Ja mogu zabiti samo kada zaluta nešto, a moglo bi možda nešto i zalutati – nasmijao se pitanju Josip Mišić krajem rujna 2023., nakon što smo ga “bocnuli” konstatacijom i spoznajom da prije derbija s Hajdukom, koji je Dinamu tada slijedio, nije mrežu zatresao punih 10 mjeseci, a njegova smo se odgovora prisjetili u odjavi ove, Velike subote na Maksimiru. Tada na Poljudu, ipak, nije “zalutalo”. Kao ni 10 mjeseci prije toga, ali ni čak 30 mjeseci kasnije. Iako se ovo odbrojavanje za navijače nerijetko transformiralo u “iščekivanje Godota” – u uzaludno odbrojavanje do pogotka kapetana Modrih, jer su njegovi golgeterski pokušaji pogađali blokove ili, u gorem slučaju, tribine i ograde – u subotu je konačno “sjelo”.
I Maksimir je eruptirao. Zapad je bio na nogama, Bad Blue Boysi su pojačali decibele, a zatim i pozvali zapadnu tribinu na sinergiju i zajedničko navijanje. Svi su čekali – to. Igrači, klupa, tribine. Iako ovo, zapravo, nije njegova uloga, jer Dinamo za kreiranje golova ima dovoljno kandidata, pogodak Josipa Mišića se, ipak, već mjesecima, odnosno godinama, iščekivao u taboru maksimirskih navijača. Ilustrirao je to i urlik danoga trenutka, kada su navijači “eksplodirali” i proslavili taj pogodak kao što su bili u deliriju ispred malih ekrana u pandemiji nakon što je Mislav Oršić i treći put matirao Tottenham.
Mišić je uskoro završio i na ramenima igrača, kao ultimativni heroj (n)ovog Dinama. Točnije, kao poveznica između “prošlog” i “novog” Dinama. Zvonimir Boban odabrao ga je kao novog lidera svlačionice, kao jedinog “senatora” koji je “preživio” reformu i revoluciju, pored kojega su igrači masovno odlazili i dolazili u oba smjera prije nepunih godinu dana. Iako oni ne vole taj termin, Josip Mišić pretvorio se u “posljednjeg senatora” maksimirske svlačionice, a za manje od dva mjeseca bi – ako ne bude spektakularnih preokreta – prvi put u karijeri trebao podići trofej kao “prvi među jednakima”. Kao možda i sinonim za najveću čast u karijeri. Trofeji mu, pritom, nisu strani pojam. Pet puta je bio hrvatski prvak, jednom i grčki, triput je osvajao hrvatski Kup, a jednom grčki, uz još dva Superkupa u domovini. No, trofej u kapetanskoj ulozi? To će biti nova funkcija za njega. To će, potencijalno, biti i “novo normalno” za Josipa Mišića i Dinamo, jer je Mario Kovačević uglazbio maksimirske trupe prema željama navijača, pa se osim rezultata i pobjeda, ipak, plješće i izvedbi na terenu.
Osim što je zabio taj, sedmi pogodak u potopu Osijeka, koji je, realno, samo mali ukras na Dinamov furiozan dan u uredu, Mišić je ponovno odradio pregršt onih, “nevidljivih” radnji. To su mala presijecanja koja diktiraju tempo, oduzete lopte koje, onako, ostanu u sjeni jer ekspresno i jednostavno proslijedi loptu suigraču, dodavanja koja nameću ritam, a onda uslijede oni potezi drugih igrača koji, ipak, ulaze u osnovnu statistiku, poput pogodaka i asistencija, pa se više vrednuju i slave. Protiv Osijeka je, kao i u prethodnim partijama, odradio doktorsku disertaciju, koju bi komisija ocijenila – “odličnim”. I, stoga, nije čudo da se partije bez Mišića naročito apostrofiraju u Maksimiru. Da medijske snage uoči takvih utakmica iznova analiziraju učinak bez kapetana, odnosno tko bi ga i kako mogao zamijeniti…
Dinamo za njega nema zamjenu. Već godinama. I, čini se, neće ju niti imati. Takvi su igrači “vrsta koja izumire”. Sve je manje i “devetki” ili “desetki”, ali i ovakvih, tradicionalnih veznih igrača, “zadnjih”, pa se u Maksimiru već godinama, uoči prijelaznih rokova, kotrljaju priče da “trebaju zamjenu za Mišića”, ali zamjene, i dalje, nema. Mišić će za manje od tri mjeseca proslaviti tek 32. rođendan, a “tek” je ovdje, pak, iz razloga jer su se u modernom nogometu pomaknule granice, pa dok bi ova dob krajem prošlog stoljeća možda bila sinonim za objesiti kopačke o klin, u suvremeno doba ona upućuje na barem još dvije do tri godine karijere na pravoj razini.
Ugovorne stavke vežu Josipa Mišića s Dinamom do kraja lipnja 2029., do točno dva dana nakon njegova 35. rođendana, a rođendan je to koji je, ipak, sinonim za svojevrsnu prekretnicu u karijeri. U prijevodu, nakon kraja ove kampanje, Dinamo će prema ugovoru imati još tri sezone s profesorom Mišićem, koji bi trenutačnu statistiku, od 245 nastupa za maksimirski klub, potencijalno mogao podebljati do razina najvećih rekordera. Dražen Ladić će, ipak, biti nedodirljiv na vrhu za njega s 468 nastupa, kao i njegov prvi pratitelj, Arijan Ademi s 430, ali četvrti Marko Mlinarić s 307 ili, čak i trećeplasirani Mladen Ramljak s 337, možda neće biti “neuhvatljivi” za Mišića. Kao ni za Dominika Livakovića, koji je trenutačno na 303. U “klub 300” su još učlanjeni samo Srećko Bogdan (304), Drago Vabec (301) i Cico Kranjčar (301).
U modernom nogometu, naročito u Hrvatskoj, pa i u Dinamu, igrači s ovakvom ostavštinom u jednom klubu sve su rjeđe pojave, a sve raritetniji fenomen su i igrački profili poput Josipa Mišića. Vezni igrač starog kova i “starog” Dinama, koji se, ipak, prilagodio vremenu i kliknuo do kraja s “novim” licem Dinama. S momčadi koja će vratiti titulu prvaka u klupske vitrine.
