Treći svjetski rat, po mišljenju mnogih svjetskih analitičara, već je počeo, dok manji dio kaže kako se tomu ubrzano teži, te je, ako se ovakav razvoj događaja ubrzo ne zaustavi, novi globalni rat neizbježan. Ja sam skloniji onoj prvoj tvrdnji jer se temelji na jednostavnoj i lako provjerljivoj činjenici: dvije jedine globalne nuklearne supersile u ovom su trenutku u ratu. Zasad ne međusobnom, ali s protivnicima koji su za onu suprotnu velesilu de facto saveznici.
Rusija još od veljače 2022. ratuje protiv Ukrajine, koju SAD od samoga početka ne samo da obilno sponzorira u materijalno-financijskom smislu i pokriva političko-diplomatski nego je svojim potezima i presudnim utjecajem na Kijev, poglavito nakon Majdanske revolucije 2014., ubrzano stvarao političko-vojne pretpostavke za rusku invaziju, nagrizajući kao nikad prije sigurnosni perimetar Ruske Federacije uvlačenjem Ukrajine u sferu svog utjecaja.
Istodobno je Vladimira Putina doveo u zabludu koja je rezultirala potpuno pogrešnom strateškom procjenom ukrajinske vojne snage i nacionalne volje za otporom. Bez obzira na sadašnju posredničku ulogu Donalda Trumpa u pokušaju pronalaska mirovnog rješenja za kraj rata, jasno je da je SAD i dalje nesumnjivo na strani Ukrajine i da joj želi osigurati što povoljnije uvjete za mir jer bi sve suprotno značilo propast cijelog američkog “projekta Ukrajina”, koji je zapravo pokrenut odmah nakon ukrajinskog stjecanja neovisnosti 1992. i u koji je Washington uložio desetke milijardi dolara. Kažem na strani Ukrajine, jer malo tko vjeruje da Trump, kad bi to želio, ne bi mogao prijeći sa sadašnje politike pritiska na Volodimira Zelenskog da prihvati ključni ruski zahtjev o povlačenju ukrajinske vojske s 15 – 20% teritorija Donbasa na politiku prinude da to učini.
Strateški partneri
Trump vjeruje da za prisilu još ima vremena te se neće odlučiti za nju dok mu god odgovara uloga posrednika ovakva kakva je sada. Rusija je, naime, fokusirana na ukrajinski rat, te je dodatno iscrpljuje vojno i financijski, dok on “sređuje” stvari u svijetu za američke interese, meta su mu ruski strateški partneri: u novoj godini počeo je s Venezuelom, a još ranije i sa Sirijom.
S druge strane, Sjedinjene Države su krajem veljače 2026. s Izraelom pokrenule rat protiv Irana. On je pak ruski i kineski strateški partner i važan član skupine zemalja BRICS i Šangajske organizacije (SCO), tj. ključnih platformi za promicanje interesa navedenih skupina država izvan sfere utjecaja SAD-a i Zapada u cijelosti. Uz to je, za razliku od Ukrajine koja ni približno nema takvu globalnu geostratešku i geoekonomsku važnost, i veliki svjetski proizvođač i izvoznik nafte i plina.
Dakle, dvije nuklearne supersile sada jedna protiv druge vode posredničke ratove u koje su neposredno uključene svojim vojnim snagama, pa je samo pitanje, ako se između Moskve i Washingtona ne pokrene ozbiljan dijalog, kada će doći i do njihova međusobnog sraza.
Jasno je da to onda ne bi bio treći svjetski rat, nego brzi put u apokalipsu s obzirom na to da konvencionalni rat ni jedna od dviju nuklearno dominantnih država nema komoditet izgubiti. Jer gubitak rata od ključnog suparnika bio bi i njihov konačni geopolitički slom bez mogućnosti oporavka, s obzirom na to pobjednik više nikada ne bi dopustio. Već smo govorili o raspadajućem mirovnom poretku, ali se od Trumpove vojno-obavještajne operacije u Venezueli i napada na Iran s punom sigurnošću može govoriti o njegovu potpunom raspadu.
Ključni resursi
A kada se to dogodi, jasno je da više ne vrijede pravila uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, odnosno da ih se nitko neće pridržavati. Drugim riječima, sve je dopušteno. U novonastalom okviru najbolje će prolaziti oni u čijim je rukama golema vojna sila, naravno, u kombinaciji s odlučnošću njezine primjene zatreba li, ako čimbenik straha prije toga ne odigra svoje.
A čini se da će i dodatna sila i dodatna odlučnost Trumpu sada itekako trebati s obzirom na razvoj rata s Iranom, poželi li barem donekle politički povoljno izaći iz zamke u koju je neočekivano upao. Rat na Bliskom istoku pretvara se u dugotrajni sukob, neovisno o tome što je omjer vojnih snaga i općenito moći neusporedivo na strani SAD-a, još potpomognutog Izraelom.
Bez obzira na to što je američka strategija pokretanja rata potpuno drukčija od provjereno pogrešne ruske. Ona se temeljila na realno ispravnim procjenama Trumpovih stratega kako će se snažnim i preciznim zračnim napadima suvremenih borbenih zrakoplova i raketa po kritično važnoj vojnoj i civilnoj infrastrukturi i središtima političke moći u Teheranu obezglaviti politički i vojni aparat zemlje, što će odmah prouzročiti strah i paniku te osigurati brzi slom režima.
Međutim, sada, nakon punih mjesec dana rata, svima je jasno da su glavni politički ciljevi Washingtona i Tel Aviva koje su željeli ostvariti ostali nedostižni. Više nitko ni u SAD-u ni u Izraelu ne računa sa smjenom teokratskog društvenog ustroja, tj. vladajućeg režima, što je bilo “sigurno” nakon likvidacije državnog vrha već prvog dana rata i izbijanja nove velike iranske revolucije slične onoj Islamskoj iz 1979., ali sada demokratskog, liberalnijeg tipa. Nitko više ne računa ni na raspad zemlje po etničkim razdjelnicama, ni na uništenje proiranskih snaga u regiji iz tzv. osi suprotstavljanja sa stavljanjem ključnih iranskih prirodnih resursa, uključujući i već obogaćeni i skriveni uranij od oko 400 kilograma pod svoj nadzor.
Tri zemlje
Trump je, dakle, upao u zamku mogućeg dugotrajnog i za SAD neprihvatljivo skupog rata i toga je potpuno svjestan. Zato sada raznim manipulacijama pokušava sa sebe zbaciti odgovornost za neočekivano nepovoljno stanje. Pa sada optužuje Izrael za preintenzivne napade po Iranu bez konzultacija sa SAD-om kao u prvoj fazi rata, potom napada europske saveznike u NATO-u da nisu željeli pomoći SAD-u u ovom ratu barem zajedničkom deblokadom Hormuškog tjesnaca, što je prouzročilo velik rast cijena fosilnih energenata i za njihove zemlje, onda se ljuti na arapske zemlje koje se ne žele neposredno uključiti u rat.
Potonje to nikako ne žele, iako u formalnom političkom diskursu za tu opciju ostaju otvorene ako Iran “prijeđe sve crvene crte”. Iran ih je, naravno, već odavno prešao: financijski gubici zaljevskih monarhija nakon što im je Iran uništio energetsku infrastrukturu i blokirao Hormuz, već se mjere u stotinama milijardi dolara i posljedice će osjećati desetljećima. Stvar je zapravo u činjenici koju sve arapske zemlje, ali i SAD i Izrael, dobro znaju. Samo tri zemlje u regiji imaju vojni kopneni potencijal usporediv s Iranom: Egipat, Pakistan i Turska. Redom one koje od početka uporno apeliraju na nužnost skorog završetka rata zbog opasnosti od njegova širenja i izvan regije.
S druge strane, demokrati su nanjušili krv i Trumpu ne daju priliku da odgovornost za rat koji je sam pokrenuo prebaci na druge, pogotovo zato što nije tražio dopuštenje od Kongresa (što pravno nije morao učiniti i ne mora sve dok rat traje do 60 dana) niti je o tome izvijestio saveznike.
Konačno rješenje
Demokrati ga, umjesto sve većeg guranja Amerike u vrlo rizičan rat, sada lukavo pozivaju da se radije posveti problemu sve većih cijena u zemlji koje je taj rat generirao. Nije čudno što Trump opet i demokrate i Bidenovu administraciju krivi da su SAD ostavili bez sofisticiranog oružja koje su besplatno predali Ukrajini, a sada bi američkoj vojsci dobro došlo na Bliskom istoku. Također, 26. ožujka (na dan pisanja ovog teksta) Trump je opet izjavio da NATO ništa nije učinio za SAD u ratu s Iranom i dodao: “Zapamtite dobro ovu činjenicu.”
Ja pak ne bih tako olako podcjenjivao Trumpa i iritirao ga kritikama, ma koliko one opravdane bile – prije svega one koje mu je uputio njemački predsjednik s pozicije međunarodnog prava. Jer svima je jasno da je on, skupa s Benjaminom Netanyahuom, želio ovaj rat dobiti brzo, bez izazivanja bilo kakvih sigurnosnih, ekonomskih i trgovinskih poremećaja i na regionalnoj, a kamoli na globalnoj razini.
Nije želio uključivati saveznike jer je lovorike htio ostaviti samo za sebe. Zapravo, iako sam i osobno na početku bio sklon uvjerenju i sada dominantnom mišljenju kako je Netanyahu Trumpa gurnuo u ratnu avanturu s nepredvidljivim i nedovoljno jasnim Iranom u pogledu njegove vojne i političke otpornosti (dvanaestodnevni izraelsko-iranski rat iz lipnja prošle godine za sigurnu procjenu nije mogao biti dovoljan, što se sada i pokazuje), sada sam skloniji mišljenju da je netko iz američke “duboke države”, usko povezan s Demokratskom strankom, i Trumpu i Netanyahuu dobro smjestio, uvjeravajući ih u neupitan i brz uspjeh u konačnom i vječnom rješenju “iranskog problema” za obje zemlje, koji će im, uz ostalo, donijeti i obilne druge geopolitičke plodove – prije svega u odnosu na ruske i kineske ambicije s Iranom i regijom u cjelini.
Bolni kompromisi
Trumpa u takvo što sigurno nije trebalo dugo uvjeravati jer je ionako bio osokoljen u svijetu neviđenom i potpuno učinkovitom operacijom u Venezueli, kao i vjerojatnim slamanjem komunističke Kube, a uz to i demonstracijom svoga presudnog utjecaja na mogućnost izvoza ruske nafte, što dosad nije uspjelo ni jednom američkom predsjedniku! To su lovorike koje sigurno ne uspavljuju pobjednika, već ga tjeraju na još bolje rezultate, odnosno povećavaju mu apetite stvarajući mu iluziju nepobjedivosti zbog paralizirajućeg straha koji sije u međunarodnoj zajednici.
Naime, ako Trumpova i Netanyahuova avantura s Iranom, umjesto da bude ovjenčana lovorikama, završi osobnim i geopolitičkim porazom SAD-a i Izraela, obojica će vjerojatno brojiti posljednje dane svoje vladavine, bez čekanja novih izbora.
Jer svi se još dobro sjećamo masovnih i dugotrajnih prosvjeda diljem Izraela protiv Netanyahua iza kojih su stajali izraelski liberali i američki demokrati dok je na čelu zemlje još bila Bidenova administracija, a prije nemilih događaja s Hamasovim masakrom u Izraelu u listopadu 2023. Sada bi obje ove lijeve političke opcije, ako avantura u Iranu krahira, jednim udarcem ubile dvije muhe, i to ovaj put – zauvijek. U SAD-u bi nakon toga malo što ostalo i od zahuktalog pokreta MAGA koji je Trumpa doveo na vlast.
Zbog svega toga ne isključujem mogućnost da Trump posegne za krajnje ubojitim napadima na Iran, što je, uostalom, 26. ožujka i najavio u slučaju da Teheran ne pristane na pregovore o 15 točaka koje mu je preko Pakistana uručila američka strana. Iran ih je isti dan odbio, šaljući američkoj strani svoje uvjete za prekid rata. Da ih sada ne nabrajam, reći ću samo kako su oba maksimalistička i potpuno neprihvatljiva za drugu stranu, i iziskuju bolne kompromise za obje zemlje, što je u sadašnjim uvjetima nemoguće očekivati.
Uski prolaz
Trump je, ni više ni manje, 25. ožujka zaprijetio Iranu stvarnim i neviđenim paklom ako ne prihvati pregovore. WSJ isti dan objavljuje i gotovo nevjerojatnu vijest da su Trump i Izrael privremeno isključili iranskog šefa diplomacije i šefa parlamenta s popisa osoba predviđenih za likvidaciju na 4 – 5 dana, dok ne odgovore na američku ponudu o završetku rata. Ali Teheran nije impresioniran – barem ne na javnoj političkoj razini. Naprotiv! Najavljuje dosad neviđene odgovore po američkim vojnim i gospodarskim ciljevima diljem svijeta ako SAD ostvari svoje “paklene” prijetnje.
Daljnji razvoj vojnih događaja u ovom trenutku ne znam, niti to itko zna, a siguran sam da stvarnih, duboko osmišljenih i analiziranih vojnih planova više i nema, nego se odluke donose situacijski – ad hoc.
Ali zato znam da se 4. srpnja ove godine obilježava 250. godišnjica američke neovisnosti, što je ujedno i Trumpov 80. rođendan. Te datume sigurno ne želi obilježiti ratom s Iranom, koji bi tada već ušao u peti mjesec. Stoga nije čudno što je dao novi rok za završetak rata – 15. svibnja.
Trump je taj datum vjerojatno izabrao zato što toga dana odlazi u dvodnevni službeni posjet Kini, u Peking, k svom domaćinu Xiju, pa ne želi doći poražen i na takvim temeljima raditi na uspostavi pravila o trgovini između najvećih svjetskih gospodarstava.
Vidjet ćemo što će dotad biti. Iran, osim navedenim prijetnjama, u slučaju ostvarenja Trumpovih, najavljuje blokadu još jednog strateškog mjesta koje bi moglo paralizirati ukupnu svjetsku trgovinu, ne samo energentima.
Pandorina kutija
Riječ je o prevažnom tjesnacu Bab El-Mandeb koji spaja Arapsko more na jugu i Crveno more na sjeveru do Sueskog kanala. Ne treba govoriti što bi se u tom slučaju dogodilo. Jemenski hutisti već su od kraja 2023. i cijelu 2024. pokazivali koliko su sposobni uništavati i trgovačke i vojne brodove koji onuda plove. Osim toga, tjesnac predstavlja i najuže grlo ključnih podmorskih komunikacijskih kabela između zapada i istoka našeg planeta. Ako bi se oni presjekli, to bi značilo bacanje međusobne trgovine u, figurativno rečeno, kameno doba kad je riječ o financijskim transakcijama, internetu i mnogočemu drugom.
I hutisti i libanonski Hezbollah još nisu dobili “mig” iz Teherana za pokretanje svojih najvećih napada, te je jasno kako ih Teheran čuva, kao i svoje kapacitete, upravo za odlučujuće bitke u slučaju totalnog rata ako ga SAD i Izrael protiv njega pokrenu. Zbog svega ovog nastalog kaosa ne bi me iznenadilo da Trump na kraju posegne i za udarima po Iranu taktičkim nuklearnim oružjem. Poraz si ne može dopustiti, a dobitne izlazne varijante zapravo nema.
Svi eventualni kompromisi koje bi postigao s Teheranom u pregovorima on bi sigurno odmah proglasio svojom pobjedom. Problem je, međutim, što u to nitko osim njega ne bi vjerovao – ni demokrati, ni američki saveznici, ni suparnici SAD-a niti obične zemlje iz redova tzv. Globalnog juga koje s neobičnim zanimanjem prate kako će završiti ovaj rat, koji je – za Trumpa posve neočekivano – postao ključni globalni geopolitički obračun te u tom smislu čak nadvisuje i razvikani ukrajinski rat i njegovu nedvojbeno veliku opasnost u slučaju eskalacije. Ako ovaj rat brzo ne završi, postoji vjerojatnost da će Kina i Rusija Ameriku prvi put vidjeti ranjivu i početi pomagati Iranu, slično kako to SAD čini Ukrajini – i materijalno i obavještajno. Mogle bi vidjeti povijesnu priliku da jednom zauvijek zbace svog najvećeg suparnika s trona globalnog hegemona.
Najbolje sredstvo
Ako pak to ne bi bio dovoljan razlog za pokretanje trećeg svjetskog rata, onda uistinu ne znam što bi drugo moglo biti. Naizgled paradoksalno, golemi nuklearni arsenali tog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta sada su i najbolje sredstvo odvraćanja da te zemlje svijet ne pretvore u armagedon. Kažem naizgled, jer ta su oružja masovnog uništenja i razvijena primarno kako bi odvratila suparnike od nepromišljenih poteza.
Ali ako bi Trump ili Izrael uporabili to oružje protiv Irana, Pandorina kutija potpuno bi se otvorila, a utrka za nuklearnim oružjem, kao jedinim stvarnim jamcem nacionalne sigurnosti, proširila bi se svijetom i nitko je više ne bi mogao kontrolirati ni zaustaviti. Zato ću ovaj tekst završiti pitanjem iz naslova jedne od svojih nedavnih analiza: je li pokretanje američko-izraelskog rata protiv Irana zaista “epski bijes”? Na odgovor vjerojatno nećemo dugo čekati s obzirom na neviđenu dinamiku događaja oko samog rata, kao i njegovih globalnih posljedica.
Ne žele iranske rakete zbog prisutnosti stranih vojnika
Iran je odgovorio horizontalnom eskalacijom, asimetričnim udarima po ključnim metama SAD-a i Izraela diljem regije, ali i po infrastrukturi susjednih arapskih država koje imaju neformalne savezničke odnose sa SAD-om, dajući mu teritorij za njegove baze u zamjenu za pružanje sigurnosti. U tome SAD definitivno nije uspio, jer je zbog neočekivanog iranskog odgovora bio prisiljen fokus svojih obrambenih kapaciteta usmjeriti na zaštitu svojih vojnih instalacija te na zaštitu Izraela.
To pak izaziva burno negodovanje arapskih monarhija, makar se to ne prikazuje u izjavama na najvišim razinama vlasti jer je kod tamošnjih vladajućih elita strah od Trumpa i dalje izrazito prisutan. Zamjeriti se Trumpu dok rat s Iranom još traje bilo bi vrlo rizično za zaljevske monarhije. Bolje je imati ikakvu nego nikakvu američku zaštitu od Irana, koji je jasno dao do znanja da neće prezati od nanošenja još razornijih udara na ključne objekte svojih susjeda koji nude “gostoprimstvo” američkim snagama ako SAD i Izrael krenu u eskalaciju koja bi uključivala još masovnije zračne napade i ograničenu kopnenu invaziju. Poput one na strateški važan iranski otok Kharg, na krajnjem sjeverozapadu Perzijskog zaljeva, preko kojeg se izvozi 87 posto ukupne iranske nafte.
Njemačka je prva Americi rekla “ne”
Europski čelnici Trumpu ne ostaju dužni. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, u govoru u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, Trumpov sukob s Iranom opisao je kao “katastrofalnu pogrešku” koja krši međunarodno pravo. Pritom je kritizirao i njemačku vanjsku politiku, rekavši kako “ne postaje uvjerljivija samo zato što kršenje međunarodnog prava ne nazivamo kršenjem međunarodnog prava”.
Evo još nekoliko izjava njemačkog predsjednika koje su odjeknule svijetom: “Kao što vjerujem da neće biti povratka u odnosima s Rusijom na stanje prije 24. veljače 2022., tako vjerujem i da neće biti povratka u transatlantskim odnosima na stanje prije 20. siječnja 2025.”; “Nema sumnje da opravdanje kako je rat pokrenut da bi se spriječio napad na SAD ne drži vodu”; “Rascjep je predubok i povjerenje u američku politiku moći je izgubljeno, ne samo među našim saveznicima već… diljem svijeta.”
Trumpu nije ostao dužan ni francuski načelnik Glavnog stožera Fabien Mandon, koji je za Reuters 25. ožujka rekao: “O ratu nismo ništa znali, niti je on u našem interesu.” “Iznenadio nas je američki saveznik, koji ostaje saveznik, ali postaje sve nepredvidljiviji i čak nas i ne obavještava kada odluči pokrenuti vojne operacije. To utječe na našu sigurnost i interese”, rekao je zapovjednik francuske vojske.
U Parizu raste “iritacija” zbog odluke Washingtona da pokrene rat protiv Irana, nakon što je Trump već razljutio europske saveznike svojim planovima za Grenland. “Sada su odlučili intervenirati na Bliskom istoku, a da nas nisu obavijestili. Međutim, primarni zadatak francuskih oružanih snaga bio je pronaći načine da zaštite francuske građane u regiji”, zaključio je Mandon. Istodobno, Britanci najavljuju mogućnost formiranja koalicije za kontrolu Hormuškog tjesnaca, ali, vjerovali ili ne – nakon što završi rat. Sada tek najavljuju moguću konferenciju zainteresiranih savezničkih zemalja o formiranju koalicije. Naime, čelnici EU-a ne žele ući u sukob koji su izazvali SAD i Izrael, kako to piše EUPerspectives. “Ali željeli bi pomoći u taženju izlaza.” Medij dalje navodi kako se, paralelno s tim, pojavila nova “koalicija voljnih koju su inicirali Italija, UK, Francuska, Njemačka, Nizozemska i Japan”.
