Američko-izraelski rat protiv Irana ušao je u svoj drugi mjesec. U tom smislu može se reći kako je on još uvijek u okviru Trumpovih riječi, izrečenih nekoliko dana nakon njegovog početka koji se nije odvio prema prvotno zamišljenim planu o brzoj kapitulaciji Teherana – kako rat može trajati još 4-6 tjedana.
Međutim, malo tko vjeruje da će to tako i biti iako nikada ništa nije i ne može biti isključeno.
Problem po Trumpa sastoji se u tome što je nemoguće pronaći po SAD zadovoljavajuću izlaznu strategiju iz rata, jer nje jednostavno nema. Čak i ako se rat ubrzo zaustavi i Trump po tko zna koji put proglasi američku vojnu pobjedu, svima je već sada jasno kako je Iran odnio onu stratešku – puno važniju. I to na dva fronta:
- Otkako je Izrael krajem listopada 2023.g. pokrenuo rat u Pojasu Gaze, a ubrzo i protiv ključnog iranskog saveznika Hezbollaha u Libanonu, te nakon što je krajem 2024. Bashar Assad detroniziran s vlasti u Damasku, u Siriji – Iran je uvelike izgubio tradicionalno snažni utjecaj u bliskoistočnoj regiji. Pritom ga je dvanaestodnevni lipanjski rat s Izraelom od prošle godine, uz završni pečat snažnog američkog zračnog udara po njegovim nuklearnim objektima posljednjeg dana tog rata – definitivno bacio u nokdaun. Sada, međutim, nakon što je propao američko-izraelski blitzkrieg zbog podcjenjivanja iranskog odgovora (očito veliki obavještajni propust, nesvojstven u prvom redu Mossadu, a onda i CIA-i), Iran se definitivno vraća na scenu geopolitički još snažniji nego je to bio čak i prije gore spomenutih izraelski operacija. Iran je u ovih mjesec dana rata uništio ili ozbiljno oštetio gotovo sve američke vojne baze u svom susjedstvu (što se nikada nitko nije i ne bi usudio učiniti ne samo u toj regiji), njegovi raketni napadi na Izrael ne prestaju i sve češće probijaju tamošnju čuvenu Željeznu kupolu, potpuno je zagospodario Hormuškim tjesnacem što nikada nije mogao, ali i demolirao energetska postrojenja zaljevskih zemalja čime je težište rata prebacio s njegove vojne (gdje je potpuno inferioran višestruko moćnijem suparničkom dvojcu) na globalnu energetsku komponentu znajući da mu je upravo to jedini as u rukavu u neravnopravnom ratu po pitanju komparacije ukupnih vojnih snaga. Pritom je osigurao i kontinuitet vladajućeg režima o čijem se svrgavanju više uopće ne govori (Trump to relativizira riječima da je režim ionako već promijenjen likvidacijom njegovih čelnika, iako je jasno da su njih samo zamijenili kadrovi iz istog teokratskog sustava koji je na vlasti od Islamske revolucije 1979.;
- I konačno, ne manje važno po Teheran – Iran je (iako njegova vanjska politika sigurno nije „cvijeće“) osigurao globalnu ulogu žrtve s kojom sada suosjeća najveći dio svijeta usprkos snažnoj medijskoj srednjostrujaškoj kampanji koja je u SAD-u i zapadu općenito usmjerena na prebacivanje krivnje za rat na iransku stranu, zanemarujući čak i apokaliptične prizore diljem Irana tijekom nesmiljenog bombardiranja, koje, usprkos svemu, i dalje traje u režimu 24/7. Tome itekako pridonosi i blago rečeno oprezni stav europskih saveznika SAD-a koji se ne žure s praktičnim pomaganjem Trumpu kroz angažiranje svojih vojnih snaga (o tome više nešto kasnije u tekstu).
Vance: SAD i Iran nisu postigli dogovor u pregovorima u Islamabadu. Evo što je bilo sporno
Trump želi pregovore, ali ne odbacuje ni kopnenu intervenciju
Trump definitivno želi pregovore s Teheranom (na kraju ih je i dobio o čemu više u novim analizama) i ponavlja kako se oni zapravo već vode (iranska strana to kategorički odbacuje, osim onih s Pakistanom kao posrednikom kada su dvije strane jedna drugoj dostavile svije uvjete za završetak rata – naravno, potpuno kontradiktorne i neprihvatljive za obje ukoliko ne žele izgledati poražene, nakon čega se nije pomaklo s mrtve točke). Međutim, u pozadini Trump ne odbacuje ni kopnenu intervenciju ako pregovori ne uspiju (za sada je to puno više u kontekstu političkog pritiska usmjerenog na to da budu uspješni). To je njegova definitivno zadnja, iako krajnje rizična opcija ukoliko mu ništa drugo ne preostane u izbjegavanju percepcije američkog poraza.
U tu je svrhu Pentagon oko Irana već rasporedio oko 10 000 marinaca i znatan broj specijalnih postrojbi (ukupno, to nije ni približno dovoljno za invaziju punog spektra na Iran za što broj vojnika treba biti mjeren u stotinama tisuća kako je to bilo u invaziji na Irak 2003., koji je, k tomu, puno manji i teritorijalno i po broju stanovnika od Irana, uz puno povoljniji pustinjski reljef za vojno ovladavanje prostorom od iranskog kružnog visokog planinskog bedema u čijem je središtu velika visoravan).
Zato je vrlo izgledno očekivati ograničenu američku vojnu intervenciju – bilo na toliko spominjani strateški iranski otok Kharg na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Perzijskog zaljeva i s kojeg se izvozi gotovo 80% iranske nafte, ili na pojedine otoke u Hormuškom prolazu, ili na neke iranske obalne luke, ili na mjesta pohrane iranskog obogaćenog urana.
Nitko ne trči u pomoć Trumpu oko Hormuza: Glasna tišina, odbijanje i gledanje u pod
Visoki rizici
Međutim, i sve te nabrojane ograničene operacije su po Trumpa visoko rizične s obzirom kako Teheran za tu mogućnost jako dobro zna i da je za to pripremio odgovor. U slučaju velikog broja američkih žrtava Trumpu bi daljnja karijera na čelu SAD-a definitivno bila zapečaćena.
Iran sigurno ne može spriječiti uspjeh takvih ograničenih intervencionističkih operacija američke vojske, ali je pitanje koja je slijedeća faza i kako bi Pentagon osigurao dugoročnu potporu tako izoliranim snagama na iranskom tlu u uvjetima iranske masovne uporabe dronova i raketa, a onih kratkog dometa, kakve bi mu za operacije takve vrste trebale ima vjerojatno u golemim količinama.
Moguće da je da bi američke snage mogle imati samo zadaću uništenja određenih iranskih ciljeva na područjima gdje bi bile iskrcane, nakon čega bi se odmah povukle. Ali tada se pojavljuje logično pitanje, nije li onda jednostavnije i puno manje riskantno i u konačnici jeftinije te ciljeve uništiti iz zraka za što Pentagon nedvojbeno ima mogućnosti? Odgovor, barem što se Kharga tiče mogao bi biti da Trump ne želi uništenje izvoza iranske nafte zbog posljedičnog automatskog utjecaja na vrtoglavi rast cijena tog energenta na svjetskom tržištu, tako i SAD-u.
Sve su ovo moja glasna razmišljanja, ali koja se sigurno itekako moraju uzimati u obzir od strane američkih planera pri donošenju konačne odluke.
S druge strane, sudeći prema izjavama samoga Trumpa, SAD je odustao od deblokade Hormuza, vjerojatno odmah nakon odbijenice europskih saveznika iz NATO-a da u tome sudjeluju zajedno s američkim pomorskim snagama.
Blic analiza Zorana Metera: Dan poslije: samo dva moguća scenarija; demokrati nanjušili krv
Nepovoljna geografija
U tom smislu i geografija i reljef čine svoje, kao i u mnogo toga kada je riječ o Iranu. Za ovladavanje Hormuzom tj. stavljanje istog pod vojni nadzor, SAD mi morao zauzeti veliki dio južne iranske obale, od toga, u njenu dubinu minimalno još 50 kilometara kako bi spriječio efektivne udare iranskih dronova po brodovima.
Drugi, po SAD nepovoljni geografski čimbenik sastoji se u tome što Hormuški tjesnac ima oblik potkove, što produžuje vrijeme plovidbe tankerima na čak sedam sati, sve to pod nišanom iranskih raketa ili dronova.
Međutim, kako god bilo, ograničena nadzemna vojna intervencija je vrlo izgledna s obzirom kako bi povlačenje do sada angažiranih snaga u tu svrhu samo povećalo percepciju Trumovog ali i Netanyahuovog poraza (Izrael rat, koliko god to želio ne može nastaviti bez SAD-a, pa stoga ne čudi kako je već desetak dana potpuno zaokupljen svojom pokrenutom vojnom operacijom za zauzimanje juga Libanona, s ciljem formiranja tampon zone do rijeke Litani – usprkos iranskim raketnim napadima na svoj teritorij koji ne prestaju). Ta je izraelska vojna operacija također nelegitimna s pozicije međunarodnog prva i opravdava se stvaranjem sigurnosnog parametra za Državu Izrael. Ali međunarodno pravo ionako je postalo „mrtvo slovo na papiru“ kada je riječ o interesima vojno moćnih država, poglavito od početka ove godine koja je počela američkim svrgavanjem Nicolasa Madura s dužnosti predsjednika Venezuele – pokrivenog borbom protiv narkokartela, na koje se odmah nakon uspjeha operacije zaboravilo, dok se stvarni interes usmjerio isključivo na ovladavanje venecuelanskom naftom.
Kao dodatni argument u korist vojne operacije ograničenog dometa protiv Irana svjedoči i vijest koje je prispjela na dan pisanja ovoga teksta, prema kojoj je Pentagon u zonu oko Irana poslao i svoje jurišne zrakoplove A-10, koji su idealna potpora intervencionističkim snagama tijekom operacije. Naime, iako je riječ o starim zrakoplovima koji su proizvedeni još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, sposobni su nositi čak 10 tona bombi što ih još uvijek čini itekako ubojitima po bilo kojeg protivnika.
Trump ljut na NATO i europske saveznike
Trump je ljut na europske saveznike zbog odbijanja odazivanja na njegov poziv za priključenje deblokadi Hormuza. Toliko, da je u pitanje doveo i samu budućnost NATO saveza za kojeg je rekao kako ne može opstati bez SAD-a.
Usprkos protivnom mišljenju pojedinih analitičara i u Europi i u Hrvatskoj koji smatraju da je tako nešto moguće ako Europa udruži svoje obrambene kapacitete – po ovom sam pitanju ipak potpuno sklon Trumpovoj konstataciji. Europa još nema dovoljno vojne snage čak ni za samostalnu vojnu pomoć Ukrajini koju sada opskrbljuje američkim oružjem kojeg kupuje za svoje novce, a kamoli za svoj neposredni rat s nuklearnom velesilom Rusijom bez pomoći SAD-a.
Trump je u svom uskršnjem govoru naciji u Ovalnom domu s 1. na 2. travnja (po europskom vremenu) podsjetio da je nazvao francuskog predsjednika Macrona i od njega zatražio pomoć u deblokadi Hormuza, na što mu je potonji odgovorio kako ju može dobiti čim prestane rat. Ali tada mi više njegova pomoć ne treba – ironično i kroz smijeh je rekao Trump pred okupljenim mnoštvom koje se također smijalo.
Zanimljivo je kako mu je već idući dan – 2. travnja, Macron odgovorio, i to vrlo oštro s obzirom na okolnosti. Rekao je Trumpu kako bi mu bilo bolje da svaki dan ne daje potpuno kontradiktorne izjave, već da se radije fokusira na čvrsti završetak rata.
Ovim je odgovorom, uz prethodno odbacivanje Francuske poput Ujedinjenog Kraljevstva, da pruži dozvolu američkim vojnim zrakoplovima za prelet preko njenog teritorija s ciljem sudjelovanja u operacijama protiv Irana, a što je učinila i Španjolska koja je prethodno zabranila i korištenje svojih baza za američke zrakoplove koji sudjeluju ratu, a prošli tjedan isto je učinila i Italija – jasno kako su se europski saveznici okrenuli protiv Trumpa.
Definitivno tu nije riječ samo o pitanju rata s Iranom kojeg ne podržavaju, već to ima i ozbiljni politički karakter. Jer ovaj je rat po Trumpa politički sudbonosan. Ukoliko ga ne uspije prikazati kao pobjednički (što je teško s obzirom na prvotno proklamirane ciljeve, koji su se kako je rat odmicao mijenjali tj. prilagođavali okolnostima), postat će ranjiv pred zahuktalim demokratima, ali i građanima SAD-a. Prošlog je tjedna u masovnim protu-Trumpovskim prosvjedima diljem američkih gradova sudjelovalo čak 8 milijuna ljudi.
Pa iako je u prošlotjednom intervjuu za britanski The Telegraph Trump izjavio kako razmatra povlačenje SAD-a iz NATO saveza, u spomenutom obraćanju naciji, samo dan kasnije – to nije spomenuo.
Rekao bih kako u ovom trenutku tako nešto nije ni izgledno, iako će europska politika prema Trumpu nedvojbeno dovesti do pogoršanja međuatlantske suradnje u odnosu kakva je bila donedavno. Uostalom, to je indirektno, u prošlotjednom intervjuu za katarsku Al Jazeeru potvrdio i državni tajnik Marco Rubio, rekavši da će zbog ovoga što se dogodilo s Europom poslije rata s Iranom SAD ozbiljno preispitati ulogu NATO saveza.
Izlazak SAD-a definitivno bi doveo do raspada Saveza koji SAD-u još od njegovog ustroja 1948.g. osigurava stvarnu kontrolu nad europskom sigurnosnom i ne samo tom politikom. Osim toga, NATO Americi osigurava Europu kao idealnu odskočnu dasku za njene akvizicije na Bliskom istoku, Africi i Aziji – i to Washington ne namjerava odbaciti. S druge strane to europski saveznici jako dobro znaju pa se stoga ovako „bahato“ prema Trumpu i ponašaju.
Japan u Rusiju šalje delegaciju zbog nafte; Trump odabrao: zbog Netanyahua postaje grobar svoje stranke
Europa u teškom položaju
Za izgradnju alternativnih varijanti NATO-u i čupanje iz dominantnog utjecaja SAD-a Europa jednostavno nema vremena, a pitanje je koliko će imati i novca s obzirom na globalni razvoj situacije.
Osim toga Trump ju može ucjenjivati „ruskim strašilom“ kroz prijetnje da će potpuno zaustaviti pomoć Ukrajini što bi za Ukrajinu bilo smrtonosno, a time i za europske političke elite koje su svoju sudbinu (na nagovor tog istog SAD-a u vrijeme Bidenove administracije) potpuno vezale uz sudbinu te zemlje i politiku potpune konfrontacije s Moskvom u svim sferama osim u neposrednom ratnom sukobu za koji, kako EU sama priznaje – još nije spremna barem do 2030. godine (iako su i to gluposti ako bi se rat vodio nuklearnim sredstvima u kojima je Europa Rusiji potpuno inferiorna).
Dakle, Europa očito računa na Trumpov politički pad, i na mogućnost barem djelomičnog popravljanja odnosa sa SAD-om u slučaju dolaska na vlast Demokratske stranke (DP) odnosno predsjedničkog kandidata DP-a. Ali to je vrlo veliki rizik – rekao bih čak i hazard europskih elita.
Naime, iako sada krajnje nepopularnom Trumpu (svega oko 30% podrške građana) koji je u mnogomu izdao i vlastite glasače ozbiljno prijeti gubitak ne samo Zastupničkog doma, već i Senata – to za Europu ne mora značiti previše. Trump će i dalje vladati još dvije godine iako krajnje otežano, pod čestim pritiscima posve sigurnog pokretanja brojnih opoziva (impeachment). Pa čak da opoziv i uspije (trebaju dvije trećine glasova u oba doma što je vrlo teško postići i za tako nešto bio bi potreban potpuni izborni debakl republikanaca iako ni to nije posve nemoguće ako se nešto u SAD-u ubrzo ne promijeni na bolje) to za Europu ne bi bilo previše povoljno. Trumpa bi u tom slučaju zamijenio potpredsjednik J.D. Vance koji je ne manji eurofob od samoga Trumpa.
Moguće je međutim teoretski i nešto drugo. Da europske elite očekuju od „grogiranog“ Trumpa ponudu da će bezrezervno i još jače pomagati Ukrajini u ratu s Rusijom u zamjenu za njihovo priključenje Americi u ratu s Iranom. Trumpu bi to bila idealna varijanta da se izvuče iz potpune izolacije u ratu s opasnim i upornim protivnikom kojemu je kapitulacija nepoznata opcija (Izrael za uklanjanje slike izolacije SAD-u ni približno nije dovoljan, a uostalom – kroz ovaj rat Tel Aviv rješava isključivo pitanja od svoje nacionalne sigurnosti i za ništa drugo ga nije briga. Pa ako ne ide baš sve po planu oko Irana, ide u Libanonu gdje je izraelska kopnena intervencija na jug te zemlje potpuno izvan fokusa svjetskih medija). Ali uključivanje Europe u rat teško bi podržali njeni narodi odnosno građani, pa ionako sve nepopularnije političke elite tako nešto sigurno neće riskirati.
Zbog svega toga, ako nastavi ovim putom a on ne donese stvarnu a ne fingiranu vojnu pobjedu nad Iranom, vrlo je moguće da Trump na kraju postane grobar Republikanske stranke. Naime, Amerikanci sve ovo što se sada događa u režiji njihovog vođe najviše promatraju kroz cijenu goriva, a one su skočile daleko iznad prosječne psihološke granice od 3,2 dolara za galon. Kako su još desetljećima ranije potvrdila istraživanja, cijene goriva imaju najveći utjecaj na rejting aktualnih predsjednika. Gotovo su obrnuto proporcionalni: za koliko posto naraste cijena goriva, za toliko padne popularnost predsjednika.
Zato bi se moglo vrlo lako dogoditi da republikanci budu doslovno potučeni u oba doma Kongresa na međuizborima 3. studenog.
Ovdje je važno ukazati i na činjenicu kako je SAD, neovisno što je najveći proizvođač nafte na svijetu, on nakon Kine istodobno i drugi po redu najveći svjetski uvoznik tog energenta. Naime, pragmatični i biznisu naklonjeni Amerikanci svoju naftu prodaju diljem svijeta za skuplju cijenu od one za koju je uvoze i koju namjenjuju za svoje tržište. Dakle, kad nafta poskupljuje u svijetu, ona to isto čini i u SAD-u.
Blic analiza Zorana Metera: Krah pouzdanja u LNG; Azija na ugljenu; hrvatski turizam u opasnosti
Zašto Kina ne pomaže Iranu?
Treba podsjetiti kako su se posljednjih mjesec dana mnogi u svijetu pitali zašto se Peking, kao strateški partner Teherana (osim toga Iran je i član BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO) oko svega ovoga što se sada događa Iranu drži prilično suzdržano (za Moskvu je jasno kako nije u stanju ništa značajno učiniti za pomoć Iranu izvan okvira političke potpore u međunarodnim institucijama i dopreme humanitarne pomoći jer je potpuno fokusirana na rat s Ukrajinom)?
Odgovor je poprilično prozaičan i temelji se – a na čemu drugom doli pragmatizmu i pokušaju izvlačenja što veće koristi za sebe. Tim više što je vidljivo da se Trump opasno zapleo u iransku mrežu iz koje se teško može izvući neokrznut.
Dakle, naizgled paradoksalno s obzirom na američku otvorenu protukinesku politiku koja je posljedica postignute dvostranačke suglasnosti još u vrijeme pred kraj drugog mandata Baracka Obame – Kini nije u interesu ni krah Amerike, ni njeno pretjerano slabljenje.
Gospodarski stabilan SAD Kini treba s obzirom na njenu golemu i primarno izvozno orijentiranu proizvodnju (iako je Peking unatrag par godina, potaknut negativnim iskustvom iz prvog Trumpovog mandata, dovoljno uspješno pokrenuo proces njezine orijentacije i na domaće tržište koje je veliko i čija je kupovna moć sve veća). Dakle, SAD Kini treba za osiguranje međusobne trgovine. Tim više što Peking uviđa nezaustavljiv i ubrzani trend slabljenja gospodarske snage Europe zbog rata u Ukrajini za čije je održavanje u potpunosti preuzela brigu nakon Trumpovog distanciranja, a poglavito zbog rata na Bliskom istoku. Pritom jasno uviđa i sve snažniju protukinesku politiku tamošnjih ključnih vlada pod utjecajem Washingtona.
Velika je nepoznanica što će na kraju ove globalne geopolitičke bitke bez presedana i biti sa samom Europskom unijom koja se već dugo pokazuje kao najslabija karika u lancu moćnih globalnih država u ova turbulentna geopolitička vremena – i u sigurnosnom i u energetskom (a time i gospodarskom) smislu. Kini je zbog toga SAD puno perspektivniji trgovinski partner ukoliko u njemu splasne protukineska histerija.
A da bi se to dogodilo, najbolji recept je da Trump s Iranom zaglibi onako kako je Putin zaglibio u Ukrajini – u dugi, skupi i iscrpljujući rat. Ni SAD ni Rusija te ratove ne mogu i neće izgubiti u smislu da budu vojno poražene (o (ne)dostizanju željenih ciljeva govora, naravno, itekako može biti). Ali Kina profitira i u jednom i u drugom ratu.
Zapravo, možda najbolji odgovor na spomenuto pitanje o distanciranju Kine od Irana daje tekst utjecajnog britanskog medija The Economist od 1. travnja pod naslovom Kako se Kina nada izvući korist iz rata. Samo ću kratko ukazati na ono što je u tom tekstu prema mom mišljenju najvažnije.
Dakle, medij se poziva na izvore iz kineske diplomacije i navodi kako se sada Peking služi poznatom Napoleonovom izrekom: nikad ne smetajte neprijatelju dok čini greške (u ovom slučaju SAD-u u ratu s Iranom).
Kineski diplomatski izvori smatraju kako SAD ovim ratom slabi svoj utjecaj i na Bliskom istoku i u svijetu; da će mnogi nakon ovoga kupovati kinesku zelenu tehnologiju u kontekstu sadašnje energetske krize s ključnim fosilnim gorivima, i da će se općenito sve u svijetu promijeniti.
Napominje se kako će Trump u prvoj dekadi svibnja doći u posjet Kini (podsjećam da je zbog neočekivano nepovoljnog razvoja rata s Iranom Trump već odgodio ranije dogovoreni posjet toj zemlji krajem ožujka, vjerojatno ne želeći izgledati slab pred domaćinom Xi Jinpingom od kojeg je želio, kao pobjednik rata izvući brojne benefite kroz trgovinski sporazum na kojem su obje strane već aktivno radile.
U britanskom mediju se navodi kako će Trump u svibnju u Peking stići oslabljen (a ne ojačan kako je htio), i da će Kina to iskoristiti za ukidanje ili smanjenje uvedenih Trumpovih carina, za povoljan trgovinski sporazum i vraćanje kineskih investicija u SAD.
Tko im je smjestio: Porazom Irana Izrael bi dobio regionalnu, a SAD globalnu vlast. Vrijedilo je pokušati
Prosudba
Čak i da britanski medij griješi, jasna je percepcija do koje je dovela američka iranska avantura. Ona ukazuje da je Trump sada jako oslabljen i da će se njegovih prijetnji ubuduće mnogi u svijetu manje bojati.
To se vidi i na primjeru Kube koja se čija se vojska sada osokoljeno priprema za obranu od američkog napada ako do njega dođe. Tim više što su im je Putin, u dogovoru s Trumpom, isporučio prvi tanker s ruskom naftom koji će ublažiti nastale tegobe s nestašicom goriva i struje barem na nekoliko tjedana. Što će biti dalje nitko ne zna, ali za Havanu i skromne i siromašne Kubance i ovo je bio znak ohrabrenja.
Iran za navedenu percepciju Trumpa, koja je za svijet nedvojbeno relaksirajuća – sada plaća krajnje visoku cijenu, u nadi da će mu taj isti svijet jednom priznati zasluge i pomoći da se ponovo osovi na noge nakon što rat jednom završi. Ako uopće završi, jer u mogući rat protiv Irana se sve više guraju i arapske monarhije – prije svih UAE, koje trpe velike financijske gubitke od iranskih napada na njihovu energetsku infrastrukturu.
Ako se to dogodi SAD i Izrael trljat će ruke. Taj bi rat bio dugotrajan i iscrpljujući (sjetimo se samo iračko-iranskog rata od 1980. do 1988.), a arapske bi zemlje pritom još i kupovale američko oružje.
Osim toga, Trump u SAD-u još uvijek čvrsto drži sve poluge vlasti u svojim rukama do jesenskih izbora. A do tada se još puno toga može dogoditi i promijeniti. Trumpa nikada ne treba otpisivati, a još manje podcjenjivati – poglavito ne Europa koja nema ni dovoljno oružja ni goriva, a okružena je ratovima i nestabilnostima na svom istočnom i južnom krilu.
Blic analiza Zorana Metera: Trump, Xi i Putin u Kini pokreću ples od kojeg će se mnogima zavrtjeti u glavi
Svoju žilavost i otpornost Trumpp je najbolje dokazao u vrijeme kaznenih progona koje je američko pravosuđe protiv njega pokrenulo, nedvojbeno pod lupom bivšeg predsjednika Joea Bidena, nakon čuvenih prosvjeda na Capitol Hillu početkom siječnja 2021. godine.
Dakle, oprez je majka mudrosti – kaže, sigurno ne ne bez razloga mudri narod.
