“Slomljen je stari svjetski poredak, u tijeku je intenzivno preslagivanje”, uznemirujuća je rečenica koja se već neko vrijeme provlači javnim prostorom. Iako je svima barem načelno jasno da živimo varijantu sarkastične kletve “Dabogda živio u zanimljiva vremena”, zbog brzine i dinamike procesa koji se odvijaju pred našim očima uistinu je teško dubinski pojmiti tektonske promjene koji tresu i razaraju sustav kakav smo poznavali. Od Rusije koja je pokrenula invaziju na Ukrajinu, zveckanja nuklearnim oružjem do američkog predsjednika koji doslovno u trenirci i papučama usred noći otima predsjednika druge suverene zemlje, otvoreno traži da mu se prepusti teritorij NATO saveznice te prijeti da će s lica zemlje izbrisati iransku civilizaciju, dolazimo do zabrinjavajućeg dojma da, nažalost, više ništa nije nezamislivo.
Nakon Ukrajine u kojoj rat još uvijek bijesni, samo je istisnut s medijskih naslovnica, krajem veljače je buknulo na Bliskom istoku, kada je Izrael, uz asistenciju SAD-a, pokrenuo napad na Iran. Trenutno je tijeku privremeni prekid vatre, očekuje se nova runda pregovora, no šteta je već napravljena, a rizik za daljnju eskalaciju velik.
Zatvaranjem Hormuškog tjesnaca presječena je ključna arterija svjetske trgovine naftom čije će se posljedice, čak i ako rat stane odmah, osjećati još godinama. Cijeli Bliski istok postao je vruća točka na kojoj se opasno pleše po rubu globalnog sukoba. Postavlja se pitanje, što je sljedeće u velikom preslagivanju? Ili bolje rečeno, tko? Američki predsjednik Donald Trump već je dao naznačiti da je “bacio oko na Kubu”. No, kad već govorimo o Bliskom istoku, nimalo ne ohrabruje opasno zaoštravanje retorike između NATO članice Turske i Izraela, neraskidivog saveznika Sjedinjenih Američkih Država za koje ne treba suviše objašnjavati što predstavljaju u Sjeveroatlantskom savezu.
Razdor između Izraela i Turske ušao u opasnu fazu
Podsjetimo, u nedjelju je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan optužio Izrael za zločine protiv Palestine i Libanona te zaprijetio potencijalnom vojnom akcijom protiv židovske države, slično njegovim prošlim intervencijama u Karabahu i Libiji. “Krvi umrljana mreža genocida nastavlja ubijati nevinu djecu, žene i civile bez ikakvog pravila ili principa, ignorirajući sve vrste ljudskih vrijednosti”, tvrdio je Erdogan obraćajući se Međunarodnoj konferenciji azijsko-političkih stranaka u Istanbulu. Erdogan je kasnije tog dana dodatno eskalirao svoju retoriku, sugerirajući da bi Ankara mogla odabrati vojno angažiranje s Izraelom. „Moramo biti jaki kako bismo spriječili Izrael da to učini Palestini“, rekao je Erdogan. „Baš kao što smo ušli u Karabah, baš kao što smo ušli u Libiju, učinit ćemo isto i njima“, izjavio je. „Ništa nas ne sprječava u tome. Samo moramo biti jaki kako bismo mogli poduzeti ove korake.“
Izrael i Turska su bili bliski saveznici, ali odnosi su se narušili nakon što su izraelski komandosi ubili 10 turskih aktivista na brodu Mavi Marmara, koji je bio dio humanitarne flotile koja je pokušavala probiti blokadu Gaze 31. svibnja 2010. godine. Obnova punih diplomatskih odnosa i veza na razini veleposlanika 2022. nije preživjela rat u Gazi. Nakon listopada 2023., Ankara je povukla svog veleposlanika na konzultacije, pojačala kritike Izraela i 2024. obustavila trgovinu s Izraelom.
Do travnja 2026. raskol je bio vidljiv ne samo u politici nego i u tonu. Izraelski diplomati odavno su napustili konzulat u Istanbulu nakon diplomatskog sloma koji je uslijedio nakon rata u Gazi. Rat s Iranom dao je tom pogoršanju novu dimenziju. 28. veljače Erdogan je izjavio da američko-izraelski napadi krše suverenitet Irana i narušavaju mir iranskog naroda, ali je također rekao da su iranski osvetnički napadi na zemlje Perzijskog zaljeva neprihvatljivi. Dva dana kasnije opisao je napade kao „jasno kršenje“ međunarodnog prava, dodajući: „Kao njihov susjed i brat, dijelimo bol iranskog naroda.“ To je potaknulo izraelske optužbe da se Erdogan pozicionira bliže Teheranu, iako Tursku predstavlja kao regionalnog posrednika.
Geostrateška igra
Ankara nije pretjerano reagirala ni nakon nekoliko incidenata s iranskim balističkim raketama koje su, prema turskim vlastima, ušle u turski zračni prostor i bile presretnute NATO-ovom protuzračnom obranom. Negodovanja je bilo, ali Turska nije aktivirala NATO-ov mehanizam kolektivne obrane iz članka 5. Turski dužnosnici tvrde da je ta suzdržanost pokazala kako Ankara pokušava spriječiti širenje rata u regiji. Izraelski kritičari Erdogana istu suzdržanost vide kao dokaz da je Turska oštrija prema Izraelu nego prema Iranu, čak i nakon što je bila izložena sukobu.
Spor se potom preselio na društvene mreže. U objavama koje su širili turski službeni i provladini računi na platformi X, Erdogan i drugi turski dužnosnici prikazali su rat kao destabilizirajući, nezakonit i politički koristan za premijera Benjamina Netanyahua. Izraelski dužnosnici odgovorili su javno. Prema izvješćima koja citiraju Netanyahuovu objavu od 11. travnja, napisao je da će „Izrael pod mojim vodstvom nastaviti borbu protiv iranskog terorističkog režima i njegovih posrednika, za razliku od Erdogana, koji ih tolerira i masakrira vlastite kurdske građane.“
Kobi Michael, politički analitičar iz Instituta za studije nacionalne sigurnosti i Instituta Misgav, smatra da je izravni vojni sukob između Izraela i Turske malo vjerojatan jer su obje zemlje bliski saveznici Sjedinjenih Država, koje nad njima imaju snažan utjecaj. “Već smo došli do ruba i ne može biti gore od toga, jer su Turska i Izrael vrlo bliski saveznici SAD-a. Sjedinjene Države imaju vrlo snažan utjecaj na obje zemlje. Ne mislim da Izrael želi eskalirati situaciju, nimalo“, rekao je za The Media Line. „Ali ako Turska pokuša eskalirati situaciju, mislim da će ih Amerikanci spriječiti. Imaju utjecaj na Tursku. Ne vjerujem da ćemo doći do vojnog sukoba s Turcima. Erdogan ima hegemonijske ambicije na širem Bliskom istoku. Doživljava Tursku i sebe kao vođu sunitskog svijeta i budućeg osmanskog carstva. Zapravo, riječ je o geostrateškoj igri… Erdogan pokušava poboljšati svoj strateški položaj usred regionalnog kaosa i snažnog antiizraelskog raspoloženja u svijetu”, ocjenjuje. No, Michael nije uzeo u obzir Trumpovo koketiranje s napuštanjem NATO saveza, što bi automatski prekinulo sve obveze prema drugim članicama.
‘Među izraelskim vodstvom postoji nada da bi mogli potaknuti SAD na napad’
Barın Kayaoglu, voditelj studija o Americi na Sveučilištu društvenih znanosti u Ankari, ponudio je posve drukčije tumačenje. Predstavio je Tursku ne kao državu koja se približava Iranu, nego kao neovisnog aktera čija se suzdržanost i regionalna politika pogrešno tumače u Izraelu. „Turska se suočila s najvećim iranskim posrednikom u regiji, Assadovim režimom, i pomogla u njegovu rušenju“, rekao je za The Media Line, ističući i ulogu Ankare u Iraku, iako ograničenu utjecajem Teherana. „U oba slučaja Turska se pokazala korisnijim sigurnosnim akterom u regiji od Izraela“, rekao je.
Kayaoglu je također odbacio izraelski okvir usmjeren na NATO. „Smiješno je da Izraelci to tvrde. Iran nije napao NATO. Nitko nije tražio aktiviranje članka 5“, rekao je. Također je umanjio razmjere incidenata u zračnom prostoru: „Od četiri iranske balističke rakete koje su zalutale u turski zračni prostor… samo je jedna znatnije ušla.“ Također je upozorio protiv pretpostavke u Izraelu da se na Tursku može izvršiti pritisak ili je vojno obuzdati. „Čini se da među izraelskim vodstvom postoji nada da bi mogli potaknuti Sjedinjene Države da napadnu Tursku. Vrlo loša ideja“, rekao je. „Sposobnost Turske da naudi Izraelu još je raznovrsnija nego kod Irana.“
„Svaki vojni sukob između dviju strana bio bi katastrofa za obje“, dodao je. Što se tiče diplomatske normalizacije, Kayaoglu smatra da će se ona nastaviti tek nakon velike političke promjene u Izraelu. Dva analitičara nude vrlo različita tumačenja iste krize. Michael vidi Erdogana kako koristi rat, slabost Irana i diplomatske probleme Izraela za poboljšanje strateškog položaja Turske. Kayaoglu vidi Tursku kao neovisnog aktera čija se suzdržanost i regionalna politika pogrešno tumače u Izraelu.
Ideja sukoba s Turskom nije nova
Kada govorimo o razdoru između Izraela i Turske te potencijalnom sukobu te dvije zemlje, valja podsjetiti da te priče nisu nove. Naime, samo nekoliko sati nakon što je Izrael u rujnu prošle godine napao Katar, proizraelski komentatori brzo su svoju pozornost preusmjerili na Tursku. U Washingtonu, Michael Rubin, viši suradnik desno orijentiranog Američkog instituta za poduzetništvo, sugerirao je da bi Turska mogla biti sljedeća meta Izraela i upozorio da se ne bi trebao oslanjati na svoje članstvo u NATO-u za zaštitu.
Na društvenim mrežama, izraelski akademik i politički stručnjak Meir Masri objavio je: “Danas Katar, sutra Turska.” Ankara je oštro odgovorila. Viši savjetnik predsjednika Erdogana napisao je: “Psu cionističkog Izraela… uskoro će svijet pronaći mir s tvojim brisanjem s karte.” Mjesecima su proizraelski mediji stalno eskalirali svoju retoriku protiv Turske, prikazujući je kao “najopasnijeg neprijatelja Izraela”. Napadi na Katar vjerojatno su također naglasili sumnje Ankare u sigurnosna jamstva SAD-a kao saveznika NATO-a. Unatoč Dohinom posebnom savezničkom statusu s Washingtonom, Izrael se nije suočio s vidljivim otporom SAD-a, što je dovelo do pitanja hoće li SAD doista svaki napad na Tursku doživjeti kao napad na sebe, kako nalaže NATO-ova povelja.
Ankara je dobro čula i retoriku izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji je otvoreno rekao da “apsolutno vjeruje u ideju Velikog Izraela”. U Turskoj su to shvatili kao izraelsku viziju dominacije koja se proteže preko Bliskog istoka, potencijalno se izravno sukobljavajući s turskim regionalnim izgledima. Iz njihove perspektive, nakon Irana bi sljedeći potencijalni izazov izraelskoj regionalnoj hegemoniji mogla biti baš Turska. Umirovljeni turski admiral i arhitekt doktrine Plave domovine Cem Gurdeniz upozorio je da će se prva manifestacija tursko-izraelskog trenja najvjerojatnije pojaviti na sirijskom frontu na kopnu i u zraku. “Paralelno s tim, produbljivanje izraelskog vojnog i obavještajnog otiska na Cipru, čvrsto isprepletenog s Grčkom i grčko-ciparskom upravom pod američkim pokroviteljstvom, u Ankari se doživljava kao namjeran pokušaj razbijanja i obuzdavanja Plave domovine”, rekao je Gurdeniz za Al Jazeeru.
Strategija okruženja
Dodao je da Ankara to ne gleda kao obrambeni stav Izraela već ofenzivnu strategiju okruženja koja bi mogla ugroziti i tursku pomorsku slobodu i sigurnost ciparskih Turaka. U tandemu u Siriji, Izrael nije tajio da ono što smatra stabilnom Sirijom „može biti samo federalna“ Sirija s „različitim autonomijama“, rekao je izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar europskim čelnicima na sastanku u Bruxellesu. Turska, s druge strane, podržava novu sirijsku administraciju koja inzistira na centraliziranoj i unitarnoj državi.
Za sada se napetosti između Izraela i Turske mogu opisati kao “kontrolirane”, rekao je Gokhan Cinkara, ravnatelj Centra za globalne i regionalne studije Sveučilišta Necmettin Erbakan u Turskoj. No, potpuno rivalstvo “nije neizbježno” jer obje strane prepoznaju cijenu sukoba, posebno s obzirom na ekonomsku međuovisnost, rekao je za Al Jazeeru Andreas Krieg, izvanredni profesor sigurnosnih studija na King’s Collegeu u Londonu.
“Izraelska prijetnja Turskoj nije konvencionalna vojna agresija, već ciljanje turskih interesa neizravnim sredstvima”, rekao je Krieg, govoreći o interesima Ankare u Siriji, istočnom Mediteranu i južnom Kavkazu. Trenutno nijedna strana ne pokazuje želju za izravnim ratom, a obje ostaju povezane sa Sjedinjenim Državama i, u slučaju Turske, s NATO-om. Ipak, svaka nova regionalna kriza sada daje objema vladama dodatne razloge da učvrste tvrdnju kako druga strana nije samo suparnik, nego dio prijetnje.
