Dr. Mirjana Kasapović možda će izazvati veliki rat ‘desnice’ i ‘ljevice’: ‘Taj spomenik treba srušiti’

Zapravo je neobično što se punih trideset godina nije povela nikakva ozbiljnija rasprava o spomeniku na Petrovoj gori posvećenom “ustanku naroda Banije i Korduna”, zbog kojega su proteklih desetljeća češće izbijale političke razmirice nego što se razgovaralo o njegovoj umjetničkoj vrijednosti.

Započet sedamdesetih, a dovršen osamdesetih godina prošlog stoljeća, on je vizualno, po mnogim mišljenjima, klasični primjer jugoslavenskog monumentalizma, kiparskog pretjerivanja i grandioznosti, baš kao i brojni drugi spomenici podignuti u slavu Narodnooslobodilačke borbe, koji su u vrijeme Jugoslavije imali kultni status i bili mjesta obaveznih političko-ideoloških hodočašća. Spomenik kojemu je autor znameniti hrvatski kipar srpskog podrijetla Vojin Bakić smatran je i prvorazrednom kulturnom vrijednošću u doba bivše države, ali s njezinim raspadom početkom 90-ih nepovratno ju je izgubio.

Za vrijeme Domovinskog rata, kada je to područje Hrvatske bilo pod okupacijom snaga paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine, u zgradu spomenika te u ostatke muzeja Partizanske bolnice i druge objekte uselili su se vođe pobunjenih Srba s Korduna i Banovine, pretvorivši ga u svoju “komandu”, odakle su godinama u pohode smrti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odlazili pripadnici nekih od najzloglasnijih četničkih jedinica i drugih srpskih paravojnih skupina.

Novo značenje

Petrova gora danas ponajprije privlači zaljubljenike u prirodu i pokojeg (jugo)nostalgičara, a mnogi ne bi ni čuli za naselja Gvozd i Vrginmost da ondje u doba bivše države nisu organizirana masovna “nobovska hodočašća” kojima se obilježavalo stradanje naroda toga kraja u Drugome svjetskom ratu. Stoga i nije čudno što je Petrova gora sve ove godine mirno, ali nepovratno propadala. Enormno skup spomenik, jedan od financijski najzahtjevnijih projekata u kulturi toga doba na hrvatskome tlu, danas je tužan kostur s kojeg su zainteresirani odavno skinuli sve što je imalo bilo kakvu vrijednost.

Spomenik Vojina Bakića u javnom je prostoru oživila politologinja prof. Mirjana Kasapović, poznata po svojoj britkosti i jasnoći misli te jasno artikuliranim rečenicama kakve mnogi nisu kadri izgovoriti ni napisati. Sasvim prikladno, svoj je esej o ovom i drugim Bakićevim djelima prof. Kasapović objavila na portalu Heretica, gdje i inače objavljuje članke od kojih se, blago rečeno, diže kosa na glavi zagrebačkoj salonskoj ljevici. Mirjana Kasapović, naime, prva je u trideset godina rekla ono što mnogi misle, ali se nisu usudili javno izgovoriti.

Spomenik na Petrovoj gori bitno je promijenio simbolično značenje i danas više nije spomenik antifašizmu ni njegovim vrijednostima, nego upravo suprotno: spomenik progonu i pokolju hrvatskog stanovništva koje su, po nalogu i uz logističku i financijsku potporu Miloševićeve Srbije, od 1991. do 1995. proveli pobunjeni Srbi Korduna i Banovine. Kasapović smatra da Bakićev spomenik ne bi trebalo obnavljati, nego prepustiti zubu vremena. I većina naših sugovornika smatra da bi baš takav, zapušten i zaboravljen, bio snažna poruka jer bi istovremeno bio podsjetnik na malignu moć nekadašnjeg autoritarnog jugoslavenskog sustava, ali i na njegovu trulež i propast, te simbol krvavog raspadanja Jugoslavije.

Četničko uporište

Objašnjavajući kontekst, prof. Kasapović ističe ulogu Mile Dakića, čovjeka koji je bio ravnatelj Spomen-područja na Petrovoj gori još od 1965., a koji je, prema povijesnim zapisima, imao čelnu ulogu u radikaliziranju tamošnjeg stanovništva te organiziranju pobune po nacionalističkim i velikosrpskim uputama radikalnog i zločinačkog režima Slobodana Miloševića. Dakić kao profesor povijesti iz Karlovca još je u SR Hrvatskoj osnovao Jugoslavensku samostalnu demokratsku stranku (JSDS), koja nema zapaženog djelovanja u javnosti sve do 4. ožujka 1990., kad je organizirala masovni srpski nacionalistički skup na Petrovoj gori, na kojem je najavljena secesija “srpskih zemalja” od Hrvatske.

To se dogodilo, podsjeća prof. Kasapović, prije održavanja prvih slobodnih izbora i smjene vlasti u svibnju 1990., prije donošenja novoga Ustava u prosincu 1990. i prije donošenja saborske Deklaracije o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske u lipnju 1991. Nijedan od tih događaja, koji se u suvremenim srpskim revizionističkim interpretacijama povijesti navode kao uzroci ili povodi oružanoj srpskoj pobuni u Hrvatskoj, nije prethodio skupu na Petrovoj gori, napominje ugledna politologinja, dodajući da se Dakić i aktivno uključio u oružanu srpsku pobunu, pretvorio prostor Spomen-područja u uporište velikosrpskog otpora legitimnim hrvatskim vlastima, a ondje je stekao i nadimak “kapetan Darda”.

“Prema riječima ondašnjega načelnika općine Vrginmost Dmitra Obradovića, tu se okupila ‘najjača i najbrojnija… grupa ekstremista i četnika… koja je samostalno krenula s oružanim i pljačkaškim akcijama’”, navodi Kasapović u članku koji nećemo ovdje naširoko prepričavati, ali koji svakako vrijedi pročitati. Dodajmo samo da Kasapović bilježi indikativan trenutak Dakićeva povratka iz Srbije u Hrvatsku 2016., kada je u Karlovcu, u organizaciji mjesnog pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, institucije koju velikodušno financira hrvatska država iz svog proračuna, organizirao povratničku tribinu neskromna naziva “Mile Dakić: stradanje poštenog intelektualca i književnika”.

Spomenik zločinu

Za dio hrvatske javnosti nema nikakve dvojbe da je Petrova gora odavno izgubila svoju ulogu spomenika antifašističkim vrijednostima. Naravno, nitko objektivan neće zanijekati da su se na tom području u Drugome svjetskom ratu dogodila masovna stradanja lokalnog življa te da je tu bio jedan od važnijih centara partizanskog otpora zločinačkoj NDH i njemačkim nacistima. No zbog svega što se dogodilo devedesetih, istaknuti hrvatski intelektualci i istraživači s kojima smo o ovoj temi razgovarali smatraju da takvom spomeniku u modernoj Hrvatskoj nije mjesto, a nejasna im je i fascinacija dijela kulturne javnosti kiparom Vojinom Bakićem.

Po njihovu mišljenju, on nije bio ništa više od režimskog umjetnika koji je lagodno živio od izrade spomenika po narudžbi i naredbi državno-partijske vlasti. Umjetnost koja nastaje pod diktatom gubi pravo da se naziva umjetnošću, može biti riječ tek o zanatskim uslugama, koje je Bakić, kažu naši sugovornici, skupo naplaćivao. Ratni ministar zdravstva i sve donedavno jedan od prepoznatljivijih članova HDZ-a, dr. Andrija Hebrang, kaže da za njega, kao dijete kojem su komunisti pobili obitelj te mu nepovratno oduzeli desetljeća života, nema nikakve dileme da spomenik na Petrovoj gori valja ili zaboraviti ili srušiti i pretvoriti u dostojanstven spomenik žrtvama zločinačkog komunističkog režima. Kaže kako je cijela komunistička vladavina bila farsa koja i danas stvara iskrivljenu istinu o tim vremenima u svijesti dijela javnosti.

“Sve vezano uz Jugoslaviju bilo je farsa, a komunizam je bio savršeno učinkovit u bacanju magle u oči građanima. Stvarao se privid lagodnog života: djeca su odlazila na besplatne fakultete, roditelji na godišnje odmore u državna odmarališta… Manje se promišljalo o onoj drugoj, surovoj strani te zločinačke vladavine. Da ne govorimo sada kako smo tek naknadno doznali da je bajka o lijepom životu bila financirana golemim javnim dugom, što je za cijelu priču najmanje važno. No mnogima je zbog tog privida jugoslavenskog standarda i komunističke bajke u Europi teško prihvatiti činjenice koje je Europa otkrila devedesetih, a mi se s njima nismo pomirili ni 2026. To je ponajprije da komunizam stoji iza stotina tisuća likvidacija, progona i zatvaranja svojih neistomišljenika. Da se u Jugoslaviji na robiju išlo zbog izgovorenih riječi, da je to u osnovi bila zločinačka diktatura”, kaže Hebrang.

Medvedova odgovornost

Ističe kako u njegovu sjećanju u Jugoslaviji žive samo dvije vrste obitelji. “Postojale su dvije klase. Jedna je bila bliska Partiji i vozila Mercedese te živjela lijepim životom, a druga je živjela u bijedi, ponižena i zlostavljana od režima. Moja obitelj pripadala je ovoj drugoj, ubijeni su zbog komunističke ideologije, odnosno, ubio ih je komunizam, a mene ostavio desetljećima bez obitelji, doslovno na cesti. U sklopu te bajke o Jugoslaviji trebalo je podizati spomenike, a Vojin Bakić tu se sjajno snašao. Sjajno je živio na osnovi primanja od države, podižući narodnooslobodilačke spomenike gdje god je to bilo potrebno”, govori Hebrang, ne osporavajući da je Bakić bio samo dio velikog broja umjetnika koji su tada djelovali pod državnom paskom i za državni novac.

No Hebrang se pita zašto danas moramo glumiti fascinaciju Bakićevim djelom kada dobro znamo u kakvim je političkim i društvenim okolnostima on radio. Primjećujemo kako Bakićevim opusom nisu fascinirani samo ljevičari nego i dio desnice, a Hebrang se vraća na još jednu vječnu, pa ipak u nas zaboravljenu temu – lustraciju.

“Hrvatska od svoje samostalnosti pa do dana današnjeg nije imala ni predsjednika ni premijera koji nije ili potekao iz Partije ili od roditelja komunista. Tako je bilo od prvih premijera, od Josipa Manolića do Franje Gregurića, a ništa bolje nije nam ni danas. Hrvatska 2026. na vlasti ima komunističko dijete Zorana Milanovića na mjestu predsjednika države, a premijer Andrej Plenković je, još gore, obiteljski povezan s najvišim strukturama zloglasne Udbe. U takvim okolnostima nemoguća je pomirba, realno sagledavanje činjenica i nazivanje stvari pravim imenom, a to je da je komunistički režim bio zločinački i da spomenicima koji ga slave u Hrvatskoj nema mjesta”, kaže dr. Andrija Hebrang.

Leglo ubojica

Ističe kako su sporni svi spomenici koji slave zločine bivše države, no onaj na Petrovoj gori udara u oči jer je u vrijeme Domovinskog rata postao uporište onih koji su činili strašne zločine nad civilima te legitimnim hrvatskim redarstvenicima i vojnicima. Samim time Petrova gora simbol je dvaju zločina, pri čemu je teško reći koji je bio suroviji, neljudskiji i brutalniji.
“Neki bi taj spomenik glorificirali, ali ja prema njemu mogu osjećati samo nelagodu, baš kao i prema činjenici da ministar branitelja Tomo Medved iz fonda ministarstva financira Virtualni muzej NOB-a te još desetke lijevih udruga, dok istovremeno radi sve kako bi se zaustavilo iskapanje 940 masovnih grobnica koje smo u moje vrijeme otkrili na hrvatskom području, a da se o žrtvama križnog puta od BiH do Hrvatske i ne govori”, kaže Hebrang.

Umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan već trideset godina, od kraja Domovinskog rata, posvećen je istraživanju zločina nad Hrvatima na Kordunu i Banovini. Kaže da za njega, koji je imao 21 godinu kada je rat počeo, Petrova gora nikada nije bila ništa drugo nego simbol zla i četništva.

“Ondje je godinama operirala jedna od najzloglasnijih četničkih paravojnih postrojbi – Pauk. Putem Radija Petrova gora građanima se puštala propaganda o Hrvatima kao ustašama i koljačima, a u ‘komandi’ su osmišljavane zločinačke operacije usmjerene prema Hrvatskoj vojsci, ali i razbijanju Petog korpusa u Bosni i Hercegovini. U ‘komandi’ je bio dom zloglasnih srpskih ubojica poput Milorada Ulemeka, Frenkija Simatovića, Jovana Stanišića i drugih, a po dokumentaciji koju imam, vidi se da je onamo rado dolazio i Bogdan Rkman, koji se danas predstavlja kao veliki antifašist”, otvoreno govori Orkan. Ističe kako su Srbi u ratu zlorabili sentiment lokalnog stanovništva koji nosi spomenik Vojina Bakića.

Propadanje ideje

“Isticanjem svog sjedišta u memorijalnom području Petrova gora oni su lagali ljudima, zlorabili taj prostor kako bi Srbe s tih područja uvjerili u Miloševićevu ideologiju i ideju da se vraćaju ustaše, koljači koji će ubijati Srbe i slično. Kulisa Bakićeva spomenika bila je idealna za takvu propagandu”, kaže Orkan, dodajući kako antifašizam danas, poput Rkmana, zagovaraju oni koji su devedesetih otvoreni stali na stranu fašizma protiv hrvatskog stanovništva. “U Petrovu goru sklonili su se i ubojice hrvatskih policajaca iz Krnjaka i drugi besprizorni likovi te prošlosti. Ja mislim da je spomenik najbolje ostaviti da propada. Što će vlast s njime učiniti, teško je reći. Vidjeli smo da su dali milijune i za spomenik u Srbu koji slavi to što slavi… Ali za mene dvojbe nema, Petrova gora samo je simbol najgoreg zla, ratnih zločina i četništva”, kaže Orkan.

Bivši HDZ-ov gradonačelnik Splita, saborski zastupnik i povjesničar umjetnosti te konzervator Andro Krstulović Opara, kaže da je Bakićevo djelo na Petrovoj goro nemoguće sagledati samo iz jednog spektra. “Ostaje činjenica da je Vojin Bakić bio vrstan umjetnik, kipar koji je bio učenik velikog Frane Kršinića. Konzervatorski gledano, povjesničari umjetnosti se često suočavaju s ovim fenomenom, propadanjem djela uslijed propasti ideje ili režima koji je stvorio to djelo. S te je strane ovaj spomenik jasan simbol jedne države i ideologije koja je propala. Sve što se zbivalo s tim kompleksom za vrijeme velikosrpske okupacije je najzorniji prikaz smrti države, režima, ideologije i samog spomenika. Zato i mislim da ga je najpametnije ostaviti ovakvog kakav jest, da ga vrijeme polako nagriza. Na taj način Bakićev monumentalni spomenik toj državi i tom režimu zapravo bi svojim stanjem propadanja oslikavao propast tog vremena i i te ideje”, rekao nam je Opara. Povjesničari umjetnosti i likovni i arhitektonski kritičari imaju taj spomenički kompleks dobro dokumentiran tako da je to sasvim dovoljno za buduće moguće istraživače razlika između “brutalizma” i djela socrealističke epohe, čime se kolege na Zapadu bave, dodao je Opara.

Bakićeva djela baštine njegove unuke Vjera i Ana Martina Bakić, arhitektice koje su početkom godine koncipirale veliku izložbu djedovih djela u njegovu rodnom Bjelovaru. Ana Martina Bakić, izvanredna profesorica na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, rekla nam je kako se obitelj ne namjerava baviti politiziranjem ove teme. “Hrvatska treba promišljeno pristupati složenosti vlastite povijesti i jasno se kulturno pozicionirati kroz afirmaciju i aktivnu zaštitu svojih vrhunskih umjetničkih djela. Riječ je o odgovornosti ne samo prema kulturnom nasljeđu nego i prema budućim generacijama, koje kroz nasljeđe antifašizma trebaju vrednovati i razumjeti vlastitu povijest, te dalje razvijati njezin umjetnički i kulturni identitet. Takav pristup zahtijeva širu i dublju perspektivu u sagledavanju kulturnih vrijednosti i povijesnih procesa, a ne promatranje kroz kratkoročne i pojednostavljene interpretacije”, odgovorila nam je na pitanje o osobnom i stručnom stavu prema Petrovoj gori i drugim Bakićevim djelima njegova unuka Ana Martina. Hrvatska kulturna politika ne bi smjela biti, dodala je, reaktivna ni parcijalna, nego strateška i utemeljena na poznavanju vrijednosti vrhunskih umjetničkih ostvarenja u suvremenosti i kroz cijelu svoju povijest. “U tom smislu smatram neprihvatljivim da država sudjeluje u zanemarivanju ili uništavanju djela vlastitog kulturnog i umjetničkog nasljeđa, jedinstvenog u globalnom kontekstu”, zaključuje nasljednica kipara Vojina Bakića.