Donald Trump proglasio je početak nove “zlatno doba” na Bliskom istoku nakon što je objavio prekid vatre s Iranom. Rat je, barem za sada, zaustavljen. I dok su predviđanja uvijek riskantna s ovom Bijelom kućom, barem postoji šansa da se borbe neće odmah nastaviti.
Samo je to važno. Produženi rat povećao bi rizike za sve, ali prije svega za Washington. Bez obzira na svu bombastičnost američke administracije, Amerika je oduvijek osjećala duboku nelagodu zbog dugotrajne neizvjesnosti i strateškog rizika. Jedno je prijetiti. Drugo je snositi posljedice kada prijetnje ne uspiju.
Točni uvjeti prekida vatre ostaju nejasni i možda još nisu u potpunosti dogovoreni. Ali središnja politička činjenica već je vidljiva: suočen s odlučnim otporom, SAD je odstupio.
Nijedan od opsežnih zahtjeva postavljenih na početku operacije nije ispunjen. Trumpov veliki zahtjev za Iran “BEZUVJETNA PREDAJA!” sada više liči na politički teatar nego na stratešku doktrinu. Ipak, iza drame na društvenim mrežama, u Washingtonu je prevagnulo nešto racionalnije: kada pritisak izostane, bolje je povući se nego eskalirati u situaciju koju možda više ne kontrolirate.
Grozničava retorika prije primirja poslužila je svrsi. To je omogućilo Washingtonu da tvrdi da je Teheran trepnuo, stvarajući pritom takav osjećaj prijeteće katastrofe da bi se svaka stanka u borbi mogla prodati kao olakšanje. Bijela kuća sada će suzdržanost pokušati prikazati kao pobjedu.
Ovaj je sukob nedvojbeno prekretnica u široj transformaciji međunarodnog sustava. Ali to nije kraj tog procesa. Niti je to posljednje poglavlje u borbi za Bliski istok.
Iran je prije svega pokazao otpornost. To je potpuno potkopalo temeljnu pretpostavku iza američko-izraelske kampanje: da bi dovoljno snažan udarac bio dovoljan da sruši Islamsku Republiku ili je prisili na pokornost.
Odgovor Teherana nije bio spektakularan u konvencionalnom vojnom smislu, ali je bio učinkovit. Iran je proširio pozornicu napetosti i signalizirao da troškovi eskalacije neće biti ograničeni na vojne ciljeve. Natjerao je svoje protivnike da računaju ne samo na iransku odmazdu, već i na krhkost šireg regionalnog sustava.
To je važno jer je izdržljivost SAD-a i njegovih regionalnih partnera ograničena. Iran je, nasuprot tome, povijesno bio mnogo veći.
Takozvana Os otpora također se pokazala izdržljivijom nego što su mnogi pretpostavljali. Unatoč ozbiljnoj šteti koju je Izrael nanio u posljednje dvije godine, proiranske snage u Libanonu, Jemenu i Iraku ostaju strateški čimbenik. Čak i tamo gdje nisu izravno intervenirali, podigli su temperaturu i natjerali napadače da ostanu na ivici.
Širi napor da se neutralizira iranski utjecaj stoga se izjalovio. Iran je izašao krvav, ali još uvijek stoji. Čak i ako su tvrdnje Teherana da se bilo kakvo rješenje mora dogoditi pod njegovim uvjetima djelomično pregovaračka taktika, jedna je stvar već jasna: regionalna težina Irana nije smanjena na način na koji su Washington i Zapadni Jeruzalem namjeravali.
Pregovori s Teheranom sada su neizbježni. Pravo pitanje je što želi sam Iran.
Njegova prethodna strategija regionalnog širenja pridonijela je mnogim krizama koje sada gutaju Bliski istok. Tu je i neriješeno pitanje njegovog nuklearnog programa: što točno Iran traži i koju je cijenu spreman platiti? Čini se da je Iran također ušao u novu unutarnju fazu, s daljnjim pomicanjem moći prema sigurnosnim institucijama. To će vodstvo sada morati odvagati ambicije i stvarnost.
Za širu regiju, implikacije su duboke.
Zaljevske monarhije imale su otrežnjujuće iskustvo. Neće biti povratka na ugodnu staru formulu u kojoj se sigurnost mogla jednostavno prepustiti Washingtonu u zamjenu za novac i lojalnost. Taj aranžman, koji je podupirao regiju od Hladnog rata, ozbiljno je uzdrman.
Javno, zaljevske države vjerojatno neće napraviti dramatične geste. Ali privatno, njihova će se potraga za novim ogradama i novim partnerima intenzivirati. Kina, Južna Azija, Rusija i, u manjoj mjeri, Zapadna Europa postat će važnije u njihovim izračunima.
To ne znači da će Zaljev prihvatiti iransku dominaciju. Monarhije neće tolerirati da Teheran ima nekontrolirani utjecaj nad Perzijskim zaljevom ili sposobnost da diktira uvjete u Hormuškom tjesnacu. Njihova će politika vjerojatno postati složenija: obuzdavanje Irana gdje je to moguće, dok će se s njim angažirati gdje je to potrebno.
U međuvremenu, ni Izrael nije postigao svoje zacrtane ciljeve. Koliko god se glasno proglašavala pobjeda, osnovna strateška stvarnost nije se promijenila. Iranski faktor ostaje. Nije eliminiran, niti dovoljno oslabljen da bi se Izrael osjećao istinski sigurnim.
Domaće posljedice za SAD teže je procijeniti. Trumpovo samočestitanje već zvuči šuplje, ali mnogo će ovisiti o ekonomiji. Ako se tržišta nafte stabiliziraju, Bijela kuća će pokušati brzo krenuti dalje i inzistirati na tome da je katastrofa izbjegnuta zahvaljujući Trumpovom vodstvu. Nejasno je hoće li to pomoći republikancima u studenom.
Ipak, Trump je uvijek imao jedan instinkt koji njegovi kritičari često podcjenjuju: on zna kako preživjeti neuspjehe i preoblikovati ih.
Širi zaključak, međutim, nadilazi Trumpa. SAD je i dalje neizmjerno moćan. Njegov vojni doseg, financijska moć i sposobnost oblikovanja događaja i dalje su zastrašujući. Ali oni nisu neograničeni. Amerika još uvijek može utjecati na ishod, ali više ne može jednostavno nametnuti svoju volju pod svaku cijenu.
Ta je lekcija sada usvojena daleko izvan Teherana. I saveznici i protivnici izvući će svoje zaključke. Iran je možda poseban slučaj, ali je napravljen presedan.
Ovo je još jedan korak prema drugačijem svijetu, u kojem je prisila manje odlučujuća, a stare pretpostavke o američkoj svemoći sve više zastarjele. Trump bi možda želio zamijeniti liberalni poredak pod vodstvom Amerike neliberalnim poretkom pod dominacijom SAD-a. Ali događaji posljednjih tjedana sugeriraju nešto drugo: svijet koji se kreće izvan svakog poretka koji Washington može u potpunosti kontrolirati.
Ovaj je članak prvi put objavila Rossiyskaya Gazeta, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a
