Korijeni takvog osamostaljivanja službenog Bruxellesa, smatra profesor Bremm, skriveni su i zataškani, a nalaze se upravo u pravnoj praksi Europskog suda pravde koji još od 1960-tih godina prošlog stoljeća korak po korak, slovo po slovo, konstitucionalizira europske ugovore i od Europe ‘suverenih domovina’ modelira europsku superdžavu u kojoj domoljublje i narodi prestaju biti najvažniji
Među milijunima sretnika koji su i ovog užarenog ljeta imali privilegiju otići na višetjedni (plaćeni) godišnji odmor, svakako je i pedesetak tisuća europskih birokrata i službenika koji se, tradicionalno, na svoje ljetno hodočašće otiskuju u kolovozu. Kako bi vidjeli svijeta i oporavili se nakon još jedne duge godine i iscrpljujuće službe u ime europskih integracija i „poraza Rusije“.
Izuzetak je Europski sud pravde (ECJ) koji ljetnu stanku ima čak od početka zadnjeg tjedna u srpnju do kraja drugog tjedna u rujnu. Suci ECJ-a imaju čak trotjedni odmor i tijekom Uskrsa i dva tjedna tijekom Božića. Ovoliko praznovanje se, dakako, ne odnosi na „obične“ službenike Suda koji dolaze na posao i kada nema europskih sudaca i kada nema sudskih rasprava osim, naravno, u kolovozu kada i u najvišem europskom sudu rade samo dežurni.
Mađarska poručuje EU: Imate tri dana da riješite naš problem s Ukrajinom oko nafte
Mađarskoj i Slovačkoj nema tko odgovoriti!
Ovim relaksirajućim godišnjeodmorskim uvodom želio sam zapravo odgovoriti na – za Mađarsku i Slovačku supstancijalno pitanje: zašto se nitko u Bruxellesu tijekom kolovoza nije ozbiljnije referirao na zahtjeve s najviših državnih razina ovih dviju članica Europske unije za podršku u (ne)očekivanom naftnom sporu s Ukrajinom koja je odnedavno tek u statusu kandidata za punopravno članstvo u Uniji?
Podsjetimo: nakon sveobuhvatne invazije Moskve na Ukrajinu 2022. godine EU je uvela embargo na uvoz ruske nafte, ali je privremeno izuzela opskrbu naftovodima kojima se ruska nafta transportira do Mađarske, Slovačke, Češke i Bugarske kako bi se tim zemljama dalo vremena da do kraja ove, 2024. godine pronađu alternativne izvore opskrbe. Ukrajina je, međutim, u lipnju, samoinicijativno (u dogovoru s EU) blokirala tranzit sirove nafte iz naftovoda koju prodaje najveća moskovska privatna naftna kompanija Lukoil u srednju Europu. U Bratislavi i Budimpešti takva odluka Kijeva izazvala je razložan strah od moguće destabilizacije tržišta nafte usred sezone godišnjih odmora, a posredno i do krize u opskrbi električnom energijom, kao i rasta maloprodajnih cijena ovih energenata.
Privatna ruska naftna tvrtka Lukoil osigurava oko 50% nafte koja se isporučuje južnim krakom ukrajinskog naftovoda Družba. Ostali dobavljači preko ovog naftovoda su ruske državne tvrtke Tatneft, Gazprom Neft, privatni Russneft i mali proizvođači. Ukrajina je pružila malo informacija o novim sankcijama i nije rekla zašto su one usmjerene na Lukoil, a ne i na druge ruske naftne kompanije.
Zadnja komunikacija između Mađarske i Slovačke s visokim dužnosnicima EU-a obavljena je 1. kolovoza kada je slovački premijer Robert Fico zaprijetio obustavom izvoza dizela u Ukrajinu, odnosno 2. kolovoza kada je mađarski ministar vanjskih poslova i trgovine Peter Szijjarto razgovarao s potpredsjednikom Europske komisije Valdisom Dombrovskisom.
Szijjarto je kasnije izjavio da je već tijekom razgovora bilo jasno da oštećene članice Unije i Europska komisija potpuno različito vide prirodu i posljedice najnovije ukrajinske odluke.
„Dok Mađarska i Slovačka smatraju da Europska komisija ne bi trebala dozvoliti bilo kojem kandidatu za članstvo u Uniji da se poigrava s dvije zemlje članice i da ugrožava sigurnost njihove opskrbe energentima, stav Europske komisije je da se neće miješati u taj spor“, rezimirao je rezignirani mađarski ministar.
Velika strategija Mađarske za novo doba: Orban otkriva novi strateški put
Tko u klin, tko u ploču?
Dok Szijjarto podsjeća da najnovija odluka državnog vrha Ukrajine ugrožava „trećinu mađarskog uvoza nafte s istoka“, i da su u slučaju Slovačke te proporcije gotovo i 45 posto, potpredsjednik Komisije Dombrovskis je uvjerenja da „izvoz ruske nafte u Mađarsku i Slovačku nije pogođen sve dok sankcionirana ruska kompanija Lukoil nije sama vlasnik izvezene nafte”.
Dok Mađarska i Slovačka najnoviju ukrajinsku odluku vide i kao kršenje Sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji”, glasnogovornik Komisije Balazs Ujvari je prvog dana kolovoza novinarima u Bruxellesu nagovijestio da „nikakve hitne konzultacije u ovom času ne izgledaju zajamčene”, tvrdeći da „prema preliminarnoj procjeni Komisije, sankcije prema Lukoilu ne predstavljaju neposredan rizik za sigurnost opskrbe ni u jednoj od pogođenih država članica”.
Usprkos ovakvim tvrdnjama, Budimpešta i Bratislava su svjesne da će eventualni nastavak sankcija i poteškoće u isporukama ruske nafte imati dugoročne posljedice na gospodarstvo i energetsku sigurnost ovih zemalja.
Odbijanje Europske komisije da otvori hitne konzultacije s Ukrajinom – što je preteča eventualnog pravnog postupka protiv „prekršitelja“ europskih normi (čemu podliježu i zemlje-kandidatkinje za članstvo), mogao bi osim godišnjeodmorske konotacije imati i vrlo ozbiljne pravno-političke i ekonomske implikacije. Ali ne implikacije po službeni Kijev koji je očito prekršio trgovinski sporazum s Bruxellesom iz 2014. godine, nego po Mađarsku i Slovačku kao punopravne članice bloka već dvadeset godina.
Nagovještaj nove, možda odlučujuće bitke za federalizaciju Unije
Prva, ekonomskopolitička, implikacija je što Europska komisija od Mađarske i Slovačke zahtijeva da se u što kraćem roku oslobode ovisnosti o ruskoj nafti i da kao i većina drugih članica, diverzificiraju tj. prošire vlastite mreže opskrbe energentima polazeći od premise da je upravo diverzifikacija jedan od načina dobrog upravljanja rizikom. Mađarska i Slovačka, poput Češke i Bugarske, izuzete su od sankcija EU-a na uvoz ruske nafte iz naftovoda do kraja ove godine kada bi svakako trebalo završiti s tranzitom ruske nafte za ove zemlje kroz Ukrajinu.
To nije nimalo lak zadatak imajući u vidu da je u razdoblju od siječnja do travnja ove godine 41% nafte i 82% prirodnog plina koje je Mađarska uvezla pristizalo iz Rusije. U Slovačkoj je u istom razdoblju 60% nafte i 85% prirodnog plina potjecalo iz Rusije! Osim toga, na snazi su i pravnovaljani međudržavni ugovori o kupoprodaji energenata čije jednostrano raskidanje ima posljedice.
Druga, pravnopolitička, implikacija neusporedivo je nepovoljnija. Odbijanjem uloge medijatora između Ukrajine kao kandidata za članstvo i dvije punopravne članice bloka, Europska komisija je jasnije nego ikada do sada „suverenistima“ stavila do znanja da suverenizam država članica više neće biti iznad supremacizma Unije kao superdržave. Drugim riječima: Mađarska i Solvačka mogu imati, i imaju, probleme u opskrbi ruskom naftom kroz ukrajinske naftovode, ali energetska sigurnost i suverenizam bilo koje članice Unije nisu važniji od viših interesa (većinske) Unije. A viši interes (većinske) Unije u ovom slučaju je protekcionizam prema Ukrajini i kažnjavanje Rusije na sve moguće i nemoguće načine.
Iako pravni temelj Europske unije čini međunarodnopravni ugovor sklopljen između Zajednice i suverenih država, i iako su Europsku komisiju kao najviše tijelo izvršne vlasti osnovale države članice kako bi provodila u djelo interese članica na načelima međusobne suradnje, solidarnosti i prosperiteta europskih građana – „osnaživanje Unije na štetu parcijalnih interesa“ (p)ostalo je iznova jedan od najvećih prioriteta vladajuće pučko-socijaldemokratske političke elite u Bruxellesu. Takav narativ najavila je i nedavno reizabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u programskom govoru na plenumu Europskog parlamenta sredinom prošlog mjeseca.
Zbog rata u Ukrajini nastao je kaos u hrvatskom susjedstvu: Sankcije su uzele veliki danak
Temelj supremacizma u Europskom sudu pravde
Jedan od najboljih poznavatelja europskog zakonodavstva i ustavnog prava, bivši sudac Saveznog ustavnog suda Njemačke i profesor javnog prava, Dieter Gremm, u glasovitoj knjizi „Europa da – ali kakva?“, glavnim krivcem za preoblikovanje početne „Europe domovinâ“ (za kakvu se zalagala Francuska pod de Gaulleom), u Uniju s više suverenosti i strateške autonomije (kakvu zagovara aktualni francuski predsjednik Macron) – vidi tamo gdje to skoro pa nitko drugi do sada nije vidio: u Europskom sudu pravde. Da, u onom Sudu kojem su Mađarska i Slovačka početkom kolovoza najavile žalbe protiv nečinjenja Europske komisije u cilju zaštite interesa europskih članica. Jer taj Sud upravo zbog toga i postoji: da rješava eventualne sporove između europskih institucija/europskog prava s jedne strane, i država članica/nacionalnog zakonodavstva, s druge strane!
Pofesor Gremm smatra da upravo „odvajanje izvršnih i sudskih tijela Europske unije – poglavito Komisije i Europskog suda od demokratskih procesa u državama članicama i samoj Uniji, predstavlja glavni motor sve očiglednije unitarizacije europskih institucija, ali i sve glasnijeg neprihvaćanja Europske unije ovakve kakva je sada.
Korijeni takvog osamostaljivanja službenog Bruxellesa, smatra profesor Bremm, skriveni su i zataškani, a nalaze se upravo u pravnoj praksi Europskog suda pravde koji još od 1960-tih godina prošlog stoljeća korak po korak, slovo po slovo, konstitucijanizira europske ugovore i od Europe ‘suverenih domovina’ modelira europsku superdžavu u kojoj domoljublje i narodi prestaju biti najvažniji. To je taj put kojim se od euroeuforije i prihvaćanja Unije kao ideala iz 1950-tih, stiglo do euroletargije i odbijanja s čime se Europska unija sučeljava danas.
Profesor Gremm precizira čak i pravnopolitički momentum kada se takva vrsta supremacije Unije nad državama članicama počela formalno konstituizirati.
„Nakon osnivanja Europske ekonomske zajednice Europski sud pravde se zalagao za uspostavu gospodarske integracije i borio se protiv uskogrudih političkih interesa država članica. Tako je tumačio i europske osnivačke ugovore. Mjerodavna je tada bila volja ugovornih država. Europske norme koje ograničavaju suverenitet morale su se strogo tumačiti… Međutim, ovaj Sud je, korak po korak, odustajao od ovog načela: europske ugovore kao međunarodnopravne akte dviju dobrovoljnih strana, počeo je tumačiti kao državni ustav koji je usmjeren na realizaciju kolektivnih ciljeva ne mareći za namjere osnivača. Ovaj sud sebe više nije shvaćao ni kao čuvara prava državâ koje sklapaju ugovore, niti kao neutralni arbitražni sud između državâ i Zajednice, već se počeo postavljati kao pogonska snaga programa integracije. To je postao sud sa agendom… Prema ranijoj praksi, pravo Zajednice se moralo harmonizirati s pravom države članice umjesto da se nacionalno pravo usuglašavalo s europskim zakonima…“.
Zatim je došla prijelomna 1963. godina, smatra profesor Gremm, kada je Sud donio odluku po kojoj je pravo Zajednice neposredno primjenjivo u državama članicama.
„Samo godinu dana kasnije ovaj Sud je otišao korak dalje, donio je odluku po kojoj je pravo Zajednice ne samo neposredno primjenjivo, već je i nadređeno nacionalnom pravu, pa čak je u supremaciji i u ondosu na ustav države članice. Nacionalni sudovi su također obvezani da one odredbe nacionalnog prava koje nisu usuglašene s pravom Zajednice stave izvan snage bez pozivanja na nacionalni Usatvni sud… Na temelju toga EEZ/ EZ/ EU postala je ono što danas de facto jest: poseban nadnacionalni identitet – nešto između međunarodne organizacije i savezne države…“(D. Gremm, Europa da-ali kakva?, Albatros Plus, 2018, str. 12.)
Orban prepoznao „zamku“ skrivenog europskog suverenizma
Do gotovo identičnog zaključka do kojeg je došao njemački profesor prava, došao je i mađarski premijer Viktor Orban. I jedini je među EU liderima koji danas o fenomenologiji skrivene etatizacije Unije javno govori.
U svom „povijesnom govoru“ studentima Slobodnog univerziteta na Balvanios Sveučilištu u Rumunjskoj održanog krajem srpnja, Orban je o toj užarenoj temi rekao sljedeće: „Ako pažljivo isčitavamo europske dokumente, jasno ćemo prepoznati da je glavni cilj današnjeg Bruxellesa da se nadiđe nacija. Istina je da na Zapadu imaju veoma čudan način pisanja i iznošenja ove ideje – tvrdeći da se nacionalne države moraju nadilaziti uz zadržavanje samo nekih njihovih manjih tragova. Ali poanta svih tih europskih dokumenata je da na kraju vlast i suverenitet država i naroda treba prebaciti na zajednička tijela Unije. U njihovim glavama, dakle, nacija je povijesna ili tek prolazna kreacija rođena u 18. i 19. stoljeću pa isto onako kako je nastala, tako može i nestati. Za njih je zapadna polovica Europe već postnacionalna! … Ovo nije samo politički drugačija situacija….Pokušavam dokazati da se radi o potpuno novom mentalnom prostoru kojeg ćemo morati prihvatiti, ili ćemo ga morati odbaciti. Ako, dakle, na svijet ne gledate s točke gledišta nacionalnih država, potpuno različita realnost vam se otvara pred očima. U tome leži problem, odnosno razlog zašto se države na zapadnoj i istočnoj polovici Europe međusobno ne razumiju, zašto se ne možemo složiti….“, rezimira Orban.
Zaključak
Odlukom Europske komisije da ne stane iza energetskih nacionalnih interesa svoje dvije ugrožene članice (Mađarske i Slovačke), Europska unija je ovih dana ušla u novu, izgleda nepovratnu fazu svoje povijesti. Iz Unije temeljene na pravu, suradnji i solidarnosti među članicama, Unija se već do grla zaglavila u blatu ad-hock „pravila“.
Tvrdnje Bruxellesa da prestanak opskrbe ruskom naftom preko Ukrajine ne ugrožava energetsku sigurnost Mađarske i Slovačke dovele su ne samo do najnovije podjele između središnjih institucija i pojedinih država članica, već i do pitanja samoga smisla i suštine osnivačkih ugovora prvotno Europske ekonomske zajednice i sadašnje Unije.
Dramatično urušavanje europskog poretka koji je osnivačkim ugovorima iz 1952. i 1958. kao i Lisabonskim reformskim ugovorom iz 2009. godine – zasnovan na pravu, počelo je s pandemijom virusa Covid-19 (2021. godine), nastavljeno je osnaživanjem radikalne desnice na europskim izborima 2019., a zatim i izborom „prve geopolitičke Europske komisije“ predvođene Ursulom von der Leyen krajem iste godine. Novi vrlo snažan poticaj procesu deidentizacije Europske unije dao je izbor Joea Bidena za američkog predsjednika 2021., a institucionaliziranje ad hock „pravila“ umjesto europskog prava – po uzoru na SAD izvršeno je s ruskom agresijom na Ukrajinu. Devolucija iz demokratsko-pacifističke neratne organizacije europskih država isuviše je brzo Europsku uniju preoblikovala u agresivno-militantnu konfederaciju sa sve suprotstavljenijim polom malog broja suverenističkih država.
Nema, dakle, nikakve sumnje da bi se demokratski legitimitet EU-a mogao obnoviti samo kroz repolitizaciju europskog procesa odlučivanja u kojem će glavnu ulogu ponovo imati zemlje članice umjestio zajedničke izvšne, zakonodavne i sudske vlasti Unije. Bez toga problem manjka demokracije u EU će biti još izraženiji, a Unija će se neminovno još više približiti parlamentarnom sustavu vladavine.
Tome pridonose i odredbe Lisabonskog reformskog ugovora po kojem je, uz poneke iznimke, Europski parlament kao zakonodavac izjednačen s Vijećem na područjima gdje to prije 2009. godine nije bio slučaj, posebno u određivanju proračuna EU-a. Parlament je sada potpuno ravnopravan Vijeću i u poljoprivrednoj politici, na području pravosuđa i unutarnjih poslova, a nakon ruske invazije na Ukrajinu više su nego vidljive intencije uplitanja Parlamenta i u sferi rata, obrambene politike, suverenizma država članica, pa i sferi geopolitike uopće. Dalje parlamentariziranje EU-a po ugledu na države članice još bi više moglo otkloniti legitimitet Unije od država članica, narodâ i građana u tim članicama.
Orban zagrmio u svom povijesnom govoru: ‘Stvara se novi svijet, evo što moramo napraviti’
Sve ključne europske institucije bi stoga trebale stati na loptu kako bi se zaustavila očigledna unutarnja destrukcija jednog povijesnog, velikog i u svojoj biti plemenitog europskog projekta. Hoćemo li uskoro doživjeti početak zaokreta Europske unije prema svojim korijenima, ili će se nastaviti s kamuflažom vlastite unitarizacije – saznat ćemo možda već prvih dana idućeg mjeseca kada se briselska administracija vrati s kolektivnog godišnjeg odmora.
Konačni stav Bruxellesa prema legitimnim zahtjevima Slovačke i Mađarske da ih se zaštiti od sankcija Ukrajine – makar to i ne izgledalo na prvi pogled, razotkrit će dosadašnje zaprijetene namjere europskih poluga vlasti.
