Zahvaljujući ponajprije američko-izraelskom napadu na Iran, ratu koji je iscrpio napadače više nego što su mislili, cijeli svijet zna za Hormuški tjesnac. Taj plovni put između Perzijskog zaljeva i Omana dug je samo oko 167 kilometara i na karti svijeta samo je naoko beznačajna točkica. No zbog činjenice da njime prolazi oko petine ukupne nafte koju svijet troši ta je “točkica” postala jedno od najvažnijih mjesta na svijetu za globalnu ekonomiju.
Mnogi će reći kako danas osjećamo posljedice pretjeranog oslanjanja na fosilna goriva i vjerojatno je to samo dio problema, jer ostaje činjenica da je dovoljno zatvoriti ili usporiti promet naftom kroz Hormuz da to osjeti cijeli svijet, uključujući i Hrvatsku. Još od globalne krize i recesije 2008. “obični” građani svjesni su kakav domino-efekt ima povećanje cijena nafte kao primarne sirovine u proizvodno-opskrbnom lancu. Skupa nafta poskupljuje sve, od dobara do usluga, povećava inflaciju, slabi kupovnu moć, ruši cijene dionica velikih kompanija, gasi radna mjesta i donosi još niz nedaća.
Zbog toga je Hormuz, koji je zatvoren nakon američkog napada na Iran, kritična točka globalnoga gospodarskog ekosustava. Moglo se proteklih tjedana čuti kako nafta koja ovuda prolazi najviše završava u Kini, Indiji i Japanu. Iako to jest točno, jer prema nekim procjenama više od 80 posto nafte koja se transportira kroz Hormuški tjesnac završi na azijskim tržištima, to ne znači da su Europa ili SAD zbog toga pošteđeni ekonomskog udara. Azijska tržišta ključna su za svjetsku ekonomiju te je spomenuti domino-efekt neizbježan i za ostatak svijeta iako on nije izravno ovisan o nafti koja se prevozi tjesnacem.
SAUDI OIL ROUTES IN BIG TROUBLE 🚨
RED SEA ROUTES NOW CRITICAL AS HORMUZ REMAINS BLOCKED.
YANBU & THE EAST WEST PETROLINE ARE OVERLOADED & THE LAST SAFETY VALVE.
GLOBAL ENERGY SYSTEM NEARING BREAKING POINT AS OIL & GAS PRICES ARE EXPLODING.
IRAN MAY HIT PORTS, IF… Show more https://t.co/B5kwuIZVPA pic.twitter.com/w7mgn5SgFg
— Money Ape (@TheMoneyApe) March 20, 2026
Umjerena ovisnost
Kina je najveći pojedinačni kupac, s više od trećine ukupnog volumena, a slijede Indija, Japan i Južna Koreja. Japan i Južna Koreja među najranjivijima su jer velik dio svoje energije dobivaju iz uvoza fosilnih goriva, pri čemu značajan udio dolazi upravo iz Perzijskog zaljeva. Sjedinjene Američke Države danas su znatno manje ovisne o tom pravcu jer su povećale vlastitu proizvodnju. Europa je umjereno ovisna, ponajviše zbog ukapljenog plina iz Katra, koji također prolazi tim koridorom, a kako se moglo čuti nakon napada na Iran, dio tog plina stiže i u hrvatski LNG terminal u Omišlju na Krku.
No manje je poznato da Saudijska Arabija, kao jedna od ključnih izvoznica nafte iz Perzijskog zaljeva, već više od 40 godina ima spremno alternativno rješenje za slučaj zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Riječ je o golemom naftovodu građenom osamdesetih godina prošlog stoljeća zbog iračko-iranskog rata koji je, baš kao i američko-izraelska intervencija sada, prijetio sigurnosti plovidbe naftnih tankera. Naftovod Petroline koridor je na potezu istok – zapad. To je potpuno funkcionalan naftovod dug 1201 km koji se proteže od naftnog polja Abqaiq u Istočnoj provinciji blizu Bahreina i Katra na obali Perzijskog zaljeva preko Arapskog poluotoka do Yanbua na Crvenome moru. Naftno polje Abqaig nije slučajno odabrano kao ishodište ovog strateški važnog cjevovoda. Otkriveno je 1940. godine, a razvijao ga je naftni koncern Saudi Aramco. Proizvodnja je počela praktički čim je naftno polje otkriveno, a bilo je to veliko otkriće jer ukupne dokazane rezerve naftnog polja Abqaiq iznose 22,5 milijardi barela, odnosno oko 3020 milijardi tona sirove nafte, dok su kapaciteti tamošnje proizvodnje 400.000 barela dnevno.
Sada je ta infrastruktura postala najvažnija strateška imovina u regiji. Saudijska Arabija tim je naftovodom sposobna transportirati velike količine nafte iz proizvodnih terminala u Perzijskom zaljevu do izvoznih postrojenja na Crvenome moru. Stoga bi taj naftovod trebao pomoći da se smanji pritisak na globalne cijene nafte i ublaže ekonomske posljedice tenzija u Perzijskom zaljevu. No on ima i zanimljivu geopolitičku komponentu, jer Saudijskoj Arabiji s jedne strane omogućuje relativno očuvanu stabilnost naftnog biznisa, a s druge joj daje dodatnu političku snagu da izvrši pritisak na Donalda Trumpa. Naime, zemlje Perzijskog zaljeva iscrpljene su ratom koji nisu birale i u kojem su se našle isključivo zbog činjenice da se na njihovu teritoriju nalaze američke vojne baze.
Prekid proizvodnje
Primjera radi, američke vojne baze i u hrvatskom su susjedstvu, ponajviše u Italiji, pa bi bilo kakav mediteranski sukob Hrvatsku ni krivu ni dužnu mogao uvući u vrzino kolo ratnog vihora. Perzijski zaljev već trpi ogromne posljedice, a osim drastičnog pada, pa čak i zatvaranja proizvodnje nafte u pojedinim regijama, na udaru su im sve ključne gospodarske grane, uključujući i turizam, koji je od svih zemalja najprisutniji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, posebice Dubaiju. Prekid rata svima je u interesu, ali i zadržavanje kakve-takve stabilnosti naftne proizvodnje i izvoza za ove, fosilnim gorivima bogate zemlje.
Izvorni naftovod dovršen 1981., promjera 48 centimetara, mogao je koncem svoje gradnje transportirati 1,85 milijuna barela dnevno. Početkom devedesetih godina njegov je promjer proširen na 58 centimetara, a naknadne nadogradnje povećale su njegov kapacitet na čak sedam milijuna barela sirove nafte dnevno.
Do sukoba u Iranu i sve dok su pomorski putovi ostali otvoreni, naftovod je prenosio “samo” 2,8 milijuna barela dnevno. Sada prenosi gotovo dvostruko više, a svoju snagu tek treba pokazati. Amin Nasser, izvršni direktor saudijskog naftnog diva Aramca, rekao je nedavno novinarima da će uskoro “naftovod dosegnuti puni kapacitet – pet milijuna barela za izvoz i još dva milijuna za domaću upotrebu”. Prebacivanje naftne logistike s morskih tankera na naftovode pomoglo je Saudijskoj Arabiji da održi oko 70 posto svoje normalne razine izvoza, a istovremeno je terminale na Crvenome moru pretvorilo u neke od najprometnijih na svijetu.
Nema čuda
Korištenje naftovodnog sustava spriječilo je još jednu potencijalnu krizu. Bez mogućnosti prijevoza nafte za izvoz skladišta bi brzo dostigla kapacitet, prisiljavajući Saudijsku Arabiju da zaustavi proizvodnju, što su već morale učiniti pojedine zemlje regije. No ovaj naftovod nije čudesno rješenje svih problema nastalih zbog nestabilnosti pomorskih putova kroz Hormuški tjesnac. Naime, oslanjanje na naftovode i terminale u Crvenome moru uvodi nove ranjivosti. Tankeri za naftu ponovno su izloženi napadima jemenskih hutista povezanih s Iranom, a sam Iran mogao bi sustav naftovoda i terminale u Crvenome moru smatrati metama za ometanje saudijskog zaobilaznog rješenja.
Tu je i problem Petrolinea, odnosno pitanje koliko on može izdržati. Mreža naftovoda nije bila projektirana za rad s tako visokim kapacitetom tijekom duljih razdoblja, jer je izvorno bila zamišljena kao privremeno rješenje za hitan izvozni izazov. Ova svojevrsna naftna premosnica tako će samo ublažiti, ne i anulirati naftnu i s njome povezanu gospodarsku krizu koja se očekuje u cijelome svijetu. Kao što je Jim Krane, istraživač energetike na Bakerovu institutu Sveučilišta Rice, rekao za novinski portal Middle East Eye, plinovod radi upravo ono za što je i dizajniran – zaobilazi strateško usko grlo Hormuza ako ga Iran zatvori. Saudijski naftni div Saudi Aramco brzo je reagirao nakon što je tjesnac postao neprohodan. Tijekom konferencije o zaradi za četvrto tromjesečje, održane 10. ožujka, izvršni direktor Aramca Amin Nasser potvrdio je da tvrtka pritišće plinovod prema svom punom kapacitetu.
Nasser je objasnio da je nagli početak neprijateljstava zahtijevao hitnu preraspodjelu globalne brodarske logistike. Tankeri koji su prije rata bili pozicionirani u Perzijskom zaljevu morali su se premjestiti na obalu Crvenoga mora. Naftovod ponajviše prevozi sirovu naftu vrste “arab light” i “arab executive light”, koje je lakše transportirati nego srednje i teške mješavine. Aramco također daje prioritet proizvodnji s jeftinijih kopnenih polja koja proizvode lakšu sirovu naftu, dok smanjuje proizvodnju težih vrsta nafte na moru koje se ne kreću tako učinkovito kroz sustav. Analitičari u CSC Commodities usporedili su razliku sa slanjem vode u odnosu na slanje melase kroz dugu cijev.
Slab kapacitet
Ujedinjeni Arapski Emirati također upravljaju naftovodom dugim 400 kilometara koji povezuje zemlju s Omanskim zaljevom, iako prenosi samo 1,5 milijuna barela dnevno – mnogo manje od tipičnih količina koje se prevoze kroz Hormuz. Dodatni naftovodni sustavi postoje između Katra, UAE-a i Omana, no sve je to zanemarivo u odnosu na ključnu, 44 godine staru saudijsku osovinu istok – zapad. U međuvremenu, u tijeku su i rasprave o obnovi naftovoda koji povezuje Saudijsku Arabiju sa Sidonom, izgrađenog 1950. i zatvorenog 1990., a iračka vlada već je nagovijestila planove za izgradnju naftovoda koji će povezati njezina naftna polja s lučkim gradom Aqabom. Sve su to dugoročne i skupe investicije koje neće pomoći ublažavanju krize ovog trenutka, ali je dobro da se radi na rješenjima koja bi bilo kada u budućnosti omogućila da ratni sukob i zatvaranje jedne male površine na svijetu prouzroče globalnu ekonomsku katastrofu.
Dotad, naftovod Petroline pokazuje dobre rezultate. Porast njegova protoka gotovo je preko noći pretvorio crvenomorsku luku Yanbu u jedan od najvažnijih svjetskih izvoznih terminala za sirovu naftu. Povijest Yanbua, područja s oko 330.000 stanovnika, datira najmanje 2500 godina unatrag, kada je bio postaja na putu začina i tamjana iz Jemena u Egipat i mediteransku regiju. Začini su u ono vrijeme bili bogatstvo, pa i valuta, zbog čega je zanimljivo da je upravo ta luka dvije i pol tisuća godina poslije još jednom postala svjetski važno ekonomsko čvorište.
Podaci o otpremi tvrtke Kpler pokazali su da je Yanbu u prvih devet dana ožujka u prosjeku utovarivao 2,2 milijuna barela dnevno, što je više nego dvostruko od prijeratne stope. Odvojeno, analitičari Windward Maritime AI izvijestili su o porastu od 330 posto u odnosu na razinu prije sukoba. Prema podacima LSEG-a i Kplera o brodarstvu, očekuje se da će se tijekom ožujka u Yanbuu utovariti između 37 i 40 tankera. To bi moglo podići izvoz na više od četiri milijuna barela dnevno, što je novi rekord za terminal. Prije krize luka je u normalnim uvjetima obrađivala samo oko dva utovara supertankera mjesečno.
Brojna ograničenja
Međutim, lučka infrastruktura nameće svoja ograničenja. Dva terminala Yanbua – Yanbu Sjever i Yanbu Jug – imaju nominalni kombinirani kapacitet utovara od 4,5 milijuna barela dnevno, iako je operativno testirana brojka bliža četiri milijuna barela dnevno. Energetska konzultantska tvrtka Vortexa procijenila je efektivni kapacitet terminala na otprilike tri milijuna barela dnevno u trenutnim ratnim uvjetima. Cijene čartera za Yanbu udvostručile su se početkom ožujka, a neki su ugovori propali jer dio globalne flote tankera potpuno izbjegava regiju.
Lloyd’s List izvijestio je da većinu utovara iz Yanbua obavlja Bahri, saudijski nacionalni brodarski prijevoznik, što naglašava stratešku važnost koju kraljevstvo pridaje održavanju neprekidnog izvoza iz Crvenog mora. Analitičari portala Serrari grupe smatraju da se svijet ne treba opustiti zbog postojanja saudijske premosnice. Unatoč ključnoj ulozi naftovoda, oni smatraju da Petroline ne može potpuno zamijeniti količine koje se inače prevoze kroz Hormuški tjesnac. Saudijska Arabija obično izvozi šest do sedam milijuna barela sirove nafte dnevno u normalnim uvjetima, od čega je velika većina prethodno prolazila kroz tjesnac. Korištenjem naftovoda punim kapacitetom kraljevstvo uspijeva održati otprilike 70 posto svojih uobičajenih izvoznih količina.
No šira slika mnogo je ozbiljnija. Tjesnac obično prenosi oko 20 milijuna barela naftnih tekućina dnevno od više proizvođača iz Zaljeva. Irak, Kuvajt, Katar i Bahrein nemaju usporedivu obilaznu infrastrukturu i bili su prisiljeni dramatično smanjiti proizvodnju. Irak je počeo zatvarati operacije na naftnom polju Rumaila zbog nedostatka skladišnog prostora. Katar je proglasio stanje više sile na ugovore o plinu. Kuvajtska naftna korporacija također se pozvala na višu silu. Do sredine ožujka arapske države Zaljeva kolektivno su smanjile proizvodnju za najmanje deset milijuna barela dnevno. Jedini drugi značajni obilazni naftovod u regiji jest naftovod Abu Dhabi (ADCOP), koji se proteže otprilike 248 milja od kopnenih postrojenja u Habshanu do luke Fujairah u Omanskom zaljevu.
Niz ranjivosti
ADCOP može transportirati oko 1,5 milijuna barela dnevno, s ukupnim kapacitetom koji se približava 1,8 milijuna barela dnevno. Naveen Das, viši analitičar za naftu u Kpleru, rekao je za CNBC da ADCOP radi s iskorištenošću od 71 posto, ostavljajući otprilike 440.000 barela dnevno slobodnog kapaciteta. Zajedno, Petroline i ADCOP mogu nadoknaditi samo dio normalnog protoka tjesnaca. Kako je opisano u jednoj analizi MercoPressa, Saudijska Arabija pronašla je tlačni ventil, a ne potpuno rješenje.
Iako Petroline omogućuje da saudijska sirova nafta izbjegne Hormuški tjesnac, on uvodi novi niz ranjivosti. Nafta izvezena iz Yanbua i dalje mora proći kroz tjesnac Bab el-Mandeb na južnom kraju Crvenog mora prije nego što stigne do Indijskog oceana i globalnih brodskih putova. Taj uski koridor posljednjih je godina zona stalnih prijetnji jemenskih hutista, i iako ondje nije zabilježen nikakav napad od početka sadašnjeg sukoba, sigurnosni analitičari upozoravaju da rizik ostaje akutno prisutan. Naveen Das iz Kplera upozorio je da bi, ako saudijski tankeri budu napadnuti u Crvenome moru, to signaliziralo tržištu da su svi putovi za bijeg nafte meta napada, što bi vjerojatno izazvalo nagli porast cijena. Greg Priddy, viši suradnik u Centru za nacionalni interes, rekao je za Middle East Eye da preusmjeravanje naftovoda čini hutiste strateški važnima na načine na koje prije nisu bili.
Iran je također pokazao spremnost da izravno cilja energetsku infrastrukturu u Zaljevu. Napadi dronovima pogodili su rafineriju Ras Tanura tvrtke Saudi Aramco – najveću u kraljevstvu – početkom ožujka, a dronovi su presretnuti iznad polja Shaybah u blizini granice s Abu Dhabijem. Državna naftna tvrtka Adnoc u Abu Dhabiju zatvorila je svoju rafineriju Ruwais nakon požara uzrokovanog napadom dronom. Ti napadi ističu rizik da bi zapadni izvozni terminali naftovoda mogli postati visokovrijedne mete.
Nepredviđene situacije
Kontinuirani rad Petrolinea s maksimalnim kapacitetom također nameće znatno opterećenje infrastrukturi koja je izvorno projektirana kao sustav za nepredviđene situacije za kratkoročne poremećaje, a ne za održivi rad punog kapaciteta tijekom tjedana ili mjeseci. Osim Petrolinea i ADCOP-a, nekoliko plinovodnih sustava u regiji igra prateću ulogu, iako se nijedan ne može mjeriti s razmjerom potrebne infrastrukture. Plinovod Dolphin, koji transportira prirodni plin iz Katra u Ujedinjene Arapske Emirate i Oman, i dalje je operativan i trenutačno je jedini kanal kojim katarska energija stiže do susjednih tržišta nakon što su isporuke tankerima zaustavljene.
Naftovod Irak – Turska, koji povezuje Kirkuk s turskom lukom Ceyhan, i dalje je uglavnom izvan pogona zbog dugogodišnjih političkih sporova između Bagdada i kurdske regionalne vlade. Naftovod Basra – Aqaba, namijenjen povezivanju iračkih naftnih polja s jordanskom lukom na Crvenome moru, ubrzan je 2025. godine, ali još nije operativan. Povijesni naftovod Tapline koji povezuje Saudijsku Arabiju s libanonskom mediteranskom lukom Sidon zatvoren je 1990. godine, iako su se ponovno pojavile rasprave o izgradnji moderne zamjene. Zasad Petroline ostaje najvažniji dio obilaznice koji spašava globalna tržišta nafte od još dublje krize. Kao što je izvršni direktor Aramca Amin Nasser oštro upozorio na konferenciji o zaradi: ako poremećaji potraju, bit će katastrofalnih posljedica za svjetska tržišta nafte.
Hoće li se Hormuški tjesnac ponovno otvoriti za nekoliko tjedana ili mjeseci, odredit će ne samo sudbinu saudijskog naftovodnog manevra nego i putanju samog globalnog gospodarstva. U takvim okolnostima postaje jasno da pitanje Hormuškog tjesnaca nadilazi regionalne sukobe i ulazi u zonu globalne sigurnosti opskrbe energijom. Međunarodna agencija za energiju (IEA) godinama upozorava da su strateške rezerve nafte ključni mehanizam amortizacije u kriznim situacijama poput ove.
Kratkoročno ublažavanje
Članice te organizacije obvezne su držati zalihe koje pokrivaju najmanje 90 dana neto uvoza, no takve rezerve nisu trajno rješenje. Njihovo korištenje može ublažiti kratkoročne šokove, ali ne može nadomjestiti dugotrajni poremećaj u opskrbi. Istodobno, Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) i njezini saveznici suočeni su s ograničenim manevarskim prostorom. Iako pojedine članice formalno raspolažu slobodnim proizvodnim kapacitetima, logistička ograničenja i sigurnosni rizici onemogućuju njihovo brzo aktiviranje u punom opsegu.
Čak i kada bi Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati maksimalno povećali proizvodnju, pitanje transporta ostaje ključna prepreka, što dodatno naglašava stratešku važnost sigurnih pomorskih koridora. Europska unija, koja je nakon ruske invazije na Ukrajinu ubrzano diversificirala izvore opskrbe, sada se ponovno nalazi u situaciji povećane ranjivosti. Iako izravna ovisnost o nafti iz Perzijskog zaljeva nije presudna kao u Aziji, europsko tržište reagira na globalne poremećaje cijena gotovo trenutačno. Povećanje cijene barela reflektira se na cijene goriva, transporta i industrijske proizvodnje, a posljedično i na inflaciju, što potvrđuju podaci Eurostata o snažnoj korelaciji između energetskih šokova i rasta potrošačkih cijena u državama članicama.
Dugoročno gledano, aktualna kriza ubrzat će ionako započete procese energetske tranzicije. Ulaganja u obnovljive izvore energije, ali i u infrastrukturu za ukapljeni prirodni plin te nove naftovode koji zaobilaze kritične točke poput Hormuza, već su u porastu. Međutim, takvi projekti zahtijevaju godine planiranja i milijarde dolara ulaganja, što znači da kratkoročna ovisnost o postojećim rutama ostaje neizbježna. Hormuški tjesnac još jednom potvrđuje staru geopolitičku zakonitost da kontrola nad uskim, ali strateški ključnim točkama može imati nerazmjerno velik utjecaj na globalni poredak. Sve dok svjetsko gospodarstvo u značajnoj mjeri ovisi o nafti, bilo kakav poremećaj na tom uskom prolazu neće biti samo regionalni incident nego potencijalni okidač globalne ekonomske nestabilnosti s posljedicama koje se osjećaju od Azije do Europe.
Kroz Petroline ide nafta, ali ne i plin ni rafinirana goriva
Osim sirove nafte, kriza otkriva još jedno kritično ograničenje. Petroline može transportirati sirovu naftu, ali ne može istovremeno prevoziti prirodni plin i rafinirane naftne derivate. Energetska savjetnica Ellen Wald izjavila je za Middle East Eye da naftovod ne može istovremeno zadovoljiti ugovore za sirovu naftu i potražnju za naftnim derivatima. To je posebno važno za Europu. Prema Arneu Lohmannu Rasmussenu, glavnom analitičaru u Global Risk Managementu, otprilike 30 posto europskog uvoza dizela i oko polovice uvoza mlaznog goriva dolazilo je s Bliskog istoka početkom 2026. godine. Zbog zatvorenog tjesnaca Europa se u opskrbi rafiniranim proizvodima suočava s ozbiljnim ograničenjima, koja sam naftovod ne može riješiti.
Svjetsko gospodarstvo u stanju je šoka
Poremećaj je doveo do naglog porasta cijena nafte na razine kakve nisu viđene godinama. Sirova nafta tipa Brent premašila je 106 dolara po barelu do sredine ožujka, a cijene su porasle više od 40 posto tijekom mjeseca. Na vrhuncu, Brent je nakratko dosegao gotovo 120 dolara po barelu. IEA je koordinirala najveće hitno oslobađanje rezervi sirove nafte u povijesti, 400 milijuna barela, ali tržište je uglavnom ignoriralo tu najavu. Analitičari nizozemske banke ING primijetili su da je jedini način da se cijene nafte održivo snize ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca.
Svjetski ekonomski forum opisao je krizu kao strukturni šok za svjetsko gospodarstvo, upozoravajući da što dulje traje, šteta postaje trajnija – prvo pogađa naftu, plin, brodarstvo i zrakoplovstvo, a zatim se prenosi na inflaciju, industrijske troškove i sigurnost hrane. Japan se oslanja na Bliski istok za 90 posto uvoza sirove nafte, od čega većina prolazi kroz Hormuz. Južna Koreja dobiva otprilike 70 posto svoje sirove nafte iz iste regije. Indija, s manjim strateškim rezervama, smatra se još ranjivijom na dugotrajne poremećaje.
