Pa iako je nogomet u svojoj biti samo sport – i to onaj najpopularniji, odavno je prešao njegovu granicu postavši izvor goleme zarade, ali i ne samo nje. Tako je danas i s mnogim drugim profesionalnim sportovima, ali nogomet je ipak nešto drugo i iznad svega drugog. Ne zove se uzalud „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ (iako već odavno nije sporedna). A gdje je veliki novac, u blizini se uvijek nalaze i interesi krupnog kapitala, ali i razne mafijaške i korupcijske strukture, uz, naravno – neizostavnu politiku i geopolitiku, poglavito u najnovije doba.
Da je to tako svjedoči i predstojeće Svjetsko nogometno prvenstvo koje će se održati u SAD-u i Meksiku – što je najbolje vidljivo po pitanju (ne)sudjelovanja Irana, koji se, inače, regularno kvalificirao za navedeni turnir ali je sve zakomplicirano pokrenutim američko-izraelskim ratom protiv te zemlje 28. veljače ove godine.
Oko toga će sigurno biti još puno riječi, a sada ipak radije pogledajmo kako je sve počelo s organizacijom svjetskih nogometnih prvenstava, u čemu će nam nedvojbeno pomoći tekst našeg čitatelja Marka Vladića kojeg objavljujemo u cijelosti kako slijedi ispod.
Šest arapskih zemalja traže od FIFA-e premiještanje svjetskog nogometnog prvenstva iz Katara
Početak jedne nevjerojatno uspješne priče
Probudivši se rano ujutro 28. svibnja 1928. u hotelskoj sobi u Amsterdamu, Jules Rimet tadašnji predsjednik FIFA-e, s nestrpljenjem je iščekivao odluku koja se trebala donijeti tog dana. Uredivši svoje prepoznatljive brkove pripremio se za govor među članovima organizacije kojom je predsjedao. Njegov cilj, o kojem sanja otkad je devet godina ranije postao predsjednik, tog dana se napokon ostvario. Nakon 24 godine postojanja svjetske nogometne organizacije odlučeno je da će se pokrenuti svjetsko nogometno prvenstvo.
Kandidati za organizaciju bili su mnogobrojni, a mahom je bilo riječ o europskim državama poput Mađarske, Švedske, Nizozemske, Italije i Španjolske. Među njih ugurala se još jedna država, tada dominantna nogometna sila, koja je bila osvajač zadnje dvije zlatne olimpijske medalje u nogometu u Parizu i Amsterdamu – Urugvaj.
No prednost Urugvaja nije bila samo u tome nego i „igri brojeva“ jer je upravo 1930. Urugvaj trebao slaviti okruglu 100. godišnjicu od donošenja prvog nacionalnog ustava kojim su proglasili svoju samostalnost, a uz posjedovanje prikladnog stadiona i obećanje nacionalnog saveza da će pokriti troškove puta i smještaja za sve sudionike, prometnuo se u prvog favorita za organizaciju turnira.
Zoran Meter: Razgovarali Trump i Putin: Poziv na nogometno prvenstvo u SAD-u; suradnja na Arktiku
Nogometna prvenstva do 1928.
Iako je nogomet bio dio olimpijskih igara i ranije, od 1908. organizaciju preuzima FIFA te nogomet postaje službeno dio olimpijskog programa s većim brojem sudionika. Upravo je to u prvom razdoblju bilo najznačajnije nogometno natjecanje.
Tek na olimpijskim igrama 1924. Urugvaj postaje prva neeuropska država koja je osvojila medalju u nogometu dok je na idućim igrama uz Urugvaj u finale ušla i Argentina čime je europska dominacija u dotadašnjim turnirima prebačena prema Južnoj Americi.
Da nogomet postaje interkontinentalni sport potvrdila je i FIFA odlukom iz Barcelone na kongresu 1929. da se prvo svjetsko prvenstvo održi u Urugvaju 1930.
Vrijeme blagostanja
U to vrijeme prekooceanska putovanja izuzetno su komplicirana. Zrakoplovi još uvijek ne postoje, a prekooceanska putovanja su dugačka i skupa. Ipak, deset godina od završetka Velikog rata svijet uživa u svim blagodatima velikog gospodarskog uzleta.
U SAD-u i Zapadnoj Europi razvija se potrošačko društvo, plaće rastu, a radni tjedan trajao je kraće. Dolazi do novih trendova u stilu života, glazbi i modi pa razdoblje nazivamo i lude dvadesete. Njemačka se uz američku pomoć počela gospodarski oporavljati nakon hiperinflacije u prvoj polovici 1920-ih godina.
Zbog svega navedenog nije se činilo problematično da europske države pošalju svoje predstavnike na dalek put kakav su mnogi europski preci krenuli tijekom 19. stoljeća u potrazi za kruhom ostavljajući ostatke ostataka onog što su posjedovali kako bi se dokopali prekooceanskih zemalja. Ovog puta trebali su poći „u potrazi“ za zabavom i natjecanjima jer u svijetu se nikada nije bolje živjelo. Ili se tako samo činilo.
Američki nogometni savez namjerno prikazao zastavu Irana bez grba
Velika depresija
Pojedine europske zemlje nisu podržavale FIFA-u u organizaciji ovog natjecanja. Prije svih, tu se izdvajalo Ujedinjeno Kraljevstvo (ili preciznije Engleska) koja je kao „kolijevka nogometa“ smatrala da im ispod časti odazvati se natjecanju koju organizira organizacija bez ugleda kao što je bila FIFA koju su smatrali manje značajnom od njihovog nacionalnog saveza s puno dužom tradicijom.
Razlozi neslaganja Europljana s ovim natjecanjem ležali su i u udaljenosti pa su mnogi europski klubovi izražavali nezadovoljstvo potrebu za puštanjem igrača na dva do tri mjeseca koliko su trajali put i turnir. Mnoge reprezentacije bi prešle i preko tog problema da cijeli svijet u listopadu 1929. nije zadesio dotada neviđen scenarij.
Potrošačko društvo koje se razvijalo tijekom 1920-ih godina dovelo je do bogaćenja brojnih pojedinaca, do veće zaposlenosti i plaća, no kako se proizvodnja povećala u gotovo svim industrijama bez razmišljanja o potrebama stanovništva došlo je do hiperprodukcije što je uzrokovalo nemogućnost prodaje proizvoda, a s vremenom do zatvaranja tvrtki i masovnih otpuštanja.
Sve je započelo padom njujorške burze 29. listopada 1929., a domino efektom prelilo se na brojne države svijeta koje su mahom upadale u gospodarsku krizu koje je potrajala nekoliko godina. Najviše su bili pogođeni najvažniji trgovački partneri SAD-a među kojima su bile i brojne europske države. Sve blagodati koje su stanovnici uživali zadnje desetljeće urušile su se kao „kula od karata“.
Nogometni tj. bananski rat 1969. između Hondurasa i Salvadora
Put putujem
U toj situaciji postalo je upitno tko će se uopće odazvati. Čak i uz financijsku pomoć domaćina za dolazak, stanje u državama bilo je iznimno teško za odlazak na tako daleko višemjesečno putovanje.
Uz sedam sudionika iz Južne Amerike te SAD i Meksiko, bilo je u planu da sudjeluje ukupno 16 ekipa. Dvije azijske države koje su trebale sudjelovati, Japan i Tajland (Siam), odustale su od sudjelovanja. Trebale su doći i četiri europske reprezentacije, ali dva mjeseca prije natjecanja nije se znala koje će to biti. Zbog svih navedenih razloga pomama među njima nije bila velika.
Iskoristivši svoj utjecaj Rimet je uspio nagovoriti na sudjelovanje Francusku, Belgiju, Rumunjsku i Jugoslaviju. Da je tu bilo i političkih utjecaja svjedoči pristanak siromašnih agrarnih država poput Jugoslavije i Rumunjske koje su još od 1921. pod snažnim političkim utjecajem Francuza (tzv. Mala Antanta).
Ukrcavši se na brod Conte Verde članovi četiri europske delegacije zajedno s predsjednikom FIFA-e, koji je u svojoj torbi nosio trofej pobjednika, uputile su se prema Buenos Airesu. Zanimljivo je da je svoje sudjelovanje potvrdio i Egipat, ali su propustili brod koji ih je trebao dovesti do zemlje domaćina. U konačnici, dalek put nije dobro utjecao na europske predstavnike pa se među njima najviše istaknula Jugoslavija s osvojenim četvrtim mjestom.
Danas najpopularnije reprezentativno sportsko natjecanje na svijetu imalo je svoj turbulentan početak, ali bio je to tek prvi u nizu brojnih geopolitičkih izazova koji su obilježili ovo, skoro sto godina dugo, natjecanje.
Scenarij koji je Rimet zamislio u jutro 28. svibnja 1928. sigurno nije u potpunosti zaživio dvije godine kasnije, ali s vremenom sudjelovanje na svjetskom nogometnom prvenstvu postaje stvar prestiža.
Pa i za one najponosnije, poput Engleza, koji su nakon dvadeset godina pristali na sudjelovanje.
Z. Meter: I NOGOMET U SLUŽBI GEOPOLITIKE: kontrola i raspirivanje strasti
