Nije bilo davno kada su čak i nas ohrabrivala sva ona masovna okupljanja na kojima su Donald Trump i JD Vance gledali američki narod u oči i govorili mu da kada pobijede na izborima neće više Amerikance zaglibljivati u nove besmislene ratove. Da će za 24 sata izbaviti Ameriku iz „Bidenovog rata“ u Ukrajini. Da će Ameriku vratiti Amerikancima i učiniti je velikom. Da će benzin i robe široke potrošnje biti jeftiniji…
Rat protiv Irana započet 28. veljače – odmah nakon Ramazanskog bajrama (jednog od najvažnijih islamskih praznika) i nastavljen u Danima žalosti nakon ubojstva vrhovnog vođe ajatolaha Ali Hamneia (Dani žalosti u Iranu imaju posebnu duhovno-religijsku težinu u ujedinjenju nacije više nego ijedan drugi događaj) – samo je jedan od udara na “diktatorske režime” koje je Donald Trump izveo u prvih petnaestak mjeseci svog drugog mandata.
Prema američkim vojnim izvorima, u prvih 30 dana rata protiv Irana ubijeno je više od 6.000 iranskih vojnika a oko 15.000 je ranjeno. Uništeno je ili oštećeno 155 ratnih brodova i više od 190 raketnih lansera, a neposredna ekonomska šteta je veća od 145 milijardi dolara!
Neke druge, široj javnosti nepoznate ratove Trump je „završio“, a neke nove kako ciklički najavljuje planira otvoriti. U tu svrhu Trump je početkom svog drugog mandata i Ministarstvo obrane i resornog ministra preimenovao u Ministartstvo i ministra rata kako ne bi valjda sijao sumnju u svoje namjere.
Za kratko vrijeme svoga carevanja, “Trump-mirotvorac” uspio se zavaditi i s većinom tradicionalnih američkih saveznika, svijet je doveo u povijesnu neizvjesnost, a američke građane i pripadnike vojske već je izgleda zaglavio u nepredvidive sigurnosne rizike.
Dr. sc. Igor Dekanić: Bliskoistočni rat 2026. godine i moguće posljedice na globalnu energetiku
Lažna obećanja i sumorna stvarnost
Realnost je također da američki marinci, mornari i piloti već ginu ili su teško ozlijeđeni na frontovima za koje je Trump govorio da ih neće otvarati. Zapadni mediji govore o najmanje 13 do 15 poginulih i do 538 ranjenih američkih vojnika od početka operacije “Epski bijes” protiv Irana (Izvori: Reuters, www.defensescoop.com i neovisni američki portal visokog ugled www.npr.org).
Gornji izvori i wikipedia.org navode da je protivnička vojska Irana pogodila, uništila ili oštetila 17 američkih lokacija na Bliskom istoku i na stotine meta u Izraelu, te da je poginulo najmanje 13, a ranjeno 418 izraelskih vojnika i 6.565 civila.
Na društvenim mrežama danima se vodi gnjevna polemika o broju stvarno poginulih, ranjenih i o mjestu liječenja najteže ozlijeđenih američkih vojnika o čemu, navodno, članovi njihovih obitelji još uvijek nemaju potpune informacije (detaljnije: na FB profilu Pearce Robinson).
New York Times, neovisni američki medij nrp.org i drugi globalni mediji poput londonskog The Guardiana također govore o još najmanje sedam poginulih američkih vojnika “u izravnim borbenim akcijama na teritoriju Irana ili tijekom operacija spašavanja, te o “stotinama ranjenih pri čemu je veliki broj ozljeda rezultat iranskih napada na američke vojne baze u regiji uključujući logistički centar u kuvajtskoj luci Shuaiba” (NYT od 4. i 7. travnja 2026.). Izvještaji o evakuacijama uključujući i izvještaj američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) sugeriraju “veći broj teže ranjenih s ozljedama poput traumatskih ozljeda mozga, opeklina i amputacija”.
I Amerikancima kod kuće Trump je već osigurao glavobolju poput najveće inflacije u zadnjih deset godina, poskupljenja većine proizvoda široke potrošnje i cijenu benzina za dolar višu po galonu u odnosu na cijenu prije napada na Iran (BBC, 10. 4. 2026.). Umjesto vrapca u ruci, Trump se odlučio za goluba na grani. Iako je godinama uspjeh svoje MAGA politike povezivao s niskom cijenom benzina i smanjenjem troškova energije, slabostojeće američke građane je dodatno osiromašio.
Amerikancima u dijaspori, marincima u više od 800 vojnih baza širom svijeta i zaposlenicima u diplomatskim misijama Trump je, na žalost, nametnuo neizvjesnost i strah od potencijalne odmazde iz mnogih smjerova: vjerski ideologiziranih fanatika; preživjelih žrtava američkih bombardiranja, uvreda i ponižavanja; a vrlo vjerojatno i od današnjih dječaka i djevojčica koji će brzo odrasti i koji bi možda mogli postati osvetnici, što nitko normalan, naravno, ne želi!
Blic analiza Zorana Metera: Trump, Xi i Putin u Kini pokreću ples od kojeg će se mnogima zavrtjeti u glavi
Bijeg od međunarodnog prava
Čak i ako bi krhko dvotjedno primirje rezultiralo skorim trajnim mirom između izraelsko-američke koalicije i Irana (u što ne vjerujem), 40-dnevno razaranje Irana i sve Trumpove besprimjerne uvrede, psovke i apokaliptične prijetnje “da će cijela jedna civilizacija za jednu noć umrijeti i nikada se više neće vratiti” vjerojatno su već fundamentalno promijenili percepciju ostatka svijeta o dignitetu američkog predsjednika kao institucije, o kredibilitetu američkog vodstva, i o SAD-u kao vojnopolitičkom autoritetu i globalnoj sili.
Usprkos svemu tome Trump ne posustaje u svojoj vatrenosti. Nakon što su malo obećavajući mirovni pregovori u Islamabadu u nedjeljno praskozorje propali, najavio je američku pomorsku blokadu Hormuškog prolaza i ponovo zaprijetio da će uništiti “i ono malo što je od Irana ostalo”.
Osobno iskustvo stečeno desetljetnim izvještavanjem o procesuiranju ratnih zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Den Haagu, govori mi da bi Trumpove prijetnje o istrebljenju iranskog naroda i prijetnje napadima na civilnu infrastrukturu uključujući elektrane i postrojenja za desalinizaciju vode, same po sebi mogle biti gruba povreda međunarodnog prava i Ženevskih konvencija o pravima civila u ratu. Čak i ako se izrečene prijetnje nikad ne izvrše!
I član 2(4) Povelje UN-a eksplicitno zabranjuje prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države. “Čak ni pravo na samoobranu ne opravdava uništavanje cijele zemlje samo zato što vam se ne sviđa njeno rukovodstvo”, smatra Kevin Jon Heller, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Kopenhagenu, u izjavi za Politico.com.
Iako su od završetka 2. svjetskog rata pa sve do aktualnog sukoba u Perzijskom zaljevu SAD imale povijesni kontinuitet u prisiljavanju drugih na poštovanje američkog tumačenja međunarodnog prava, izraelsko-američka agresija na Iran nužno otvara i međunarodnopravni aspekt nametanja američke supremacije u odnosu na univerzalno prihvaćene norme u međunarodnim odnosima. Redefiniranje pravnog okvira svjetskog poretka u nastajanju je zbog toga nužno koliko i samo redefiniranje globalnog poretka.
Kuda ide Trumpova Amerika?
Ono što se možda ne može vidjeti iz današnje Amerike a može se prepoznati izvan nje, je da ovakav svijet s Trumpovom Amerikom postaje općenito opasnije mjesto za život, a za Amerikance opasnije nego što je to bilo do početka ove godine. Svijet nije za to glavni krivac. Krivac je Trumpova Amerika. Ostatak svijeta je, naravno, suodgovoran koliko zbog svoje nerazumne pasivnosti, toliko i zbog podaničkog stava prema SAD-u i Trumpovom geopolitičkom iživljavanju. Zbog vlastitih geopolitičkih i geoekonomskih kalkulacija Kina, Indija i Rusija kao globalni igrači su najodgovorniji, jer ne reagiraju očekivano na vrlo opasne i nepredvidive Trumpove vanjskopolitičke egzibicije.
Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, Brazil, Turska, Meksiko, arapske zemlje i druge srednje sile uglavnom šute iz navike, zbog unutarpolitičke impotencije ili zbog sigurnosne i energetske ovisnosti od SAD-a.
Zbog rukovodne nesposobnosti i vanjskopolitičke dezorijentacije, a svakako i zbog nesavladive ovisnosti o SAD-u, Europska unija je osuđena na vazalsku poslušnost. Do te mjere čak da ni jedna europska institucija ili njen čelnik nisu smjeli javno osuditi ni nedvojbeni ratni zločin protiv civila kada je, pogreškom umjetne inteligencije, američkom raketom pogođena škola i ubijeno 169 djevojčica i nastavnica prvog dana agresije na Iran.
Žalosna je spoznaja da je od svih prominentnih lidera svijeta jedino Papa Lav XIV. šokantne Trumpove prijetnje iranskom narodu i njegovoj drevnoj civilizaciji glasno i nedvosmisleno nazvao “neprihvatljivim”. I jedino je španjolski ministar vanjskih poslova Jose Manuel Albares izraelsko masakriranje civila u Libanonu prvog dana krhkog primirja na Bliskom istoku nazvao “sramotom koja bi trebala biti na savjesti svakome tko ima u sebi imalo ljudskosti”. Drugi su se gušili u svom nemoralu.
To je slika svijeta u proljeće 2026. godine, u kojem i bez ratova više od 2,3 milijarde ljudi živi na rubu siromaštva. U kojem je svaka 11. osoba gladna i u kojem je zbog ratova, prema podacima UNHCR-a, više od 150 milijuna ljudi raseljeno danas!
Erdogan prijeti Izraelu ratom; Pozivi na prekid diplomatskih veza
Šta je onda Trumpov plan?
Postavlja se stoga logično pitanje: kakav je to onda Trumpov plan kada je na unutarnjem terenu toliko neiskren, a na vanjskopolitičkom toliko spektatorski-teatralno impulzivan.
Da učini Ameriku ponovo velikom tako što će sve vojno slabije zemlje kao sada Iran, razrušiti bombama? Tako što će neupitnom moći američke vojske preoteti resurse svima slabijima kao Venezueli početkom godine ili što je ishitreno bio naumio s Grenlandom? Tako što će “poslati u pakao” svakog tko ne bude “shvatio ozbiljno” njegove prijetnje i fingirane optužbe? Tako što će čak i “prašinu obogaćenog urana” odnijeti u Ameriku, a Izraelu dopuštati da i dalje usavršava svoje nuklearne bombe? Tako što će američkom vojnom silom blokirati Hormuški tjesnac sve dok naplata brodarine ne poteče u američku riznicu – kao da ozbiljnost globalnog energetskog šoka uzrokovanog iranskim ometanjem plovidbe uopće ne dopiru do Trumpovih ušiju, do njegove administracije i do američkih građana čiji se bijes povećava!?
S tim u svezi ne zaboravimo i to kako je Donald Trump vlastitim prstima poderao nuklearni sporazum s Iranom čim je preuzeo prvi predsjednički mandat uz obrazloženje „da to nisam učinio tada, teroristički režim Irana bi već imao desetke nuklearnih bombi i bio bi prijetnja cijelom svijetu“. S identičnim tvrdnjama Trump je pravdao i početak aktualne izraelsko-američke agresije objašnjavajući američkoj javnosti i biračima da “nije bilo drugog izbora“ iako su mu obavještajni dokazi govorili suprotno. Ponovo je zaboravio da je nakon 12-dnevnog rata u lipnju lani slavodobitno tvrdio da su nuklearni i balistički kapaciteti Irana pretvoreni u pepeo!
Sve su ovo zastrašujuće narcističke besmislice za realni svijet iz kojeg se ovaj osebujni “vizionar” izgleda nepovratno samoisključio.
Amerikanci na potezu
Ono što se vjerojatno mnogo bolje može vidjeti izvan Amerike nego iznutra jeste da je Amerika kao vojna i ekonomska supersila, Amerika kao obećana zemlja, Amerika kao svjetionik liberalno-kapitalističkog uspjeha – u silaznoj putanji.
No, i prije Trumpa kredibilnost američkog carstva se počela kruniti. S Trumpom na čelu Amerike takva percepcija čini se osvaja sve veći dio čovječanstva uključujući i najbliže američko susjedstvo – Kanadu i Meksiko. I ne samo zbog nužnosti iterativne trgovinske politike koju svojim bezumnim carinama i turbulentnim postupcima iznuđuje upravo Trump. Igrom profesionalne slučajnosti sredinom ožujka sam se susretao s ljudima na obje obale Atlantika i bez dvojbe mi to tako izgleda.
Uostalom, zar o padu kredibiliteta nekadašnje američke neprikosnovenosti ne govori dovoljno i težina izbornog poraza konzervativnog mađarskog premijera Victora Orbana u nedjelju, kome nisu mogli pomoći niti nedavni uzastopni dolasci na noge dvojice najviših Trumpovih suradnika kako bi ohrabrili njegove birače. U posljednjem tjednu izborne kampanje u Budimpeštu je sletio američki potpredsjednik J.D. Vance, a sredinom veljače u Orbanova stranačka jedra uzalud je napuhivao Trumpov glavni diplomat Marco Rubio.
SAD u ratu s Iranom potrošio čitavu zalihu najnovijih visokopreciznih projektila PrSM
Lažna “Istina” vs. stvarnosti
Lijevo-desno ideologizirana medijska ljuštura u kojoj se istina kreira vs. stvarnosti, te višestoljetna uobrazilja o superman-naciji, dva su ključna razloga zbog kojih je američkim građanima uistinu teško doživjeti realnost. Zato i nisu u simbiozi s ostatkom svijeta. Zgrčeni su u vlastitom medijskom balonu premoćnih mogula i zarobljeni stereotipom o nad-narodu, nad-inteligenciji, nad-prosperitetu, nad-uspješnosti, o nadmoći u vojnoj tehnologiji, IT sektoru, umjetnoj inteligenciji.
Trumpov promašeni ‘pothvat’ u Iranu nije uobičajena pentagonski kliširana agresija nadmoćnog Davida protiv Golijata. Ova agresija, koja je po sve brojnijim unutarameričkim indicijama potaknuta iz Tel Aviva, mnogo je više od rutine i mogla bi poslužiti važnoj povijesnoj spoznaji i svrsi.
Izraelsko-američki rat protiv Irana mogao bi biti dokaz da su pokušaji obnove dosadašnje ere unipolarnog (američkog) liderstva trajno neostvarivi. Novi svjetski poredak je nužnost. Ne zna se doduše još hoće li to biti bipolarni, pojednostavljeno-multipolarni ili interesno-difuzni multivektorski poredak u kojem je moć široko raspoređena.
Zna se međutim da za svaku od vodećih država izazov vjerojatno neće više biti dominacija nad drugima, a pogotovo ne hegemonija američkog tipa. Glavni izazov bi mogao biti kako postati i biti suigrač u novoj arhitekturi u kojoj ni jedna država, pa i one najveće, najmnogoljudnije ili vojno najjače, neće moći opstati same. Aktualni američki pritisci na Europu, Kinu, Indiju i Rusiju mogli bi nehotice pridonijeti oblikovanju upravo boljeg i pravednijeg svjetskog poretka u kojem nijedna sila ne dominira nad većinom.
Moglo bi se reći da novi svjetski poredak nijansiran s više geopolitičkih teškaša mi već živimo. Ta lekcija nije važna samo za ostatak svijeta. Važnija je za Amerikance koji bi s vremenom trebali prihvatiti nove granice moći svoje divovske zemlje, te i sami početi pridonositi određivanju nove američke uloge u nastajućem globalnom poretku – možda i na način kako je to pokazano zadnjeg vikenda u ožujku kada je u više od 3.000 gradova širom SAD-a prosvjedovalo skoro deset milijuna građana protiv intervencionističke politike svoje vlade.
Evo tko se sve od zemalja EU-a protivi ulasku Ukrajine u Uniju po ubrzanom postupku; Magyarove izjave
Pouke Irana
Nije više pitanje da li su Bliski istok, jugoistočna Azija, Afrika dokazi slabljenja američke imperijalne moći, već kojom će se to brzinom događati i kakve će biti implikacije imajući u vidu da se interesi velikih sila sada ovdje preklapaju brže i više nego ikada prije.
“To što američko carstvo umire je tužna vijest za tradicionalne Amerikance, ali to ne znači da je nastupio kraj Amerike i da SAD neće moći utjecati na druge zemlje”, ocjenjuje jedan od najuglednijih američkih konzervativnih tv novinara i doskorašnji Trumpov simpatizer, Tacker Carlson, u svom podcastu od prošlog tjedna. Bilo bi sjajno, smatra on, “ako bi od sada američki utjecaj na druge bio samo pozitivan, ako bi se Amerika napokon vratila sebi, ako bi Amerikom upravljali ljudi koji nisu opsjednuti osobnim ponosom, ako se nadmoć Amerike ne bude više mjerila brojem započetih ratova i zatiranjem korijena civilizacija koje su milenijima starije od američke”.
Kolumnist briselskog portala Euractiv.com Chris Kremidas-Courtney početkom mjeseca također zaključuje da „SAD možda još uvijek nemaju premca u vojnim sposobnostima, ali njihova sposobnost oblikovanja političkih ishoda pada na ispitu u sve razmrvljenijem međunarodnom sustavu. Svaka vojna intervencija troši politički kapital. Tako i ova protiv Irana: saveznici postaju oprezni, neutralne države se povlače, a suparničke sile iskorištavaju turbulencije“.
U takvim okolnostima, smatra Kremidas, i vojna akcija u Iranu pruža vidljive demonstracije moći, ali smiruje vjerojatno savjest samo dijela američke javnosti jer čak i sa svojim golemim bogatstvom i vojnim sposobnostima SAD ne može lako pokoriti veliku i otpornu državu bez nuklearne eskalacije koja ostaje nezamisliva ne samo za sve strane u ratu protiv Irana, već i za druge nuklearne sile i svijet.
Slično misli i Timofej Bordačev, javno sve prisutniji programski direktor geopolitičkog kluba Valdai i specijalist za međunarodne odnose.
“Scenariji američkog kolapsa kao velesile su fantaziranje. Za Rusiju, Kinu, Indiju i ostale velike i srednje sile pravo pitanje nije hoće li SAD ostati središnji akter u globalnoj politici, nego kako će se uklopiti u novi međunarodni poredak koji se stvara”.
Bordačev zaključuje da su historijske okolnosti koje su nakon 2. svjetskog rata omogućile dosadašnju američku prevlast uglavnom nestale i da više „ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi druga središta moći mogla ostati iza. Kao rezultat toga, SAD bi s vremenom mogao postati normalniji sudionik svjetske politike, ali svakako ne i njezina dominantna sila”.
Hoće li Amerika postati geopolitički „normalnija“? Ako je odgovor da, preformatiranje svjetskog poretka koje je u toku ne bi trebalo nužno izazivati nove velike sukobe poput sadašnjih u Ukrajini i Iranu ne isključujući istovremeno fragmentarne ratne razmirice poput aktualnih između Pakistana i Afganistana i poput bezbrojnih unutarafričkih sukoba. I Zapadni Balkan bi u tom slučaju bio sigurniji.
EU opasno riskira: Igra na smjenu Trumpa, a nema ni dovoljno oružja ni goriva; Trumpa je prerano otpisivati
Pojedine svjetske nacije bi, nažalost, i dalje vjerojatno trpjele ratno nasilje, ali čovječanstvu dugoročno ne bi prijetio treći globalni sukob s apokaliptičnim posljedicama.
Napomena: stavovi autora ne znače nužno i stavove redakcije portla Geopolitika news.
