Upozorenje: Ova recenzija sadrži puni spojleri za The Pitt Sezona 2, Epizoda 14!
U ovom trenutku, s obzirom na to da je ovo pretposljednja epizoda, jasno je da pisci Pitta idu za nečim sasvim drugačijim u smislu načina na koji zatvaraju 2. sezonu. Vrhunac 1. sezone obilježen je užasnom pucnjavom na Pitt Festu i apsolutnim kaosom koji se kao rezultat toga odvijao u hitnoj službi. Ove godine nema ničeg tako dramatičnog. Umjesto toga, naši duboko razbarušeni heroji liječnici jednostavno se nose s dugotrajnim utjecajem napada ransomwarea i pokušavaju se konačno vratiti kući kako bi proslavili ono što je ostalo od praznika 4. srpnja. To je na neki način razočaravajuća promjena tempa, ali ona također ostavlja mjesta za neke sjajne trenutke karaktera.
Očito, ova epizoda je velika za dr. Robbyja (Noah Wyle), jer postaje još jasnije da nije sve dobro za njega psihički. U ovo vrijeme prošle sezone, Robby je bio u mukama velikog napadaja panike i topio se zbog PTSP-a povezanog s COVID-om. Opet, ovaj put ništa tako izrazito dramatično, ali još uvijek postoji otrežnjujuće priznanje da gaji suicidalne misli. To je otkriće koje se oboje nadovezuje na žestoku svađu između Robbyja i Dane (Katherine LaNasa) prošlog tjedna (gdje je on otišao govoreći joj: “Možda se neću vratiti.”) i postavlja puno njegovog ponašanja u drugoj sezoni u novom svjetlu. Čak i njegov bešćutni pristup nevolji Orlanda Diaza (William Guirola) sada ima više smisla (iako se i dalje slažem da je Orlando vjerojatno pokušao samoubojstvo).
Wyle i Duke, glumac Jeff Kober, obojica su izvrsni u ovoj epizodi, posebno u svojim emocijama nabijenim zajedničkim scenama u ambulanti. Jedan se čovjek suočava s vlastitom smrtnošću, dok se drugi bori s činjenicom da zapravo više ne želi biti živ. Koliko god ove nedavne epizode uspjele smanjiti pomno konstruiran osjećaj napetosti u seriji, scene poput ovih donose vlastitu vrstu straha.
Govoreći o napetosti i strahu, jedan medicinski slučaj izdiže se iznad svih ostalih na tom odjelu u epizodi 14. Zatekao sam se kako se držim za stolicu tijekom većeg dijela sekvence u kojoj su Langdon (Patrick Ball) i njegov tim odgovarali pacijentu s iščašenim kralješkom. Toliko je toga moglo poći po zlu. Na kraju se pokazalo da je to trijumfalni trenutak za lika koji je stvarno zaslužio pobjedu u ovom trenutku.
Na stranu te scene, 14. epizoda vraća se na najranija poglavlja 2. sezone jer je iznenađujuće usredotočena na humor. Opet, nije najbolje za stvaranje napetosti, ali to očito nije sve što pisce zanima u ovoj fazi završne igre. I na neki način, humor ima smisla. Ovi likovi su upravo služili smjenu iz pakla. Bilo što da se malo oslobodi napetosti i prebrodi ove posljednje, mučne minute.
Čak i usred humora, postoje trenuci u kojima fasada puca i stvari ponovno postaju mračnije. Primjer: Whitaker (Gerran Howell) ispuhuje Langdona u sobi za odmor. Langdon nije nužno lik koji najviše zaslužuje biti predmetom Whitakerova gnjeva, ali čak se i ovaj dobroćudni dečko s farme može samo toliko pogurati prije nego što konačno pukne. To je prilično iznenađujuća promjena za tipa koji je prošlog tjedna viđen kako strpljivo podučava jadnog Ogilvieja kroz vlastiti psihološki slom.
Epizoda 14 završava dobrodošlicom natrag na podzaplet koji se tiče zdravlja dr. Al-Hashimija (Sepideh Moafi). Lijepo je vidjeti da ćemo se napokon direktno pozabaviti tom malom krizom, iako se brinem da će na kraju biti premalo, prekasno. Jedna od većih mana 2. sezone bila je nevoljkost serije da na pravi način predstavi nove liječnike i studente medicine. Dr. Al-Hashimi nije bila posvećena dovoljno pozornosti, a ono što je dobila često ju je stavljalo u nepotrebno antagonističko svjetlo. Nadam se da finale sezone može riješiti taj problem što je više moguće i zaokružiti njezinu priču na pozitivnu notu.
