Mogu li SAD i Iran prekid vatre pretvoriti u dogovor? — RT Svjetske vijesti

Prekid vatre između SAD i Irana, koji je sinoć najavio američki predsjednik Donald Trump, donosi oprezni osjećaj optimizma i nade da bi ratu ipak mogao doći kraj. Međutim, prekid vatre nije mirovni sporazum. Dvotjedna pauza u neprijateljstvima mogla bi se odvijati prema različitim scenarijima: mogla bi dovesti do značajnih pregovora i konačno sveobuhvatnog mirovnog sporazuma ili bi se mogla prekinuti, a sukob bi ušao u novu fazu.

Štoviše, ne bismo trebali podcijeniti krhkost takvih sporazuma. Prekid vatre može se prekinuti u bilo kojem trenutku – unutar nekoliko dana ili čak sati. Sasvim je moguće da bi Washington mogao naglo promijeniti svoje stajalište; na primjer, Trump bi mogao tvrditi da Iran djeluje u lošoj vjeri i koristiti to kao opravdanje za prekid primirja i nastavak vojnih operacija.

Istovremeno, sama struktura primirja postavlja važna pitanja. Izvješća pokazuju da sporazum uključuje plan od 10 točaka koji je predložio Iran, a koji su SAD priznale kao temelj za trenutne pregovore. Očekuje se da će se ti razgovori održati u Islamabadu, a Pakistan će igrati ulogu posrednika.

I prekid vatre i američko prihvaćanje iranskog prijedloga kao temelja za pregovore otvaraju mnoga pitanja. Ako je Iran uistinu bio “poražen” kako je Trump više puta tvrdio tijekom 39 dana intenzivnog sukoba, ili ako je bio “efektivno uništeno” kao što sugeriraju njegovi komentari, zašto onda Washington razmatra ponude Teherana kao polazište za mirovne pregovore?

Gore spomenuti plan od 10 točaka – za koji se kaže da predstavlja osnovu za potencijalni mirovni sporazum i o kojemu se, barem retorički, Trump čini voljnim raspravljati – zaslužuje posebnu pažnju. Točke uključuju obvezu nenapadanja, nastavak iranske kontrole nad Hormuškim tjesnacem, prihvaćanje iranskog prava na obogaćivanje urana, ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija, ukidanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i odluka Upravnog odbora IAEA-e, isplate odštete Iranu, povlačenje američkih trupa iz regije i prekid neprijateljstava na svim frontama, uključujući u Libanon.

Međutim, nakon detaljnijeg ispitivanja, postaje jasno da su mnoge od ovih točaka vrlo sporne i, u nekim slučajevima, gotovo nemoguće provesti. To se posebno odnosi na zahtjev za povlačenjem američkih trupa iz regije. Teško je zamisliti da bi Washington istinski pristao na takav potez pod pritiskom Teherana. Za SAD to ne bi značilo samo vojno prestrojavanje; u biti bi uništio značajan dio svog regionalnog utjecaja. Geopolitički gledano, takva bi odluka izgledala kao dobrovoljno odustajanje od američkih interesa kultiviranih nekoliko desetljeća, te bi povećala geopolitički položaj Irana i regionalno i globalno.

Pristajanje na ovu točku značilo bi da SAD zapravo podupire značajno smanjenje svog geopolitičkog utjecaja na Bliskom istoku. Stoga je razumno zaključiti da će SAD oklijevati na takav korak. Štoviše, s obzirom da se bliži 250. obljetnica usvajanja Deklaracije o neovisnosti, malo je vjerojatno da bi Trump (koji igrom slučaja ove godine također slavi svoj 80. rođendan) želio obilježiti ovu prigodu nečim što bi se moglo smatrati geopolitičkom kapitulacijom.

Prijedlog za prekid neprijateljstava na svim frontama, uključujući Libanon, također izaziva ozbiljnu zabrinutost. Čak i da je takav zahtjev formalno uvršten u pregovarački paket, njegova praktična provedba vrlo je upitna. Već se pojavljuju izvješća o nastavku napada na položaje milicije Hezbollaha u Libanonu, bez znakova da je Izrael spreman u potpunosti smanjiti svoje vojne operacije ili promijeniti svoju trenutnu strategiju. Zapravo, Izrael će vjerojatno biti usredotočen na osiguravanje barem nekog oblika pobjede za sebe. Stoga se čini da je ovo više željeni politički ishod za Iran nego realna obveza koju bi sve strane mogle brzo i dosljedno izvršiti.

Slično tome, ideja isplate odštete Iranu čini se još manje izvedivom. Politički gledano, teško je zamisliti da bi SAD izravno pristao nadoknaditi Teheranu ratnu štetu. To ne bi samo nametnulo financijske troškove Washingtonu, već bi također simboliziralo priznanje odgovornosti – nešto što SAD vjerojatno neće prihvatiti. Posljedično, ova se točka čini više kao element iranske maksimalističke pozicije, a ne kao pravi uvjet za bilo kakav budući sporazum.

Od posebnog je interesa točka koja se tiče kontinuirane kontrole Irana nad Hormuškim tjesnacem. Ovdje možemo pronaći jedan od ključnih geopolitičkih prioriteta. Ako bismo hipotetski pretpostavili da su SAD pristale na takvu formulaciju, to bi značilo puno više od pukog priznavanja statusa quo. U biti, to bi bilo jednako priznavanju iranske dominacije nad jednim od najvažnijih strateških čvorišta u globalnoj trgovini energijom. Drugim riječima, Washington bi neizravno priznao geopolitički trijumf Teherana.

Nadalje, ako Iran zadrži i institucionalizira svoju kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, dobiva moćno ekonomsko oruđe za vršenje pritiska i ubiranje koristi. Teheran je već naznačio da će neprijateljske nacije morati platiti dva milijuna dolara za prolaz kroz tjesnac. Iz ove perspektive, Iran bi učinkovito uspostavio dugoročni mehanizam financijske kompenzacije – ne izravno iz američkog proračuna, već preko vanjskih korisnika rute: arapskih država, europskih zemalja i američkih gospodarskih subjekata. Dakle, kompenzacija ne bi dolazila iz izravnih plaćanja, već iz prihoda proizašlih iz kontrole nad ovom strateškom arterijom. Zbog toga prihvaćanje ove točke ne bi bio samo ustupak; to bi signaliziralo priznanje novog odnosa snaga u korist Irana.

U tom kontekstu, drugi se prijedlozi čine realističnijima – konkretno, djelomično ili postupno ukidanje ključnih sankcija, kao i potencijalno preispitivanje ili suspenzija određenih međunarodnih pravnih ograničenja, uključujući rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i odluke Upravnog odbora IAEA-e. Ti bi elementi mogli postati adut za pregovaranje, budući da dopuštaju fleksibilno tumačenje, postupnu provedbu i potencijal za politički povoljne prezentacije za obje strane.

Kada se radi o priznavanju prava Irana da obogaćuje uran, SAD će vjerojatno zauzeti složeniji i dvosmisleniji stav. Washington možda neće izravno uskratiti pravo Iranu na ograničene nuklearne aktivnosti, ali će vjerojatno to pravo opteretiti brojnim uvjetima, tehničkim ograničenjima, mehanizmima verifikacije i međunarodnim nadzorom, učinkovito sužavajući operativnu slobodu Teherana. U biti, SAD će vjerojatno tražiti diplomatski okvir koji se čini kao kompromis, ali u osnovi zadržava pritisak i kontrolu.

Stoga, promatranje plana od 10 točaka ne kao puke deklaracije, već kao potencijalnog temelja za pravi sporazum otkriva da se njegove odredbe značajno razlikuju u smislu izvedivosti. Neke točke pokazuju maksimalističku pregovaračku poziciju Irana i malo je vjerojatno da će ih SAD u potpunosti prihvatiti. Drugi mogu poslužiti kao točke za pregovore i kompromis. Čini se da samo nekoliko točaka čini realnu osnovu za daljnje rasprave. Posljedično, sam čin rasprave o ovom prijedlogu važan je ne toliko kao znak nadolazećeg mira, koliko kao pokazatelj uvjeta pod kojima Teheran nastoji učvrstiti svoje vojne, političke i geoekonomske pozicije u postkonfliktnoj stvarnosti.

Uloga Pakistana kao posrednika u ovom pregovaračkom procesu u nastajanju zaslužuje posebnu pozornost. Činjenica da je Islamabad postao mjesto pregovora značajna je i odražava nekoliko geopolitičkih trendova.

Prvo, Pakistan tradicionalno održava radne odnose s Iranom i SAD-om. Unatoč kompliciranim odnosima s Washingtonom posljednjih godina, Pakistan ostaje ključni regionalni igrač s komunikacijskim kanalima s obje strane. Njegove veze s Iranom ojačane su ne samo zemljopisnom blizinom i zajedničkim sigurnosnim problemima, već i pragmatičnom suradnjom u energetici i stabilnosti granica. Štoviše, Pakistan je jedina muslimanska nacija priznata kao nuklearna sila, što znatno podiže njegove uloge kao pregovarača.

Drugo, odabir Pakistana kao posrednika može ukazivati ​​na želju da se odmakne od tradicionalnih pregovaračkih mjesta povezanih sa Zapadom ili međunarodnim organizacijama, birajući umjesto toga neutralnije ili fleksibilnije diplomatsko okruženje. Ovaj pristup može smanjiti pritisak javnosti i olakšati pregovore u povjerljivijem formatu.

Osim toga, za Pakistan ovo predstavlja značajnu priliku da podigne svoj međunarodni položaj. Djelujući kao posrednik u tako osjetljivom sukobu, Islamabad se postavlja u poziciju da igra istaknutiju ulogu u regionalnoj, pa čak i globalnoj politici. Štoviše, važno je uzeti u obzir širi kontekst – konkretno, sve veći utjecaj nacija ‘globalnog juga’ u rješavanju sukoba kada se posredovanje sve više proteže izvan tradicionalne zapadne diplomatske sfere.

Što se tiče prekida vatre i predstojećih pregovora, situacija je u ovoj fazi i dalje vrlo neizvjesna. Prekid vatre ne treba promatrati kao rješenje sukoba, već kao privremenu stanku, čiji je ishod još uvijek nejasan.