gospodarsko korištenje mogu se dodijeliti na određeno vrijeme, uz obvezu poštivanja prostornih planova i zaštite okoliša. Međutim, literatura ističe kronične probleme: neusklađenost zakona do 2023., nedostatak učinkovitog nadzora te utjecaj lokalnih interesa na odlučivanje. Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (2023.) pokušava pojačati transparentnost i pristup, ali implementacija je još u tijeku.
Institucionalni vakuum – zakašnjela reakcija Ministarstva, kontradiktorne odluke upravnih sudova i sporost trgovačkih sudova – omogućuje dugotrajno „sivo“ korištenje.
Studije slučaja u Istri
Istra, kao najrazvijenija turistička regija, predstavlja paradigmu problema.
Slučaj Terra Istriana – Kravlji vrh (Umag) Tvrtka Terra Istriana d.o.o. (pravni sljedbenik bivše Cementare Umag) koristila je 93,1 ha zemljišta nakon isteka koncesije 31. prosinca 2019. Tvrtka je planirala luksuzni resort s oko 3000 kreveta, ali nikakva izgradnja nije započela. Fizički je ogradila prostor do mora, ograničavajući pristup pomorskom dobru. Trgovački sud u Pazinu presudio je 26. ožujka 2025. (sutkinja Tijana Licul) da tvrtka mora vratiti zemljište državi u roku od 15 dana. Presuda je potvrdila nezakonito držanje nakon isteka koncesije i neispunjenje ugovornih obveza. Paralelno je Ministarstvo mora 2025. ukinulo nezakonitu lučku koncesiju iz 2001. (rok do 2009.), a aktivist Arsen Mujagić pokrenuo je upravni nadzor koji je doveo do brzog rješenja.
Savudrija / Alberi Grad Umag je 2021. dodijelio koncesiju tvrtki Čista voda projekt d.o.o. (povezanoj s resortom Petram MK Grupe) na području Alberi. Ministarstvo mora utvrdilo je brojne nepravilnosti (nepostojanje registra tvrtke, izostanak sudjelovanja Gradskog vijeća, nedostatak plana upravljanja) te naložilo raskid ugovora 2023. Upravni sud u Rijeci poništio je tu odluku u siječnju 2026., čime je slučaj vraćen u „pravnu neizvjesnost“. Ovaj primjer ilustrira institucionalnu kontradikciju i dugotrajne sporove.
Crveni vrh (Umag) U naselju Crveni vrh slovenski vlasnici vikendica od 1990-ih provode bespravnu gradnju, betonizaciju plaža i označavanje javnog pomorskog dobra kućnim brojevima. Grad Umag je dokumentirao devastaciju dronom, no reakcija institucija bila je spora. Građani prijavljuju fizičko tjeranje s plaža i sužavanje pristupnih putova.
Ostali slučajevi u Umagu Grad je pokušavao upisati parkirališta na obali kao svoje vlasništvo, što je Ministarstvo proglasilo nezakonitim. Ponavlja se obrazac: stari koncesije iz 1990-ih/2000-ih → proširenje na terenu (ograde, beton) → državna intervencija tek nakon medijskog i građanskog pritiska.
Širi obrasci na jadranskoj obali
Isti model vidljiv je izvan Istre, iako s regionalnim varijacijama.
U Dalmaciji (Split, Hvar, Dubrovnik) dominiraju ilegalni plažni barovi, masovno postavljanje ležaljki i ograđivanje dijelova plaža pod prividom koncesija. Problemi su vidljivi na gradskim plažama gdje komercijalizacija ugrožava opću uporabu.
Na Kvarneru (Krk, Cres, Lošinj) kampovi i hoteli proširuju kontrolu na obalu, često bez ažuriranih koncesija, što dovodi do ograničenja pristupa i pritiska na prirodne resurse.
U Zadru i Šibeniku zabilježene su slične pojave betonizacije turističkih zona. Razlika je u vidljivosti: Istra ima intenzivnije medijsko praćenje, ali sustavni uzroci su identični – netransparentne koncesije, nedostatak kontinuiranog nadzora i prioritet kratkoročnih turističkih prihoda nad dugoročnom zaštitom javnog dobra.
Uzroci, posljedice i recentni trendovi
Glavni uzroci su:
- Inercija iz tranzicijskog razdoblja (koncesije dodijeljene bez jasnih kriterija).
- Slaba koordinacija između lokalne, županijske i državne razine.
- Ekonomski pritisak turizma koji favorizira privatne investitore.
- Nedostatak građanskog nadzora sve do pojave inicijativa poput „Javno je dobro“, „Plava Fronta“…..
Posljedice uključuju ekološku degradaciju, socijalnu nepravdu (ograničen pristup lokalnom stanovništvu) i gubitak povjerenja u pravnu državu.
Pozitivni trendovi posljednjih 2–3 godine: pojačane inspekcije Ministarstva, sudske presude u korist države te veći angažman građana i medija. Međutim, kontradiktorne odluke (kao u Savudriji) pokazuju da sustav još nije stabilan.
Zaključak i preporuke
Analizirani slučajevi potvrđuju da je problem upravljanja pomorskim dobrom sistemski, a ne sporadičan. Za rješavanje je potrebno:
- Potpuna digitalizacija i javna baza svih koncesija s rokovima i obvezama.
- Jačanje neovisnog nadzora (npr. posebno povjerenstvo s građanskim predstavnicima).
- Revizija svih koncesija starijih od 20 godina.
- Dosljedna primjena novog Zakona o pomorskom dobru uz kaznene odredbe za nepoštivanje.
- Decentralizacija uz stroge državne standarde.
Samo integriranim pristupom – pravnim, institucionalnim i građanskim – moguće je sačuvati pomorsko dobro kao temelj hrvatskog identiteta i održivog turizma.
Milo Miklaušić, kap.
Rad se temelji na javno dostupnim izvorima do travnja 2026. i može poslužiti kao podloga za daljnja empirijska istraživanja ili političke preporuke.
PROČITAJTE JOŠ:
RAZOTKRIVAMO PRLJAVI TRIK Evo zašto bageri na pomorskom dobru ne staju ni nakon zabrane: “Sprega investitora, općina i lučke kapetanije”
Zašto se unatoč Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama koji je već treću godinu na snazi, koji vrlo decidirano i nedvojbeno definira što se (ne) smije na pomorskom dobru, pojedini divljaci i dalje rugaju s ovom državom, njenim pošteni(ji)m građanima i ono malo službi koji se usude
