Društvo bez jasno postavljenih standarda i mjerila kvalitete, s površnim znanjem, osakaćenim duhom i pogrešno interpretiranom vjerom. U takvom okruženju miješaju se nacija i religija u gotovo sve segmente života, gušeći svaku ozbiljniju, progresivnu ideju. Izostaje vjera u vlastite sposobnosti, a kolektivni osjećaj nedorečenosti i nevažnosti prerasta u tihi strah i rezignaciju.
Ne uspijevamo artikulirati ni sebe, a kamoli viziju razvoja u stvarnom vremenu. Društvo nam je zapušteno – i doslovno i metaforički. Bilježimo porast nasilja, loše zdravstvene navike, prekomjernu potrošnju i nebrigu prema vlastitom tijelu. Istodobno devastiramo prirodne resurse: siječemo šume, iscrpljujemo more, zagađujemo obalu i uništavamo prostor koji bi trebao biti naša najveća prednost.
Izgubljeni identitet i improvizacija prostora
Možemo oprati gradove. Urediti parkove. Popraviti ograde. Uvesti red u pomorsko dobro i oduzeti bespravne vezove. Možemo stajati pred sudovima i katastrima iglasno tražiti organiziranu, poštenu i učinkovitu javnu upravu. Možemo se, napokon, složno pobuniti protiv korupcije.
Možemo obnoviti dužobalnu plovidbu i pretvoriti brodove u prostore u kojima se živi, čita i sluša glazba – u kojima se putuje s razlogom, a ne iz nužde. Umjesto toga, imamo improvizaciju i nedostatak vizije. Ljudi koji plaćaju kartu spavaju na podu, dok se istodobno žalimo da je sve skupo i da se više ne može zaraditi na brzom turizmu – na ćevapima i sladoledu.
Govorimo o “hrvatskim proizvodima”, a nudimo uvozno i generičko. Restorani nose tuđa imena, kao da se vlastitog identiteta sramimo. Sezona traje kratko, a ostatak godine – zatvorena vrata. Hoteli bez zimskih sadržaja, gradovi bez života, bez kulture, bez javnog prijevoza koji bi ih povezivao. Do mnogih mjesta teško je i doći – signalizacija je loša ili nepostojeća.
Istodobno, ceste su vječna gradilišta, iako se uredno naplaćuju. Arheološka nalazišta zjape prazna, muzeji ne komuniciraju sa suvremenim posjetiteljem. Crkve su zaključane i prazne izvan mise. Prostore koji imaju vrijednost pretvaramo u parkirališta. Automobile guramo u same centre gradova.
Nitko ozbiljno ne kontrolira zagađenje. Gradovi smrde na otpad, plastika leti ulicama, more izbacuje ono što smo u njega bacili. Slika je to nebrige koja se više ne može sakriti.
Put prema odgovornosti i stvarnim vrijednostima
Pa što možemo napraviti – u vremenu globalne nestabilnosti, skupih energenata i sve izraženijih prijetnji?
Prije svega, prestati tražiti krivce samo izvan sebe. Uzroke treba prepoznati, ali i preuzeti odgovornost. Uvesti red ondje gdje ga možemo uvesti odmah. Tražiti institucije da brže i bolje rade – i ne pristajati na manje.
Možemo se probuditi vedriji, prisebniji i odgovorniji. Možemo djecu učiti ponašanju, radu i stvarnim vrijednostima, umjesto mitovima koji nas uspavljuju.
Pitanje “tko smo” važnije je od pitanja “tko je kriv”. Nismo nužno lijeni – ali smo se predugo navikavali na nedostatak reda, odgovornosti i samopoštovanja.
1. Sadržaji tamo gdje ih nema ( brodovi, rive, tržnice, ulice, podrumi,
crkve,muzeji, arheološki lokaliteti, nacionalni parkovi…
2. Brži i učinkovitiji rad državnih službi i policije
3. Oprati gradove da ne smrde
4. Oprati kante za smeće da ne smrde i ne šire zaraze
5. Parkinge maknuti iz gradova na rubove i organizirati javni prijevoz
6. Djecu naučiti da mrežicama skupljaju otpad iz mora uz rive primorskih
gradova ako već neće komunalne službe , nakon juga ili bure
7. Skypere naučiti da im se posade ne deru po uvalama i da ne prave
cirkuse na brodovima poput Mini kruzera koji razvaljuju otoke svaku noć
bukom da nitko ne može voditi ljubav u tišini
8. Smanjiti broj jahti i uvesti skupe licence za bavljenje najmom istih
9. Povezati ministarsva prometa , turizma i kulture u jedno tijelo
državne uprave s adresom u Zadru ili Šibeniku
Promjena ne počinje velikim riječima, nego malim, upornim zahvatima u
stvarnost.
A to je, možda, najteži dio.
Tomislav Pavleka
PROČITAJTE JOŠ:
REHABILITACIJA SOKRATA Tomislav Pavleka o hrvatskom turizmu: “Ignorancija stvarnosti i potpuni kolaps”
Godinama je vlasnik konobe i direktor Jazz festivala u Balama. Prije toga je cijeli život putovao i bavio se ugostiteljstvom, pa je, kaže, skupio nešto iskustva. U konobu mu pristižu i svjetska imena jazz scene, a Bale su, upravo zahvaljujući angažmanu njegove, mahom mlade ekipe, danas zabilježene na karti svih
Tomislav Pavleka o hrvatskom paradoksu: “Učimo djecu o nebeskim kraljevstvima dok nam iz škola izlaze ekonomski nepismena”
Oko nas se nešto nepovratno mijenja. Informacije i signali dolaze sa svih strana, ali ih često ne razumijemo. Razlozi za to su brojni — a ključni među njima jest nedostatak sustavnog građanskog i ekonomskog obrazovanja. Već desetljećima u obrazovnom sustavu izostaje ozbiljno učenje o tome kako društvo i ekonomija doista funkcioniraju.
Tomislav Pavleka: “Dok raspravljamo o pjevačima, jugo nam ulazi u kuće”
Nevjerojatno je koliko se ljudi na društvenim mrežama strastveno uključuje u rasprave o pjevačima i rukometu, koliko se Vlada zbog toga uznemirava, a opozicija oštri retoriku, dok u isto vrijeme jedna skromna, besplatna aplikacija – Windy – danima unaprijed najavljuje duboki prodor jakog i olujnog juga od Otranta pa sve iza Paga.
PROMAŠENI DOČECI S “DOMAĆIM” IZVOĐAČIMA Turističke zajednice, politika i propuštena prilika kulturnog turizma
Više od četrdeset godina rubno surađujem s različitim oblicima vlasti i njihovim institucijama – od Ureda predsjednika i Ministarstva kulture, do gradonačelnika i turističkih zajednica. Prije osamnaest godina radio sam kao organizacijski menadžer u Dubrovniku, gdje smo doveli vrhunsku ekipu iz Las Vegasa da zabavi Grad. Taj posao bio nam je
