Američko-izraelski rat protiv Irana ušao je u drugi mjesec. U tom smislu on je još u okviru Trumpovih obećanja izrečenih nekoliko dana nakon početka rata, koji je bio zamišljen kao brza kapitulacija Teherana, da rat može trajati još četiri do šest tjedana. Međutim, malo je nade da će to tako i biti, bez obzira na najavljeno dvotjedno primirje. Trumpov je problem to što je nemoguće pronaći za SAD zadovoljavajuću izlaznu strategiju iz rata, jer nje jednostavno nema. Čak i ako se rat ubrzo zaustavi i Trump tko zna koji put proglasi američku vojnu pobjedu, svima je jasno da je Iran odnio onu stratešku – puno važniju. I to na dva fronta. Otkako je Izrael krajem listopada 2023. pokrenuo rat u pojasu Gaze, a ubrzo i protiv ključnog iranskog saveznika Hezbollaha u Libanonu, te nakon što je krajem 2024. Bashar Assad detroniziran s vlasti u Damasku, u Siriji, Iran je uvelike izgubio tradicionalno snažan utjecaj u bliskoistočnoj regiji.
Pritom ga je dvanaestodnevni lipanjski rat s Izraelom prošle godine, uz završni pečat snažnog američkog zračnog udara po njegovim nuklearnim objektima posljednjeg dana, bacio u nokdaun. Sada, međutim, nakon što je propao američko-izraelski blitzkrieg zbog podcjenjivanja iranskog odgovora (očito veliki obavještajni propust, nesvojstven u prvome redu Mossadu, a onda i CIA-i), Iran se vraća na scenu geopolitički još snažniji nego što je bio čak i prije spomenutih izraelskih operacija.
U ovih mjesec dana rata uništio je ili ozbiljno oštetio gotovo sve američke vojne baze u svom susjedstvu (što se nikada nitko nije i ne bi usudio učiniti, ne samo u toj regiji), njegovi raketni napadi na Izrael ne prestaju i sve češće probijaju čuvenu Željeznu kupolu, potpuno je zagospodario Hormuškim tjesnacem, što nikada nije mogao, ali i demolirao energetska postrojenja zaljevskih zemalja, čime je težište rata prebacio s vojne (tu je potpuno inferioran mnogo moćnijem suparničkom dvojcu) na globalnu energetsku komponentu, znajući da mu je to jedini as u rukavu u neravnopravnom ratu u pogledu komparacije ukupnih vojnih snaga. Pritom je osigurao i kontinuitet vladajućeg režima, o čijem se svrgavanju više uopće ne govori (Trump to relativizira riječima da je režim ionako već promijenjen likvidacijom njegovih čelnika, iako je jasno da su njih samo zamijenili kadrovi iz istog teokratskog sustava koji je na vlasti od Islamske revolucije 1979.).
Želi pregovore
I konačno, ne manje važno za Teheran, Iran je (iako njegova vanjska politika sigurno nije “cvijeće”) osigurao globalnu ulogu žrtve s kojom sada suosjeća najveći dio svijeta, usprkos snažnoj medijskoj srednjostrujaškoj kampanji koja je u SAD-u i na Zapadu općenito usmjerena na prebacivanje krivnje za rat na iransku stranu, zanemarujući čak i apokaliptične prizore diljem Irana tijekom nesmiljenog bombardiranja. Tomu itekako pridonosi i, blago rečeno, oprezni stav europskih saveznika SAD-a koji se nisu požurili pomoći Trumpu angažiranjem svojih vojnih snaga.
Trumpu je, nema sumnje, u ovakvoj situaciji u interesu bilo da pregovore s Teheranom počne što prije. I oni se sad vode preko Pakistana kao posrednika. Dvije su strane jedna drugoj dostavile svoje uvjete za završetak rata – naravno, potpuno kontradiktorne i neprihvatljive za obje ako ne žele izgledati poražene. Međutim, u pozadini Trump ne odbacuje ni kopnenu intervenciju ako pregovori ne uspiju (zasad je to puno više u kontekstu političkog pritiska usmjerenog na to da uspiju). To je njegova posljednja opcija ako nikako drukčije ne uspije izbjeći percepciju američkog poraza.
U tu je svrhu Pentagon oko Irana već rasporedio oko 10.000 marinaca i znatan broj specijalnih postrojbi. To nije ni približno dovoljno za invaziju punog spektra na Iran, za to bi mu trebale stotine tisuća vojnika, koliko ih je bilo i u invaziji na Irak 2003., koji je, k tomu, puno manji i teritorijalno i po broju stanovnika od Irana te ima puno povoljniji pustinjski reljef za vojno ovladavanje prostorom od iranskog kružnog visokog planinskog bedema u čijem je središtu velika visoravan.
Visoki rizici
Još i prije dogovora o dvotjednom primirju bila je izgledna samo ograničena američka vojna intervencija – bilo na toliko spominjani strateški iranski otok Kharg na krajnje sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva, s kojeg se izvozi gotovo 80% iranske nafte, ili na pojedine otoke u Hormuškom prolazu, ili na neke iranske obalne luke, ili na mjesta pohrane iranskog obogaćenog uranija. Međutim, i sve te ograničene operacije za Trumpa bi bile visokorizične s obzirom na to da Teheran za tu mogućnost zna te je pripremio odgovor.
U slučaju velikog broja američkih žrtava Trumpu bi karijera na čelu SAD-a definitivno bila zapečaćena. Iran sigurno ne bi mogao spriječiti uspjeh takvih ograničenih intervencionističkih operacija američke vojske, ali je pitanje koja bi bila sljedeća faza i kako bi Pentagon osigurao dugoročnu potporu tako izoliranim snagama na iranskom tlu u uvjetima masovne iranske uporabe dronova i raketa, osobito raketa kratkog dometa kakvih Iranci imaju vjerojatno u golemim količinama.
Moguće je da bi američke snage imale samo zadaću uništenja određenih iranskih ciljeva na područjima na kojima bi bile iskrcane, nakon čega bi se odmah povukle. Ali tada se pojavljuje logično pitanje: nije li onda jednostavnije i puno manje riskantno i u konačnici jeftinije te ciljeve uništiti iz zraka, za što Pentagon, nedvojbeno, ima mogućnosti? Odgovor, barem što se Kharga tiče, mogao bi biti u tome da Trump ne želi uništenje izvoza iranske nafte zbog posljedičnog automatskog utjecaja na vrtoglavi rast cijena tog energenta na svjetskom tržištu, pa tako i SAD-u.
Video: Iranske rakete sposobne su uništiti sve brodove u Hormuškom tjesnacu
Nepovoljna geografija
Kada je riječ o Hormuškom tjesnacu, geografija i reljef čine svoje. Za ovladavanje njime, tj. za njegovo stavljanje pod vojni nadzor – ako se ne postigne dogovor s Teheranom o deblokadi prolaza – SAD bi morao zauzeti velik dio južne iranske obale, od toga u njezinu dubinu minimalno još 50 kilometara kako bi spriječio efektivne udare iranskih dronova po brodovima. Drugi za SAD nepovoljan geografski čimbenik jest to što Hormuški tjesnac ima oblik potkove, što produžuje vrijeme plovidbe tankerima čak na sedam sati, sve to pod nišanom iranskih raketa ili dronova.
Kad je o Izraelu riječ, on ne može, koliko god to želio, nastaviti rat bez SAD-a, pa nije čudno što je već desetak dana potpuno zaokupljen svojom pokrenutom vojnom operacijom za zauzimanje juga Libanona, s ciljem formiranja tampon-zone do rijeke Litani, usprkos iranskim raketnim napadima na izraelski teritorij koji ne prestaju. Ta je izraelska vojna operacija također nelegitimna s pozicije međunarodnog prva i opravdava se stvaranjem sigurnosnog perimetra za Državu Izrael. Ali međunarodno pravo ionako je postalo mrtvo slovo na papiru kada je riječ o interesima vojno moćnih država, poglavito od ove godine koja je počela američkim svrgavanjem Nicolasa Madura s dužnosti predsjednika Venezuele, pokrivenog borbom protiv narkokartela, argumentom na koji se odmah nakon uspjeha operacije zaboravilo, dok se stvarni interes usmjerio isključivo na ovladavanje venezuelskom naftom.
Da su Amerikanci planirali vojnu operaciju ograničenog dometa protiv Irana, postalo je jasno kad je Pentagon onamo poslao i svoje jurišne zrakoplove A-10, koji su idealna potpora intervencionističkim snagama tijekom operacije. Naime, ti su zrakoplovi, iako stari, proizvedeni još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, sposobni nositi čak 10 tona bombi, što ih i danas čini itekako ubojitima za bilo kojeg protivnika.
Trump i NATO
Trump je ljut na europske saveznike zbog toga što se nisu odazvali na njegov poziv da se uključe u deblokadu Hormuza. Toliko da je u pitanje doveo i samu budućnost NATO saveza, koji, kako je rekao, ne može opstati bez SAD-a. Iako pojedini analitičari i u Europi i u Hrvatskoj smatraju da NATO može opstati ako Europa udruži svoje obrambene kapacitete, potpuno sam sklon Trumpovoj konstataciji.
Europa još nema dovoljno vojne snage čak ni za samostalnu vojnu pomoć Ukrajini, koju sada opskrbljuje američkim oružjem koje kupuje svojim novac, a kamoli za svoj neposredni rat s nuklearnom velesilom Rusijom bez pomoći SAD-a, za koji se iskreno nadam da neće izbiti. Jer on bi vrlo brzo prerastao u nuklearni s obzirom na to da Rusija nema usporedivu konvencionalnu vojnu silu s onom NATO-ovom. Uostalom, to je nedavno otvoreno dao do znanja čak i ruski vođa Vladimir Putin, upozoravajući da se varaju oni europski lideri koji misle da bi Rusija rat protiv njihovih zemalja vodila istim sredstvima koje koristi u Ukrajini.
Trump je u svom govoru naciji s 1. na 2. travnja (po europskom vremenu) podsjetio da je nazvao francuskog predsjednika Macrona i od njega zatražio pomoć u deblokadi Hormuza, na što mu je on odgovorio kako je može dobiti čim prestane rat. “Ali tada mi više njegova pomoć ne treba”, ironično je i uz smijeh rekao Trump pred okupljenim mnoštvom koje se također smijalo.
Zanimljivo je da mu je već sutradan, 2. travnja, Macron odgovorio, i to vrlo oštro s obzirom na okolnosti. Rekao je kako bi mu bilo bolje da ne daje svaki dan kontradiktorne izjave i da se radije fokusira na čvrsti završetak rata.
Stvarna kontrola
Iz tog je odgovora, a nakon što Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu dopustili američkim vojnim zrakoplovima koji sudjeluju u operacijama protiv Irana prelet preko njihova teritorija, što je prije njih učinila i Španjolska koja je prethodno zabranila i korištenje svojih baza za američke zrakoplove koji sudjeluju u ratu, te prošli tjedan i Italija, jasno je da su se europski saveznici okrenuli protiv Trumpa.
Definitivno tu nije riječ samo o pitanju rata s Iranom, koji ne podržavaju, nego to ima i ozbiljan politički karakter. Jer ovaj je rat za Trumpa politički sudbonosan. Ako ga ne uspije prikazati kao pobjednički (što je teško s obzirom na prvotno proklamirane ciljeve, koji su se, kako je rat odmicao, mijenjali, tj. prilagođavali okolnostima), postat će ranjiv pred zahuktalim demokratima, ali i građanima SAD-a. Prošlog je tjedna u masovnim protutrampovskim prosvjedima diljem Amerike sudjelovalo čak osam milijuna ljudi.
Pa iako je u prošlotjednom intervjuu za britanski The Telegraph Trump izjavio kako razmatra povlačenje SAD-a iz NATO saveza, sutradan u obraćanju naciji to nije spomenuo.
Rekao bih da u ovom trenutku takvo što nije ni izgledno, iako će europska politika prema Trumpu nedvojbeno dovesti do pogoršanja međuatlantske suradnje. Uostalom, to je indirektno u prošlotjednom intervjuu za katarsku Al Jazeeru potvrdio i državni tajnik Marco Rubio, rekavši da će zbog ovoga što se dogodilo s Europom nakon rata s Iranom SAD ozbiljno preispitati ulogu NATO saveza. Izlazak SAD-a sigurno bi doveo do raspada Saveza koji Americi još od njegova osnutka 1949. osigurava stvarnu kontrolu nad europskom sigurnosnom, i ne samo tom, politikom.
Težak položaj
Osim toga, NATO Americi osigurava Europu kao idealnu odskočnu dasku za njezine akvizicije na Bliskom istoku, u Africi i Aziji, a to Washington ne namjerava odbaciti. S druge strane, to europski saveznici vrlo dobro znaju, zato se i ponašaju ovako “bahato” prema Trumpu. Za izgradnju alternativne NATO-u i čupanje iz dominantnog utjecaja SAD-a Europa jednostavno nema vremena, a pitanje je koliko će imati i novca s obzirom na globalni razvoj situacije.
Osim toga, Trump je može ucjenjivati “ruskim strašilom”, prijetnjama da će potpuno zaustaviti pomoć Ukrajini, što bi za Ukrajinu bilo smrtonosno, a time i za europske političke elite koje su svoju sudbinu (na nagovor tog istog SAD-a u vrijeme Bidenove administracije) potpuno vezale uz sudbinu te zemlje i politiku potpune konfrontacije s Moskvom u svim sferama, osim u neposrednom ratnom sukobu za koji, kako Europska unija sama priznaje, još nije spremna barem do 2030. godine (iako su i to gluposti ako bi se rat vodio nuklearnim sredstvima u kojima je Europa Rusiji potpuno inferiorna).
Dakle, Europa očito računa na Trumpov politički pad i na mogućnost barem djelomičnog poboljšanja odnosa sa SAD-om u slučaju dolaska na vlast Demokratske stranke (DP), odnosno predsjedničkog kandidata DP-a. Ali to je vrlo velik rizik, rekao bih čak i hazard europskih elita. Naime, iako sada krajnje nepopularnom Trumpu (ima samo oko 30% podrške građana), koji je u mnogočemu izdao i vlastite glasače, ozbiljno prijeti gubitak ne samo Zastupničkog doma nego i Senata, to za Europu ne mora značiti ništa. Trump će i dalje vladati još dvije godine, iako krajnje otežano, pod čestim pritiscima posve sigurnog pokretanja brojnih opoziva (impeachment).
Kopnena intervencija
No čak i da opoziv uspije – a za to su potrebne dvije trećine glasova u oba doma, što je vrlo teško postići, i za takvo što bi bio potreban potpuni izborni debakl republikanaca, iako ni to nije nemoguće ako se nešto u SAD-u ubrzo ne promijeni nabolje – to za Europu ne bi bilo mnogo povoljnije. Trumpa bi u tom slučaju zamijenio potpredsjednik J. D. Vance, koji nije ništa manji eurofob od Trumpa.
Moguće je, međutim, teoretski i nešto drugo, da europske elite očekuju od “grogiranog” Trumpa ponudu da će bezrezervno i još jače pomagati Ukrajini u ratu s Rusijom u zamjenu za njihovo priključenje Americi u obračunu s Iranom. Trumpu bi to bila idealna varijanta da se izvuče iz potpune izolacije u ratu s opasnim i upornim protivnikom kojemu je kapitulacija nepoznata opcija: Izrael za uklanjanje slike izolacije SAD-u ni približno nije dovoljan, a uostalom, ovim ratom Tel Aviv rješava isključivo pitanja svoje nacionalne sigurnosti i ni za što ga drugo nije briga. Pa ako ne ide baš sve po planu oko Irana, ide u Libanonu, gdje je izraelska kopnena intervencija na jug te zemlje potpuno izvan fokusa svjetskih medija. Ali uključivanje Europe u američko-iranski sukob teško bi podržali njezini narodi odnosno građani.
Zbog svega toga, ako Trump ne donese stvarnu (ne fingiranu) pobjedu nad Iranom, vrlo je moguće da će na kraju postati grobar Republikanske stranke. Naime, Amerikanci sve ovo što se sada događa u režiji njihova vođe najviše promatraju kroz cijene goriva, a one su skočila daleko iznad prosječne psihološke granice od 3,2 dolara za galon. Kako su još desetljećima ranije potvrdila istraživanja, cijene goriva imaju najveći utjecaj na rejting aktualnih predsjednika. Gotovo su obrnuto proporcionalni: za koliko posto naraste cijena goriva, za toliko padne popularnost predsjednika.
Ne pomaže
Zato bi se moglo vrlo lako dogoditi da republikanci budu doslovno potučeni u oba doma Kongresa na međuizborima 3. studenoga. Ovdje je važno upozoriti i na činjenicu da je SAD, neovisno o tome što je najveći proizvođač nafte na svijetu, nakon Kine istodobno i drugi po redu najveći svjetski uvoznik tog energenta. Naime, pragmatični i biznisu skloni Amerikanci svoju naftu prodaju diljem svijeta za višu cijenu od one za koju je uvoze i koju namjenjuju za svoje tržište. Dakle, kad nafta poskupljuje u svijetu, poskupljuje i u SAD-u.
Treba podsjetiti kako su se posljednjih mjesec dana mnogi u svijetu pitali zašto se Peking, kao strateški partner Teherana (osim toga, Iran je i član BRICS-a i Šangajske organizacije), u vezi s ovim što se sada događa Iranu drži prilično suzdržano (za Moskvu je jasno da ništa značajno ne može učiniti za pomoć Iranu izvan okvira političke potpore u međunarodnim institucijama i dopreme humanitarne pomoći jer je potpuno fokusirana na rat s Ukrajinom).
Odgovor je prilično prozaičan i temelji se – a na čemu drugom nego na pragmatizmu i pokušaju izvlačenja što veće koristi za sebe. To više što je vidljivo da se Trump opasno zapleo u iransku mrežu, iz koje se teško može izvući neokrznut.
Kubanci su bili spremni na predaju, a sada o tome i ne razmišljaju
Jasna je percepcija do koje je dovela Trumpova iranska avantura. Ona ukazuje na to da je Trump sada jako oslabljen i da će se njegovih prijetnji ubuduće mnogi u svijetu manje bojati.
To se vidi i na primjeru Kube, čija se vojska sada osokoljeno priprema za obranu od američkog napada ako do njega dođe. To više što im je Putin, u dogovoru s Trumpom, isporučio prvi tanker ruske nafte koji će ublažiti tegobe s nestašicom goriva i struje barem na nekoliko tjedana.
Što će biti dalje, nitko ne zna, ali za Havanu i skromne i siromašne Kubance i to je bio znak ohrabrenja. Iran za tu percepciju Trumpa, koja je za svijet nedvojbeno relaksirajuća, sada plaća krajnje visoku cijenu, u nadi da će mu taj isti svijet jednom priznati zasluge i pomoći da se ponovno osovi na noge nakon što rat završi. Ako uopće završi, jer u mogući rat protiv Irana sve se više guraju i arapske monarhije, prije svih UAE, koje trpe velike financijske gubitke zbog iranskih napada na njihovu energetsku infrastrukturu.
Ako se to dogodi, SAD i Izrael trljat će ruke. Taj bi rat bio dugotrajan i iscrpljujući (sjetimo se samo iračko-iranskog rata od 1980. do 1988.), a arapske bi zemlje pritom još i kupovale američko oružje. Osim toga, Trump u SAD-u još čvrsto drži sve poluge vlasti u svojim rukama do jesenskih izbora. A dotad se još puno toga može dogoditi i promijeniti. Ne samo u pogledu Irana!
Trump će u Peking doći kao gubitnik
Naizgled paradoksalno s obzirom na američku otvorenu protukinesku politiku koja je posljedica postignute dvostranačke suglasnosti još iz drugog mandata Baracka Obame, Kini nije u interesu ni krah Amerike ni njezino pretjerano slabljenje. Gospodarski stabilan SAD Kini treba s obzirom na njezinu golemu i primarno izvozno orijentiranu proizvodnju (iako je Peking proteklih nekoliko godina, potaknut negativnim iskustvom iz prvog Trumpova mandata, dovoljno uspješno pokrenuo proces orijentacije i na domaće tržište koje je veliko i čija je kupovna moć sve veća). Dakle, SAD Kini treba za osiguranje međusobne trgovine. To više što Peking uviđa nezaustavljiv i ubrzan trend slabljenja gospodarske snage Europe zbog rata u Ukrajini, za čije je održavanje u potpunosti preuzela brigu nakon Trumpova distanciranja, a poglavito zbog rata na Bliskom istoku. Pritom jasno uviđa i sve snažniju protukinesku politiku tamošnjih ključnih vlada pod utjecajem Washingtona.
Velika je nepoznanica što će na kraju ove globalne geopolitičke bitke bez presedana biti s Europskom unijom, koja se već dugo pokazuje kao najslabija karika u lancu moćnih globalnih država u ova turbulentna vremena – i u sigurnosnom i u energetskom (a time i gospodarskom) smislu. Kini je zbog toga SAD puno perspektivniji trgovinski partner ako u njemu splasne protukineska histerija. A da bi se to dogodilo, najbolji je recept da Trump s Iranom zaglibi onako kako je Putin zaglibio u Ukrajini – u dugi, skupi i iscrpljujući rat. Ni SAD ni Rusija te ratove ne mogu i neće izgubiti u smislu da budu vojno poražene (o nedostizanju željenih ciljeva, naravno, itekako može biti govora). Ali Kina profitira i u jednom i u drugom ratu. Zapravo, možda najbolji odgovor na spomenuto pitanje o distanciranju Kine od Irana daje tekst utjecajnog britanskog magazina The Economist od 1. travnja pod naslovom “Kako se Kina nada izvući korist iz rata”. Samo ću kratko ukazati na ono što je u tom tekstu, po mom mišljenju, najvažnije.
Dakle, magazin se poziva na izvore iz kineske diplomacije i navodi kako se sada Peking služi poznatom Napoleonovom izrekom: nikad ne smetajte neprijatelju dok čini pogreške (u ovom slučaju SAD-u u ratu s Iranom). Kineski diplomatski izvori smatraju da SAD ovim ratom slabi svoj utjecaj i na Bliskom istoku i u svijetu; da će mnogi nakon ovoga kupovati kinesku zelenu tehnologiju u kontekstu sadašnje energetske krize s ključnim fosilnim gorivima i da će se općenito sve u svijetu promijeniti. Napominje se kako će Trump u prvoj dekadi svibnja doći u posjet Kini (podsjećam da je zbog neočekivano nepovoljnog razvoja rata s Iranom Trump već odgodio prije ugovoreni posjet toj zemlji krajem ožujka, vjerojatno ne želeći izgledati slab pred domaćinom Xi Jinpingom, od kojeg je namjeravao, kao ratni pobjednik, izvući brojne benefite trgovinskim sporazumom na kojem su obje strane već aktivno radile). Economist navodi da će Trump u Peking stići oslabljen (a ne ojačan kako je htio) i da će Kina to iskoristiti za ukidanje ili smanjenje uvedenih američkih carina te za povoljan trgovinski sporazum i vraćanje kineskih investicija u SAD.
