Dok je dobar dio oporbe zbrajao žetončiće i iznosio kritike na novu vladajuću većinu, premijer Andrej Plenković vratio se iz Bruxellesa i tko zna koji put u svojoj dugogodišnjoj vladavini, najavio novu krizu, i to energetsku. Opisao ju je i kao krizu generacije, kao veliku nevolju koja nas očekuje zbog eskalacije sukoba na Bliskom istoku, jer napadi na energetska postrojenja uzrokuju rast cijena energenata. Već je načinom na koji je najavio teške dane Plenković između redaka poručio da se on bavi važnim poslovima, dok se nezrela oporba bavi marginalnim temama.
Da su ga građani čuli, moglo se vidjeti iz kolona automobila pred benzinskim crpkama diljem zemlje, što nije promaknulo ni predstavnicima medija, čiji su izvještaji potom stvorili stvorili još veću paniku zbog moguće nestašice goriva. Paniku koje ja krenula iz Vlade pokušali su smiriti stručnjaci, neki od njih i u razgovoru za 7dnevno, pozivajući na racionalno ponašanje. No oni koji su čuli Plenkovićeve najave o generacijskoj krizi više se nisu mogli racionalno ponašati. Nije, doduše, Plenković samo najavio krizu nego je naciji poručio da može računati na njegovu vladu koja je već našla rješenje u obliku desetog paketa mjera.
Te su mjere vladajući osmislili nakon briselskog summita na kojem je Plenković, očito, osjetio kako diše ostatak Europe u pogledu krize pa se, poučen tim iskustvom, u zemlji postavio kao lider koji mjere donosi u koordinaciji s predstavnicima Europske unije. Boravak u Bruxellesu premijeru je poslužio da domaćoj javnosti poruči kako samo on u državi ima izravan pristup informacijama s vrha i kako mu to omogućuje da predvidi i suzbije krizu prije nego što snažno udari na džepove građana.
Tempo objava
Transformirajući se u vrsnog kriznog menadžera, Plenković je u samo nekoliko dana potpuno ovladao situacijom. Krizu je, naime, najavio 20. ožujka, obećavši hitne mjere za obuzdavanje cijena. Dva dana poslije već je održan izvanredni sastanak Vlade na kojem su dogovoreni detalji intervencije kojom bi se spriječili nagli skokovi cijena. Idućeg dana, 23. ožujka, Vlada je na sjednici službeno usvojila 10. paket mjera pomoći, nakon čega je Plenković u svojim javnim nastupima nastavio isticati da ukupna vrijednost dosadašnjih paketa doseže devet milijardi eura, naglašavajući da je uloga njegove vlade zaštititi životni standard građana.
Paket mjera vrijedan 450 milijuna eura obuhvatio je nova ograničenja marži i trošarina kako bi se ograničio rast cijena na benzinskim postajama. Plenković je također najavio da subvencionirane cijene struje i plina ostaju nepromijenjene do početka listopada, a istodobno je svim ministrima naložio rezanje rashoda u resorima za sedam posto kako bi održao fiskalnu stabilnost. Takvim tempom objava uspio je zagospodariti medijskim prostorom, u kojem su sve druge teme, uključujući i donedavne probleme s koalicijskim partnerima iz DP-a, pale u drugi plan.
Energetsku krizu doista ne treba zanemariti, no ovo što Plenković sada radi isti je onaj stari recept koji djeluje uvijek kada zagusti. Kao spasilac se predstavljao u jeku krize s Agrokorom, sličan pristup imao je i tijekom pandemije koronavirusa, a onda i u vrijeme potresa na Banovini i Zagrebu, pa potom i u eri inflacije. Kroza sve te krize lansirao je pakete mjera teške stotine milijuna eura, pozicionirajući se kao brana između kaosa i građana, što je biračkom tijelu ulijevalo osjećaj sigurnosti.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Savršeni spoj
Trenutačnim fokusom na energetsku krizu Plenković se postavlja kao političar koji se bavi državničkim poslovima, čime u drugi plan gura ideološka previranja, pa i priče o radikalizaciji koju mu je oporba spočitavala još od zagrebačkog koncerta Marka Perkovića Thompsona. Malo je onih koje ideologija zanima u teškim vremenima, pa je tako Plenković energetskom krizom zaobišao još jedno potencijalno minsko polje u koje zamalo nije ušao sa svojim HDZ-om koji se u jednom trenutku učinio previše desnim. Velika kriza u drugom je planu ostavila prepucavanja s koalicijskim partnerima, Bošku Ban i Darija Zurovca, pa se ni ta politička trgovina žetončićima nije negativno odrazila na HDZ-ov rejting.
Upravo suprotno, HDZ-ov rejting drži se na više nego stabilnih 30 posto, što Plenkoviću daje dodatni vjetar u leđa i mogućnost da održava unutarstranačku disciplinu u ozračju u kojem oporba djeluje razjedinjeno. Novu sliku lidera Plenković javnosti nudi i fizičkom transformacijom, a ona nije zanemariva. Gubitkom više od 20 kilograma još snažnije šalje poruku da sve drži pod strogom kontrolom. Nije, dakle, teško zaključiti da mu afere, kojih je u proteklih desetak godina u HDZ-u i Vladi bilo napretek, kliznu s pleća svaki put kad se spomenu državne subvencije.
A one su se toliko ustalile da bi se moglo zaključiti kako je Plenković narod navikao na model državnog intervencionizma koji je savršeno spojio sa slabom oporbom i specifičnim hrvatskim mentalitetom. Neosporno je da oporba godinama usredotočuje samo na afere koje niču oko premijera. Međutim, nitko od njih dosad nije ponudio konkretnu, opipljivu alternativu koja bi ugrozila Plenkovića i pridobila povjerenje birača, što Plenković vješto iskorištava prikazujući se kao jedini političar koji može upravljati sustavom čak i u krizi, dok svi oko njega izvikuju prazne parole.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Izrada mjera
Istini za volju, hrvatski građani uglavnom od države očekuju da rješava probleme, bilo da je riječ o cijeni plina ili spašavanju tvrtki. To je hrvatski politički mentalitet i Plenković je toga itekako svjestan. Zato su državne intervencije upravo pod njegovom upravom dovedene do savršenstva, pa kada on izađe pred novinare s paketom mjera, građani nemaju osjećaj da nudi samo novac nego i da jamči stabilnost u olujnim vremenima.
Za dobar dio onih 30 posto građana koji HDZ-ov rejting održavaju stabilnim vladajuća stranka nije savršena, ali im se čini da biraju manje zlo. Uz subvencije, povremene povišice u javnom sektoru, stabilan tečaj i priljeve europskog novca, prosječan birač radije će odabrati poznatu disciplinu nego neizvjesne promjene koje oporba nije sposobna ni artikulirati. Iako se često stječe dojam da je Plenković glavna figura u rješavanju kriza, takoreći jedini koji naciju može izbaviti iz nevolje, što on sam potencira, njegovo upozorenje da ulazimo u novu energetsku krizu rezultiralo je ozbiljnim konsolidiranjem Vlade.
Krizu je premijer najavio u petak 20. ožujka, a cijeli taj vikend u Vladi su do sitnih noćnih sati boravili ministri Tomislav Ćorić, Marija Vučković i Branko Bačić. Njih i Antu Šušnjara, Plenković je, kao ljude od najvećeg povjerenja, odredio kao koordinatore za izradu paketa mjera radi ublažavanja energetske krize. Čim se vratio iz Bruxellesa, sastao se s njima i rekao im da paket mora biti spreman do ponedjeljka. Atmosfera je bila napeta jer nije jednostavno obaviti tako kompleksan posao u tako kratkom roku. O struji i plinu konsenzus se navodno postigao lako, ali se bitka vodila zbog goriva.
Imidž stabilnosti
U konačnici je Plenković postigao što je htio. Još se jednom pokazao kao politički virtuoz koji svaku krizu pretvara u svoju prednost, što mu ne mogu osporiti ni najveći kritičari, koji, doduše, upozoravaju da takav stil i upravljanje u konstantnom stanju napetosti pojačavaju polarizaciju društva. No njega takve kritike ni najmanje ne zabrinjavaju jer vrlo dobro zna da je njegov ključni i najvažniji politički kapital imidž premijera koji jamči stabilnost.
Dok god građani to prihvaćaju i vraćaju mu povjerenje koje se vidi u visokom rejtingu HDZ-a, on i u stranci učvršćuje svoju poziciju te potencijalnim pučistima poručuje da nemaju prostora za manevar. Održavajući poziciju na nacionalnoj sceni, Plenković nikada ne gubi iz vida europski kontekst. Svaka uspješno riješena kriza i visok rejting nova su točka u njegovu životopisu, a onda, lako moguće, i karta do neke vodeće pozicije u Bruxellesu, gdje ga doživljavaju kao jednoga od najboljih učenika Europske pučke stranke. Taj odlikaš brzom je reakcijom u ovoj najnovijoj krizi pokazao da je i dalje spreman za najteže izazove.
Time je ujedno u duboku sjenu bacio i SDP i Možemo, koji su i dalje zaokupljeni temama poput izbora ustavnih sudaca ili kritikom korupcije. Te je teme Plenković ugasio paketima mjera i najavom nove krize, pa je sve ono čime se ljevica bavila proteklih tjedana u očima javnosti manje važno. Oporbi, nema dvojbe, kronično nedostaje snažan, pozitivan narativ kojim bi mogla parirati Plenkoviću i njegovoj slici stabilne i sigurne Hrvatske koju je uspio stvoriti iz još jedne, navodno povijesne krize.
