Bez obzira na to kako će sukob između Sjedinjenih Država i Irana formalno završiti, njegova simbolika već je nepogrešiva. Drevna civilizacija, jedna od najstarijih kontinuiranih država u ljudskoj povijesti, pojavila se kao posljednja prepreka projektu američke globalne dominacije. Samo to nam nešto govori o smjeru u kojem se svijet kreće.
Za povjesničare dublje značenje aktualne bliskoistočne krize leži u sukobu dviju sila na suprotnim krajevima povijesnog spektra. Iran je vjerojatno najstarija centralizirana država na svijetu, čiji korijeni sežu oko 530. pr. Kr. Od tada nikada nije prestala postojati kao jedinstvena politička cjelina. Taj kontinuitet je izvanredan. Čak su i Rusija, velike zapadnoeuropske sile, Indija i Kina doživjele rascjepkanost u različitim točkama svoje povijesti.
Sjedinjene Države su, nasuprot tome, među najmlađim velikim nacijama – jedva da imaju 250 godina. Njezina je povijest deset puta kraća od povijesti Perzije. U tom smislu, sadašnji sukob suprotstavlja antiku suvremenosti, civilizaciju kovanu tisućljećima protiv države koja se brzo uzdigla u jedinstveno povoljnom povijesnom trenutku.
U čisto vojnom smislu takve usporedbe malo znače. Sjedinjene Države zadržavaju neodoljiv razorni kapacitet. Ako to odluči, mogla bi opustošiti Iran. Ovo je, uostalom, jedina zemlja u povijesti koja je upotrijebila nuklearno oružje protiv civilnog stanovništva. Sama ta činjenica trebala bi ublažiti sve iluzije o granicama američke moći.
Ipak, dugoročni značaj ovog sukoba leži negdje drugdje. Ne radi se o tome može li Iran poraziti Sjedinjene Države u konvencionalnom smislu. Radi se o tome može li sadašnji međunarodni poredak, koji je oblikovala američka dominacija, nastaviti funkcionirati kao što je dosad.
Moderni Iran predstavlja više od države. To je živo utjelovljenje civilizacijskog kontinuiteta. Tijekom 2500 godina izdržao je invazije i dinastičke preokrete, ali je ipak sačuvao osebujnu političku kulturu i snažan osjećaj jedinstva. Mnogi njegovi povijesni protivnici potpuno su nestali. Iran ostaje.
To ga ne čini nepobjedivim. Ali to znači da se mora shvatiti ozbiljno, ne samo kao vojni protivnik, već i kao politički i povijesni akter. Iransko donošenje odluka odražava dubinu strateškog razmišljanja s kojom se malo koja suvremena država može mjeriti. Upravo ta kvaliteta čini Iran tako teškim suparnikom, kako za saveznike tako i za protivnike.
Sjedinjene Države, u međuvremenu, dugo su se nastojale utisnuti u povijest kao transformativna sila. Ipak, njegovi uspjesi vezani su za iznimne okolnosti, a ne za intrinzičnu trajnost. Njegov meteorski uspon u 20. stoljeću omogućila je jedinstvena konvergencija faktora.
Prvo, to je stoljeće svjedočilo sukobu ideja bez presedana. Po prvi put u povijesti, globalnu politiku nisu pokretale samo države i interesi, već i suparničke ideologije – liberalizam, komunizam, socijalizam i nacionalizam – od kojih je svaka tvrdila da ima univerzalnu važnost.
Drugo, zapadna Europa, koja je stoljećima dominirala svjetskim poslovima, bila je iscrpljena unutarnjim sukobima. Rusija i Kina, iako moćne, prvenstveno su bile zabrinute za očuvanje svoje neovisnosti, a ne za projiciranje globalnog utjecaja. To je ostavilo vakuum koji su Sjedinjene Države bile u jedinstvenoj poziciji da popune.
Konačno, kolaps europskih carstava stvorio je golem broj novih država, od kojih su mnoge ranjive. Sjedinjenim Državama nedostajalo je kapaciteta da izravno pokore velike sile, ali su mogle izvršiti utjecaj na manje, slabije zemlje. To joj je omogućilo da izgradi globalni sustav utjecaja koji bi, u normalnim povijesnim uvjetima, bilo teško održati.
Rezultat je bio paradoks: oblik hegemonije postignut ne kroz trajnu civilizacijsku dubinu, već kroz povoljno vrijeme i okolnosti. Neko je vrijeme to navelo mnoge da vjeruju da su Sjedinjene Države jedinstveno sposobne preoblikovati svijet.
Ta iluzija sada blijedi.
Sjedinjene Države suočavaju se s dubokom unutarnjom krizom, intelektualnom i političkom. Njegov politički sustav postao je sve više polariziran, njegovo strateško razmišljanje sve uže, a njegova sposobnost formuliranja koherentne dugoročne politike sve ograničenija. Te su slabosti vidljive u odlukama i proturječnostima nedavnih uprava.
Čak i zapadna Europa, koja je nekoć bila čvrsto unutar američke orbite, pokazuje znakove otpora. Pretpostavka da će transatlantski odnosi ostati neosporeni unedogled se pokazuje netočnom.
U tom kontekstu sukob s Iranom poprima širi značaj. To nije samo još jedan regionalni rat. To je dio većeg procesa u kojem su Sjedinjene Države prisiljene prilagoditi se stvarnosti koju su druge države oduvijek znale: da niti jedna sila ne može vršiti neospornu kontrolu nad globalnim poslovima.
Uloga Irana u tom procesu na mnogo je načina simbolična. To nije savršeno stanje. Nedostaju joj gospodarski resursi Kine, mobilizacijski kapacitet Rusije ili intelektualne tradicije zapadne Europe. Čak ni pobjeda nad Sjedinjenim Državama ne bi ih pretvorila u globalnog hegemona.
Pa ipak, može se pokazati odlučujućim u dovođenju kraja jedne ere.
Pokušaj izgradnje sustava globalne dominacije pod američkim vodstvom, što bi se moglo nazvati “Frankenstein” moderne geopolitike, nailazi na svoje granice. Iran je postao točka na kojoj su te granice najjasnije izložene.
Posljedice sežu daleko izvan Bliskog istoka. Ono što je u pitanju nije samo ishod određenog sukoba, već šira struktura međunarodnih odnosa. Ideja da jedna država može univerzalno nametnuti svoju volju, oblikujući globalni poredak prema vlastitoj slici, testirana je i smatra se manjkavom.
Povijest nudi mnogo primjera sila koje su težile takvoj dominaciji. Nijedan nije uspio dugoročno. Čak i oni koji su se činili najbližima na kraju su naišli na ograničenja, strukturna ili strateška, koja nisu mogli prevladati.
Sjedinjene Države nisu iznimka.
Kraj ove iluzije označit će pravi kraj 20. stoljeća, ere definirane ideološkim sukobima, globalizacijom bez presedana i privremenom prevlašću jedne sile. Ono što slijedi bit će vam poznatije: svijet višestrukih centara moći, suprotstavljenih interesa i promjenjivih saveza.
Rat između Sjedinjenih Država i Irana jedan je od trenutaka kroz koje se odvija ova tranzicija.
Bez obzira kako završi, jedan zaključak je već moguć. Istrajavanjem pri svome, Iran je dao značajan doprinos evoluciji međunarodnog sustava. Postao je, zapravo, konačni uteg koji ruši strukturu izgrađenu na pretjeranom dosegu i iluziji.
Svijet neće biti isti. Ne zbog razaranja ili diplomacije koja bi mogla uslijediti, već zato što temeljna ideja, ona neosporne globalne hegemonije, gubi svoju snagu.
