Danas je u mjestu Trusina obilježena 33. obljetnica teškog ratnog zločina počinjenog nad hrvatskim stanovništvom. Krvavi pohod dogodio se u jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine, kada su pripadnici jedinice za posebne namjene Armije RBiH “Zulfikar” upali u selo i ubili najmanje22 osobe, od kojih je bilo 15 civila i 7 pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali.
Ovo malo mjesto u dolini Seončice i Neretvice, koje pripada župi Podhum-Žitače, toga je proljetnog jutra doživjelo svoje potpuno gašenje. Prekinutim životima nepovratno je uništena budućnost Hrvata u ovom kraju, a vijest o razmjerima okrutnosti brzo se proširila okolnim mjestima, ostavljajući zajednicu u dubokom šoku.
Dok su tek nekoliko dana ranije u miru slavili blagdan Uskrsa, stanovnici Trusine nisu mogli ni slutiti kakva će se tragedija sručiti na njihovo selo. Iako je za ovaj zločin pred Sudom BiH pravomoćno osuđeno pet pripadnika jedinice “Zulfikar” na ukupno 55 i pol godina zatvora, obitelji žrtava i danas upozoravaju na selektivni pristup pravdi i medijsku zapostavljenost njihove tragedije.
Govor mrtvih i šutnja živih: Usporedba s Ahmićima
Tekst naslova ‘Govor mrtvih i šutnja živih’ napisao je Zdenko Ćosić, novinar i dugogodišnji bosanskohercegovački političar, aktualni izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Tekst prenosimo bez ikakvih izmjena: “U atmosferi obilježavanja velikih obljetnica pobjede nad fašizmom, u Bosni i Hercegovini je obilježena «mala» obljetnica jednog nepobijeđena zločina. Crnoga petka 16. travnja 1993. godine dogodila su se dva stravična zločina. Jedan u Ahmićima, u kojemu su žrtve bili muslimani Bošnjaci, a počinitelji Hrvati, i drugi u Trusini, u kojemu su žrtve bili Hrvati, a počinitelji muslimani Bošnjaci. Iako po okrutnosti jednaki, ova dva zločina, počinjena u istom danu, po mnogo čemu su različito tretirani. Zločin u Ahmićima je zabilježen kamerama međunarodnih čuvara mira, dok je zločin nad Hrvatima u Trusini ostao zabilježen samo očima preživjelih koji su bespomoćno gledali kako se zločinci iživljavaju nad njihovim najmilijima.”
“Dok su u Ahmiće odmah ušli svi svjetski promatrači i širili vijesti o zločinu, u Trusinu nisu «mogla» ući ni vozila hitne pomoći, ni crveni križ kao ni moćne snage SFOR-a, a istina o zločinu zabilježena je tek na marginama domaćih novina. Tijela žrtava zločina u Trusini, njih 27, tek su nakon godinu i pol prebačena na splitsku patologiju radi identifikacije. Na međunarodnom sudištu u Haagu, ahmićki je zločin procesuiran, trinaest Hrvata je suđeno a trojica osuđena, dok zločin iz Trusine još nije niti spomenut. Ako pobjeda nad zlom znači kažnjavanje zločinaca i njihovih nalogodavaca, onda zločin iz Trusine još nije pobijeđen.”
“Dok se svi slažu da zločinci nemaju naciju i vjeru, da svaki zločin i svaki zločinac trebaju biti jednako kažnjeni, nevine žrtve jednog zločina još uvijek čekaju svoju «ravnopravnost». Šutnja kojom se pokušava ovaj zločin prekriti zaboravom, Hrvatima ovoga kraja teško pada kao i sam zločin. Za razliku od zločina u Ahmićima, o kojem su svi spremni izreći naučene fraze o osudi zločina, veliku većinu hrvatskih političara i novinara Trusina ne asocira ni na što! Tko može tvrditi da sve to nije obojeno politikom koja žrtve dijeli upravo po vjeri i naciji? Danas u opustošenim i napuštenim hrvatskim zaseocima u Trusini možemo naići samo na govor hrvatskih grobova i šutnju njihovih krvnika. Slika je to suživota koji se pokušava i formalno nametnuti zakonima i ustavnim rješenjima”, napisao je Zdenko Ćosić u svibnju 2005. godine.
