Hamlet u kinima je 10. travnja.
Iz Laurence Olivier do Kralj lavova; iz Branagh do Bollywood i The Bad Sleep Well; malo je kamena ostalo neokrenuto pri adaptaciji Hamleta za veliko platno. A opet, mogućnosti ostaju beskonačne. Bardovo najveće djelo čak je zauzelo središnje mjesto u ovogodišnjoj nominaciji za Oscara za najbolji film (i dobitnici najbolje glumice) Hamnetkoji zadire u tragično podrijetlo predstave dok stvaranje slučaja za ponovno tumačenje. Dakle, ne treba biti iznenađenje da nam je sada predstavljen tako novi remiks kao što je Hamlet Aneila Karije, emocionalno osrednji, ali audiovizualno intrigantan film s Rizom Ahmedom u naslovnoj ulozi.
Transponirajući priču na indijsku poslovnu zajednicu u suvremenoj Britaniji, rezultat je primamljive teksture i prepun sjajnih izvedbi, ali nažalost ne donosi ništa novo na stolu. Film, međutim, čini zanimljivu umjetničku zanimljivost; zabavno ga je gledati i slušati, čak i ako malo uzburkava dušu ili dovodi u pitanje (ili čak rigorozno pojačava) izvorni tekst Williama Shakespearea.
Znate kako to ide: Hamlet, danski princ mučen sablasnim vizijama, traži osvetu svom ujaku, Klaudiju, jer je uzurpirao prijestolje ubojstvom svog oca i oženivši se njegovom majkom, Gertrudom. Velika tragedija priče praktički je temeljna u cijelom svijetu, priča o obiteljskoj izdaji i pogrešnoj osveti koja je praktički postala predložak sapunice. Filmovi i emisije iz južne Azije i njezine dijaspore posebno su dužni Hamletu — toliko je omiljen kod Desi da je prvi zvučni film o Hamletu proizveden u Indiji, godine 1935 — što ga čini prirodnim za Karijino prepričavanje.
Počinje hinduističkim pogrebom, kao pjevanje Gayatri mantra i slike kremiranja geste prema ideji pročišćenja i otpuštanja. Hamlet (Ahmed), međutim, ostaje emocionalno i psihološki umrljan, jer počinje nazirati svog preminulog oca (Avijit Dutt), koji mu se iz sjene obraća na kićenom hindskom jeziku s titlovima. Zahvaljujući ručnoj kameri Stuarta Bentleya, okvir ostaje tijesan i intiman, tjerajući nas u Hamletovu nelagodnu orbitu dok se ponovno susreće sa svojom ožalošćenom majkom (Sheeba Chadha, koja također glumi Ahmedovu majku na Mamac) kao i sa Ofelijom (Prstenovi moći‘s Morfydd Clark), njegova bivša ljubav.
Kroz tihe dionice u golemim sobama obiteljskih dvoraca, dinamika likova postaje kristalno jasna zahvaljujući prigušenom guštu svakog izvođača. Čini se da svi pucaju po šavovima, nestrpljivi da isporuče svaki monolog i razmjenu koju, iako izvorno napisanu za pozornicu, umjesto toga šapuću ispod glasa, tjerajući gledatelje da se nagnu naprijed i intuitivno naslute podtekst. Ovo čini čuda – do određene točke. Snažan je, odvažno filmski, ali ova razina suzdržanosti osigurava da, osim Ahmedovog povremenog ispada, film brzo ostane bez snage.
Koncepcija filma, iako počiva na sjajnim glumcima poput Joea Alwyna i Timothyja Spalla (u ulozi Ofelijinog brata Laertesa i njezina oca Polonija), završava previše jednostavno za ovako bogat i raznolik tekst. Predstava Hamlet dugotrajna je perspektiva. Obično je potrebno četiri sata za izvođenje, ali funkcionira jer ima psihološke oseke i oseke. I dok Karijin aerodinamični film zna kako pritisnuti papučicu gasa — ponekad doslovno; “Biti ili ne biti” postaje izbezumljena, ponoćna vožnja — teško je ne zapitati se je li trebalo samo malo popustiti ili gurnuti papučicu do kraja dvostruko jače.
Djelo takvog vizualnog intenziteta ili treba malo prostora za disanje da dopusti svojim emocijama da postupno svladaju, ili pak mora, akademskim rječnikom rečeno, jebeno gađati zid i pomoći Ahmedu da se oslobodi s opsesivnim žarom. Dok se Hamlet spušta iz otmjenih londonskih interijera u njegove hramove i skloništa za beskućnike, glumac-producent prikazuje kliniku iscrpljenog očaja, ali film oko njega nikada ne odgovara njegovoj nepokolebljivoj energiji – kao, recimo, Bornila Chatterjeejeva kulturološki slična adaptacija Tita Andronika, radnja u New Delhiju Gladnitako često.
Umjesto toga, ono što nam ostaje je vizija Hamleta na estetskom auto-pilotu, čija struktura odozgo prema dolje ne može pomoći, ali djeluje mehanički. Iako je nekoliko pojedinačnih trenutaka i scena osmišljeno sa znatiželjom, film vas u cjelini nikada ne zgrabi za grlo na način na koji bi priča ove veličine trebala.
