Jürgen Klopp u petoj, Sir Alex Ferguson u sedmoj sezoni. Plastičan primjer iz Engleske, s dvojicom genijalnih stratega i strateških revolucionara u naslovnoj ulozi, ekspresno će ilustrirati tihu patnju svakoga trenera: vrijeme. Dok je stari škotski lisac s Manchester Unitedom tek u sedmoj sezoni raspršio klupsko prokletstvo bez titule prvaka, koje je za “crvene vragove” do tada trajalo čak 26 godina, zagovornik “gegenpressinga” iz Njemačke, pak, s Liverpoolom je u svojoj petoj sezoni okončao sušu dugačku točno 30 godina i parkirao trofej Premier lige u vitrine Anfielda. Da su vrhuške engleskih velikana u tada prethodnim sezonama reagirale nagonski i prvoloptaški, ovaj tandem bismo, možda, pamtili isključivo po dosezima s Aberdeenom, odnosno Borussijom Dortmund.
Vrijeme, proces i sustav su, dakle, najsvetiji pojmovi za trenere, a ako loptu prebacimo na hrvatske travnjake, ovi su principi nerijetko bili nepoznati termini u Dinamovu rječniku. Primjerice, točno godinu dana prije ovoga Uskrsa, Dinamo je pretrpio brutalan šamar u Puli (3:0), a Fabio Cannavaro je tu “majstoriju” platio otkazom, iako su klupski izvori nepunih mjesec dana prije toga uporno tvrdili: “Ostaje do kraja sezone sigurno, neovisno o rezultatima.” Bilo je to, pak, razdoblje u raskoraku između anarhije i poliarhije u Maksimirskoj 128, epizoda između bezvlašća i vladavine mnogih, pa je svaka prijelomna odluka, zapravo, izazivala znoj na čelu svih jer nije bilo “frontmena”.
Zvonimir Boban takve je prakse lansirao u arhivu, a kada je Mario Kovačević jesenas bio pod paljbom javnosti i (dijela) navijača – pa su Modri između listopada i studenoga, primjerice, imali tri poraza u četiri utakmice ili dvije pobjede u sedam utakmica – predsjedniku kluba je mirovao puls. Ishitrene odluke transformirale su se u prošlost, kao i brojne druge, ukorijenjene navike u Maksimiru, a među njima je bila i ona tvrdokorna, nerijetko negledljiva i naporna predstava za oči na travnjaku, s pobjedama “na mišiće” i čistim viškom kvalitete nad suparnikom.
Zato je Kovačević s najsvježijim prezentacijama uveo Dinamo u novu eru i kreirao “Kovaball”. Efikasnost i suverene pobjede su, zapravo, samo šlag i višnja na vrhu torte, jer njegove trupe sada isijavaju obećanje koje je dao u prvoj izjavi na novom poslu:
– Dinamo mora igrati moderan, brz i atraktivan nogomet, a duboko vjerujem da ćemo u tome i uspjeti – podvukao je novi trener na ustoličenju u Maksimiru četvrtoga dana lipnja prošle godine.
Iz igre sada pršte automatizmi, visoki pritisak isporučuje plodove, a preduvjet za to je, ipak, i postavljanje Dinamove obrane, koja posjeduje moć, kvalitetu i odvažnost da se pozicionira gotovo na centru i maksimalno suzi prostor za igru. O formaciji su, pritom, od otvaranja sezone ispisani traktati, a nakon što je bilo evidentno da Dejan Ljubičić i Gonzalo Villar nisu “ti” igrači, (po)najveći okidač za rapsodiju su Dinamove “osmice”. Miha Zajc i Luka Stojković dominiraju u “kanalu osam”, napadaju dubinu, dok Josip Mišić drži širinu, i zbog toga se umnožio broj igrača u završnici, a svjedoče to i statistički podaci, pa su, eto, protiv Osijeka mrežu zatresla sva trojica veznih igrača. U odabranoj formaciji (4-3-3), upravo se od igrača na ovoj poziciji zazivao napadački iskorak jer su oni morali povećati isporuku pogodaka i asistencija.
Takve postavke stvaraju i luksuz za krila, koja ostaju široko, ali i bekove koji se podižu visoko – često po asimetričnom principu, jedan gore, drugi dolje – tako da Dinamova izvedba, ukupno, pršti od golova, prilika i čiste dominacije. Kada se na sve to, zatim, zalijepi intenzitet i adekvatna fizička priprema, kao i odgovorna igra bez lopte s kretanjima i rotacijama, koje im služe za jurnjavu pored suparnika, onda Osijek prima sedam, Lokomotiva pet, Slaven Belupo, Varaždin, Istra i Gorica po četiri, Hajduk, Osijek i Vukovar po tri, dok je Rijeka, eto, jedina ostala s “nulom” protiv Dinama u ovoj (n)ovoj godini.
No, ključ Dinamova “booma” je i socijalne prirode. Prema glasovima s maksimirskih hodnika i iz svlačionice, Marija Kovačevića igrači – obožavaju. Igračima i treneru je završio “probni rok”, sada su se pretvorili u pravu škvadru, što je, zapravo, tek i moguće nakon fešti, burnih rasprava i neočekivanih situacija. Dok su se, primjerice, Zajc i Scott McKenna ekspresno aklimatizirali na Zagreb i novi klub jer su “iskusnjare”, mlađe karike su, ipak, trebale vremena.
Europa? Da se nokautirao Genk, Dinamo bi zakoračio u osminu finala Europske lige, na kojoj su prije pet godina igrali protiv Tottenhama. Zato je jednu stepenicu manje, ruku na srce, suludo etiketirati kao neuspjeh. Igra je, doduše, ta koja je kaskala u prvoj fazi, protiv jačih i skupljih, a razlog su bili neiskustvo i manjak hrabrosti, možda i ovakvog samopouzdanja. Bilo bi intrigantno sada vidjeti ovakav, furiozan i otkočeni Dinamo pod europskim reflektorima, a pouke iz međunarodne avanture moći će primijeniti u kvalifikacijama krajem ljeta.
Ovaj stroj sada izgleda “europski”, moderno i atraktivno, ono što je navijačima u Maksimiru, ipak, čak i bitnije od pukih pobjeda. Ovo nastaje kao posljedica dugoročne vizije i strpljenja. Da, to je moguće i u Hrvatskoj. Da, to se događa i u Dinamu. Kada “taj” Bodø/Glimt vjeruje u trenera sedam godina i, zatim, zadivi čitavu Europu, onda su to “genijalci iz Skandinavije”, a u Hrvatskoj se sve mjeri drugačije, s izdašnim i nezaobilaznim začinima minorizacije i diskreditacije. Vjera u proces, pak, rezultira time da Maksimir na Veliku subotu u četiri navrata daje “standing ovation” i da pjesma s igračima potraje još dugo nakon utakmice. Vjera u proces ima smisla.
