Ako će po nečemu ostati upamćena era Lukše Jakobušića u Hajduku, onda je to dolazak Marka Livaje. Stigla je ta vijest kao grom iz vedra neba sredinom veljače 2021. godine nakon već završenog prijelaznog roka. Ranije je Livaja kao slobodan igrač napustio AEK i na iznenađenje mnogih vratio se kući.
Zatekao je klub u cirkusu, zaglavljen na sredini ljestvice i daleko od plasmana u Europu. Tadašnje naslovnice bile su zatrpane viješću kako se “zločesti dečko” hrvatskog nogometa vratio u domovinu. Imao je doista Livaja pokoji izgred u mladim danima, ali je godinama sazrio i smirio se. U Hajduku pokazuje da su takve etikete iza njega.
S obzirom na trenutna izdanja Bijelih, gdje rijetki igrači daju ono što se od njih očekuje, valja se malo prisjetiti kompletne priče Hajdukove desetke, koja cijelo vrijeme gotovo sama vuče svoj najdraži klub. Već u njegovom prvom povratničkom nastupu, tada na Rujevici, bilo je vidljivo koliko odskače od ostatka samom izvedbom na terenu. Isprva je taktika njegovih protivnika bila upravo da Livaju pokušaju “izbaciti iz takta” jer se to činilo najisplativijim.
Kroz sezone se tu nakupilo utakmica i utakmica i Hajdukov napadač se tome prilagodio i potpuno smirio. “Popije” on kroz 90 minuta zavidnu količinu udaraca i batina, ali ništa ga to ne dira. Može se svašta reći i o njegovom mandatu u bijelom dresu, ali ne može se pobjeći od činjenice da on isporučuje gotovo svaku utakmicu.
Često je igrao i ozlijeđen, a u njegovom se slučaju zaboravlja koliko bol tijekom igre utječe na izvedbu na terenu. On je Hajdukova lokomotiva i od njega kreće ama baš sve. Čak 75 golova i 47 asistencija u 137 nastupa statistika je koja govori sama za sebe.
No, problem s kojim su se borili mnogi treneri od Livajinog dolaska, a s istim se suočava i Gattuso, leži u činjenici da je na Livaji i dalje preveliki, pa čak i sav teret napada Bijelih. Jedini koji je u proteklom razdoblju uspio koliko-toliko rasteretiti najboljeg igrača Bijelih jest toliko osporavani Jan Mlakar, koji je redovno postizao 10-ak golova po sezoni.
Mnogi su pokušavali skinuti sav uteg s Livajinih leđa, ali nitko nije uspio. Početak ove sezone nije nikako krenuo kako se zamišljalo i opet isporučuje samo i jedino Livaja. Lani mu se osporavala fizička sprema koja ga je kočila u boljoj izvedbi, a ovo ljeto je iskoristio da se dovede u red. Očito je bilo zamišljeno da ga se prebaci na “desetku”, ali kako nije došao napadač, a pitanje je i hoće li, Livaji ne gine još jedna sezona na špici.
Hajduk je u prvenstvu do sada postigao svega 5 zgoditaka, a pogodite tko je u svima bio direktni sudionik, nije težak odgovor. Da, Livaja je dva puta tresao mreže protivnika, a tri puta je asistirao.
U četiri europske utakmice postigao je jedan zgoditak, ali ta je priča ionako završena. Ostaje prvenstvo, u kojem ovakav Hajduk teško da može biti konkurentan do kraja sezone.
Livaja bezrezervno vuče, ali pitanje je koliko će još moći. Nasušno mu je potrebna pomoć ostalih koju trenutno ne dobiva ni blizu. Dapače, ne podcjenjujući njegove suigrače, čini se da mu oni samo odmažu. Najbliži suradnici su mu Sahiti i Sanyang, koji nisu ni blizu nekakve potrebne forme, a hoće li dobiti adekvatnu pomoć u napadu za nastavak sezone pitanje je za sportskog direktora Nikolu Kalinića i predsjednika Ivana Bilića.
