Iako je bio najpovezaniji sa svojim dinamovcima, pogotovo s onima s kojima je igrao, Srećku Bogdanu u Hrvatskoj, a zapravo Njemačkoj put se isprepleo i sa – Slavenom Bilićem. Proslavljeni Vatreni koračao je, na neki način, njegovim utabanim stazama. Pogotovo kao igrač. Bilić je, naime, 1993. otišao iz Hajduka u Bundesligu za 750.000 funti, i to baš u – Karlsruher, gdje je nakon nekoliko mjeseci igranja postao prvi kapetan – stranac u povijesti Bundeslige, da bi kasnije stigao i do polufinala Kupa UEFA-e.
“Unatoč početnoj jezičnoj barijeri, snažni, ali tehnički potkovani Bogdan vrlo brzo se razvio u vođu momčadi ‘plavo-bijelih‘. Kao libero i kapetan, Bogdan je bio ključni oslonac mlade momčadi Karlsruhea koja se prvo probila u Bundesligu, a tada uzdrmala njemački nogometni vrh. Nakon devet godina u dresu KSC-a, tijekom kojih je upisao 280 nastupa i postigao 27 pogodaka, Čeči je završio svoju igračku karijeru. I nakon toga ostao je snažno vezan uz svoj novi dom, radeći kao trener u omladinskom pogonu i kao pomoćni trener prve momčadi. Čuvat ćemo trajnu uspomenu na ikonu ovoga kluba…”, napisao je službeni Karlsruher.
– Nažalost, život je to, nismo se dugo vidjeli ni čuli, ali Čeči je izuzetno bitna persona moje karijere. Sigurno je, naime, bio važan pri mom dolasku u Karlsruhe, kada sam imao 24 godine i kada sam prvi put otišao u inozemstvo. Nisam znao ni “beknuti” njemački, ali on i njegova supruga Ruža bili su stalno na pomoći; kroz razgovore, sugestije, pronalazak smještaja, druženje, konačno. Čečijev trag u tome klubu tada se itekako mogao osjetiti, a ja sam pritom stigao u času kada su klubovi mogli imati samo tri stranca, dakle morao si biti bolji od domaćih. Ne znam koliko i točno kako, ali svakako je sugerirao moj dolazak, a vjerujem i kasniju odluku da postanem kapetan Karlsruhea – reći će nam Bilić.
Ipak, to nije bila jedina poveznica: Bilić 2004. postaje izbornik mlade reprezentacije Hrvatske, gdje zapravo udara temelj kasnije zlatne generacije, a u tome času kod Čečija se “čeliče” Ćorluka, Modrić, Eduardo…
– Istina, bravo, kasnije nam se put opet isprepleo, kada je kao trener Intera odgajao Ćorluku, Modrića, Dudua, i znam da je to radio na svoj način, toplo, savjesno, ali prosperitetno, s time da je njegovao odličnu komunikaciju. Bio je duša od čovjeka, što dokazuje zapravo činjenica da je, kao trener, nazovimo ga “maloga kluba”, došao na korak od trofeja, a umjesto da mu to bude svojevrsni trenerski trampolin, on se kasnije povukao, nestao. To je u nogometu redovito dokaz da si velik čovjek, jer takvi najčešće naj… Pogodila me ova vijest, Čečija ću pamtiti isključivo po dobrome, i to nije floskula, već iskreni osjećaj.
