Samo život piše ovakve priče: politika, glamur, seksualne perverzije, nasilje, mafija
Poznanstvo Stevice Markovića s Madame Pompidou omogućilo mu je ulazak u najviše pariške krugove i da svjedoči najperverznijim i najizopačenijim seksualnim seansama, za koje je tvrdio u jednom od svojih pisama koje je slao bratu Aleksandru u Rijeci, da su se odvijali na pariškom groblju poslije ponoći uz iscrtavanje pentograma. Glavna vedeta svega toga bila je Claude Pompidu, supruga tadašnjeg premijera Georgesa Pompidua, koji se spremao kandidirati za predsjednika Francuske i zamijeniti ‘nezamjenjivog’ De Gaullea
Smrt slavnog francuskog glumca Alaina Delona ponovno je aktualizirala “Aferu Marković” u kojoj je on bio izravno osumnjičen za ubojstvo svog tjelohranitelja Stevice Markovića. Njegovim odlaskom s ovoga svijeta, zašutjela su i posljednja usta svih izravnih sudionika koji su bili upleteni u najveću aferu u modernoj francuskoj povijesti, koja je prijetila da do temelja uruši državu.
Iako nikad nije bio osuđen, Alain Delon imao je glavnu ulogu u ovom političkom trileru u kojem scenarij govori iz svoje glave, a ne od naučenog teksta kojeg je unaprijed netko drugi napisao. Možda je zato i načinio fatalnu grešku kada je izjavio “da pas koji ugrize svog gospodara mora biti ubijen”.
Veze s mafijom
Da bi se razumjelo pravo lice, odnosno psihologija Alaina Delona, potrebno je krenuti od proučavanja njegovog lika u najranijoj mladosti. Kao što kaže Freud, dijete je otac čovjeka, odnosno kakvi smo formirani u djetinjstvu, takvi ćemo bitii kada postanemo odrasli. Alainovo rano djetinjstvo bilo je smješteno u disfunkcionalnoj obitelji, gdje su mu se roditelji razveli kad je imao samo četiri godine, tako da je neko vrijeme živio u udomiteljskoj obitelji u katoličkom internatu. Zbog lošeg ponašanja bio je vraćen svojoj majci, koja se, u međuvremenu, preudala za lokalnog mesara. Napustivši osnovnu školu, od očuha je naučio mesarski zanat.
Sa 17 godina odlučio je postati profesionalni vojnik, no budući da je bio maloljetan, njegovi roditelji su morali dati pristanak. Kako je kasnije izjavio u jednom intervjuu, oni su to učinili bez ikakvog protivljenja, kao da su jedva čekali da im se skloni s očiju i ode negdje, odakle se, možda, nikada neće vratiti živ. S francuskom vojskom otišao je u Indokinu, a prema svjedočenju nekih vojnih kolega, zbog svoje mladosti nikada nije bio sudionik vojnih akcija, ali kad bi se oni izistih vratili, uvijek se dobrovoljno javljao da muči i ubija zarobljene Vietkongovce, dok su vještine naučene iz mesarskog zanata dolazile do punog izražaja u sadističkom mučenju i pogubljenju zarobljenika.
Poslije rata, negdje 1955-56, s jedva napunjenih dvadesetak godina, vratio se u Pariz, gde je živio kao beskućnik, spavao na klupama u parkovima i, kako piše Dušan Savković u dokumentarističkom romanu “Zagrljaj Pariza”, predstavljao jeftino meso za bogate američke kauboje, koji su tih godina kao turisti masovno posjećivali Pariz.
Bez novca i bez škole, njegov jedini adut za uspjeh u životu bila je njegova anđeoska ljepota, što nije promaklo neopaženo korzikanskoj mafiji, koja je vladala pariškim podzemljem. Tada je vjerojatno pao dogovor, sličan onom sicilijanske mafije s Frankom Sinatrom, da će Korzikanci stati iza njega, lansirati ga u filmski svijet, a on će im zauzvrat dati postotak od zarade. Iako bez završene osnovne škole, ubrzo je završio prestižne škole glume i napredne tečajeve engleskog jezika. Šef korzikanske mafije François Marcantoni postao mu je karijerni mentor.
Fatalni susret u Beogradu
Sudbonosni trenutak u njegovom životu bio je dolazak u Beograd 1961. godine, gdje se trebao snimati film „Marco Polo“. Prema jednoj verziji, 26-to godišnji Alain u restoranu “Zagreb” (danas “Ruski car”) u Knez Mihajlovoj primjećuje devetnaestogodišnjeg Miloša Miloševića i grupu beogradskih mangupa i izražava želju da se s njima druži dok je u Beogradu, pri čemu ulazi u restoran i nudi im da im plati piće. Prema drugoj verziji, koja je mnogo realnija, ta beogradska skupina mangupa svake je večeri išla u diskoteku u hotelu „Majestic“, pri čemu je u jednom trenutku došlo do naguravanja s osiguranjem Alaina Delona. Kako bi smirio situaciju, Alain ih je pozvao da sjednu s njim u separe i počastio ih pićem.
Kako svjedoči jedan od prisutnih svjedoka u dokumentarcu koji se može vidjeti na You Tubeu, Alain Delon je nakon zatvaranja diskoteke cijelo društvo pozvao u svoj stan koji mu je bio iznajmljen na Vračaru. Ovoj beogradskoj ekipi pridružile su se i tada najljepše mlade Beograđanke, pa su svi zajedno završili na zabavi Alaina Delona.
Prema svjedočenju spomenutog gosta, Alain cijelu noć nije pokazivao nikakav interes za flert koji su mu upućivale zanosne Beograđanke, već je bio fasciniran i fokusiran samo na Miloša Miloševića. Kako se prisjeća prisutni gost, ubrzo je vidio “koliko je sati” i rekao Milošu da odu jer je ovo više ličilo na “pederski bal”. Međutim, Milošu je takva zabava bila zanimljiva, pa je prijatelju odgovorio: “Ako ti je dosadno, idi, a ja ću ostati.” Sutradan, prema svjedočenju Miloševog prijatelja, kada ga je sreo, Miloš je bio pun euforije i rekao mu da će se on i Alain Delon iz Beograda preseliti u Veneciju, gdje će se nastaviti snimanje filma “Marco Polo”, a on će nastupati kao njegov dubler.
“Peder, tako mi je izgledao Alain Delon, a s njim i Miloš” – decidno izjavljuje u kameru ovaj svjedok sudbonosnog susreta Alaina i Miloša u dokumentarcu, u kojem tvrdi za sebe da po stare dane radi kao beogradski taksist.
Kontakt sa Stevicom Marković
Iako je projekt Marco Polo propao, to nije bio razlog da se Miloš iz Venecije vrati u Beograd, već je zajedno s prijateljem Alainom nastavio u Parizu. Tamo je živio u njegovoj kući, radio kao dubler, a Alain mu je plaćao satove glume i obećavao da će mu svojim kontaktima osigurati ulogu u nekom od njegovih filmova.
Sve u svemu, njihova idila trajala je idućih mjeseci, sve dok se jednog dana u Alainovoj kući nije pojavio Miloš sa svojom djevojkom. On mu ju je predstavio kao Francuskinju marokanskog podrijetla, čije je ime Francine Canovas. Da li zbog ljubomore ili nečeg drugog, Alainove prve riječi bile su:
“Šta će ti ova kurva?!”.
Dva mjeseca nakon tog susreta, Alain Delon ženi se fatalnom Francine Canovas, a ona mijenja ime u Nathalie i dodaje prezime svog supruga Delon. Kum na njihovom vijenčanju je tko drugi, ako ne François Marcantoni.
Tih dana je Miloš dobio pismo od svog dobrog prijatelja iz Beograda 25-to godišnjeg Stevice Markovića da je u zatvoru u Belgiji i da ga moli ako mu može nekako pomoći da izađe iz zatočeništva. Miloš se obratio Alainu Delonu za pomoć, a ovaj odlučuje platiti dobrog odvjetnika, ali i pokrenuti svoje kontakte, kako bi prijatelj njegovog prijatelja bio oslobođen. Ubrzo, Stevica je na slobodi i vraća se u Beograd, gdje ne može prihvatiti živjeti. Za to je imao dva razloga: njegova majka, koja je 1948. radila kao računovođa u hotelu „Majestic“ (tamo gdje je 13 godina kasnije sudbina htjela spojiti Miloša Miloševića i Alaina Delona), optužena je kao pristalica informbiroa i završila je na Golom otoku, gdje je i umrla. Iz tih razloga Stevica je bio zakleti antikomunist i protivnik tadašnjeg režima.
Drugi razlog zašto je želio napustiti Jugoslaviju je taj što je njegova sestra već bila emigrirala u Pariz, kamo ju je odveo njezin mladič, obećavši joj da će raditi kao model u modnoj industriji. Ubrzo po dolasku u Pariz shvaća da je prevarena jer završava kao prostitutka na Pigallu. Ne možeči se nositi s takvim životom, odlučuje se na samoubojstvo bacivši se pod vlak u pariškom metrou. Na njezinu nesreću – ostaje živa, ali odsječenih nogu, sva nepomična, izgubljenog glasa za komunikaciju i mogućnosti da se sama hrani. Budući da nije imala novca, o njoj se brinulo sestrinstvo Katoličke crkve u jednom sanatoriju blizu Pariza. Osjećajući bratsku obvezu prema sestri, Stevica je počeo planirati emigrirati u Pariz.
U to vrijeme takva operacija nije bila previše komplicirana – bilo je dovoljno samo sjesti u vlak Beograd-Pariz, a kada stignete na pariški željeznički kolodvor poderati jugoslavensku putovnicu i prijaviti se pariškoj policiji kao politički emigrant iz Srbije. Tih su godina francuske vlasti bez problema izdavale politički status Srbima koji su se deklarirali kao antikomunisti i simpatizeri Kralja, iako su jedini kontakt s kraljem Petrom, koji je tada živio u Parizu, Stevica i njegov najbliži pariški prijatelj Uroš Milićević imali kada su pokušali provaliti u kraljev apartman, kako bi ukrali dragocjene umjetničke slike. Na njihovu nesreću, kako piše Savković u “Zagrljaju Pariza”, te noći kada su provalili, Kralj se sa slikama već bio odselio u SAD, a njima je ostalo samo da gledaju na neokrečene dijelove zidova na kojima su ranije visile slike.
Ubojstvo u Hollywoodu
Stevičin dolazak u Pariz 1964. godine, koincidira s razdobljem kada je Miloš čvrsto odlučio preseliti se u Hollywood i tamo početi filmsku karijeru. Alain Delon je bio razočaran i pokušavao ga je razuvjeriti, ali bezuspješno. Na kraju je pristao, ali uz molbu da mu Miloš nađe drugog Srbina, koji će mu biti i prijatelj i tajnik i tjelohranitelj i, po potrebi, dubler u filmovima. Prijedlog je pao na Stevicu, što je Alain rado prihvatio, vjerujući da je kupio Stevičinu naklonosti time što ga je prije dvije godine izvukao iz zatvora u Belgiji.
Miloš se iselio, a Stevica uselio u Alainovu kuću. Osim Alaina, i Nathalie nije mogla sakriti radost zbog novog gosta, s kojim će dijeliti kuću. Iz pisama koje je Stevica kasnije pisao, ne samo kuću, nego će s Nathalie dijeliti i krevet. Možda će kobna za njegovu sudbinu biti činjenica da to nije ni krio od svog šefa Alaina (po starom balkanskom švalerskom pravilu “da se ne računa ako se nisi pohvalio”), dok Nathalie, u napadima bijesa, u braku koji je bio na rubu raspada, nije to sasula direktno Alainu u lice. Kum Marcantoni je sve to promatrao iz prikrajka, u niskom startu čekajući poziv kada da djeluje kako bi zaštitio svoje kumče.
Prema pismima koje je Miloš Milošević iz Hollywooda slao prijatelju u Beogradu 1964-66., a koja se mogu vidjeti u dokumentarcu dostupnom na YouTube, tamo je živio kao razuzdani 24-ro godišnjak. U njima je pisao kako će pokoriti Hollywood, biti novi James Dean, da je svaki novi dan bio s novom djevojkom, kao da su sve žene u Hollywoodu čekale da im ovaj Jugoslaven dođe i konačno dobiju ono što im kilavi Amerikanci nisu mogli dati. Zabilježio je i svoju prvu filmsku ulogu u filmu “Rusi dolaze”, iako je to bila više uloga statiste nego glumca, jer nije imao svoj kadar, već je uvijek bio u grupnoj sceni s ostalim glumcima, a ne progovara ni jednu riječ. No, u odjavi filma potpisan je kao glumac sa pseudonimom Milos Milos.
Međutim, kao i njegov beogradski prijatelj u Parizu Stevica, i on je počeo prelaziti crvenu crtu: upustio se u emotivnu vezu sa suprugom glumca Mickeya Rooneya, Barbarom Ann Thomason. Iako su oni već bili u poodmakloj brakorazvodnoj parnici, ipak, kao triumfna supruga slavnog muškarca, koji je k tome bio i jako povezan s talijanskom mafijom, takvo se poniženje nije moglo oprostiti. Presuda koju je Miloš sam sebi ispisao svojim bahačenjem po Hollywoodu u Bentleyju, kojeg je po Sunset Boulevard vozio baš kao i što je živio – 200 na sat, mogla je imati samo jedan epilog – njegovu smrt. Sve ostalo bila je samo tehnika izvedbe.
Dana 30. siječnja 1966., dok je Mickey Rooney bio u bolnici u Santa Monici (odličan alibi), oporavljajući se od infekcije koju je uhvatio na lokaciji u Manili tijekom snimanja filma „Ambush Bay“, njegova bivša supruga Barbara i Miloš pronađeni su ubijeni u kupaonici u Rooneyevu kuču. Izvješće LAPD-a je bilo da je Miloš prvo ubio svoju ljubavnicu, a zatim i sebe. Ubojstvo je počinio s revolverom kalibra 38 koji je bio vlasništvo Mickeya Rooneya. Iako je istraga imala mnogo propusta i nejasnoća, predmet je brzo zatvoren.
No, u takav epilog istrage nije vjerovao Milošev najbolji prijatelj u LA-u Makedonac Krste Popčevski, koji je po Hollywoodu počeo glasno govoriti da Miloš nije počinio samoubojstvo, već da su ga ubili ljudi koje je poslao Mickey Rooney. Ubrzo nakon ubojstva Miloša, i Krste je pronađen mrtav u svojoj kući. Policijsko izvješće je bilo „smrt iz nehata zbog strujnog udara od ogoljenog kabela“. Samo je nedostajalo još da su dodali zaključak da nije imao uzemljenje. Da je nosio gumene papuče, sigurno bi ostao živ.
Alain Delon vrlo je emotivno reagirao na vijest o Miloševoj smrti. Ali nije bio iznenađen. Kao da je znao što će biti s njegovim Milošem. Kronologija je zabilježila da je njegov kum, François Marcantoni, prvi i jedini put u životu bio u Sjedinjenim Američkim Državama, i to baš u Los Angelesu, u danima kada je Miloš ubijen.
Alain Delon nazvao je Miloševu sestru Zoricu da joj izrazi sućut, ponudivši se da plati transport Miloševog tjela do Beograda. Kada je lijes stigao u Beograd, svijedoci koji su vidjeli Miloševo tijelo bili su šokirani koliko je bilo prekriveno modricama i ozljedama tupim predmetom. Oni koji su u LA-u pripremali tijelo za transport u Beograd, zaboravili su mu skinuti čarape koje je nosio na dan smrti. Na njima je Miloš ručno ćiriličnim slovima napisao: “Sjedimo zaključani u kupaonici i čekamo da uđu i ubiju nas.”
N. Živanovski-Stolić: U dobronamjernost francuskog prijedloga ne bi povjerovala ni francuska sobarica
Ucjena premijera Georgesa Pompidoua
Ubojstvo svog prijatelja Miloša, Stevica nikada nije oprostio Alainu Delonu. Njihov odnos već je bio potpuno uništen, iako je on nastavio živjeti u istoj kući s gazdom, a Alain mu je mjesečno isplaćivao plaću u iznosu od današnjih 4000 eura.
Od dolaska u Pariz, Stevica je u svojoj glavi imao rasčiščenu jednu stvar. Za razliku od Miloša, on nije želio graditi filmsku karijeru, smatrao je da nema talenta za glumu i ono što ga je okupiralo bila je fotografija i konjske utrke. Tijekom tjedna sav novac koji bi zaradio od naivnih turista koje je fotografirao na Place de la Concorde i ispred Eiffelovog tornja, trošio je vikendom kladeći se na konjske utrke. Kada nije bio dovoljno, dodao bi novac koji mu je plačao Alain Delon, a kada i to nije stizalo, tražio je da mu Alain da još novca. Što je ovaj i radio.
Potrebu za novcem, do kojeg bi na lak način došao, Stevici je, čini se, bilo najlakše ostvariti preko njegovog foto aparata. Međutim, da li po prvi put i uz njegovu zlouporabu?
Prijateljstvo s Alainom Delonom omogućilo mu je susrete s mnogim istaknutim osobama pariške elite. Crème de la crème kontakata bio je tadašnji premijer Francuske Georges Pompidou i njegova supruga Claude. Navodna večera s bračnim parom Pompidou, na kojoj su bili Alain i Nathalie Delon te Stevica Marković, ključ je svega što se dalje događalo. Kako piše Savković, to Stevičino poznanstvo s Madame Pompidou omogućilo mu je da uđe u najviše pariške krugove i da svjedoči najperverznijim i najizopačenim seksualnim seansama, za koje je tvrdio u jednom od svojih pisama koje je slao bratu Aleksandru u Rijeci, da su se odvijali na pariškom groblju poslije ponoći uz iscrtavanje pentograma. Glavna vedeta svega toga bila je Claude Pompidu, supruga tadašnjeg premijera, koji se spremao kandidirati se za predsjednika Francuske i zamijeniti ‘nezamjenjivog’ De Gaullea.
Prema jednoj od tri verzije, koje nikada nisu dokazane, Stevica je bio ne samo aktivni sudionik takvih nastranih tajnih sastanaka, već je i tajno fotografirao grozomorne scene sodome i gomore. Nitko do danas nije vidio niti jednu fotografiju, pa je pitanje jesu li uopće postojale. Prema drugoj verziji, Stevica nije imao fotografije, ali je vodio dnevnik u kojem je bio spisak imena i prezimena svih poznatih Francuza koji su sudjelovali u orgijama i detaljno opisao tko je što radio. Za Claude je pisao o njezinim lezbijskim sklonostima, a i zlostavljanje životinja nije bilo strano na tim tajnim sastancima. Prema trećoj verziji, Stevica nije imao ni dnevnik ni popis imena, ali je bio spreman javno progovoriti za medije o onome što je vidio na tajnim seansama Madame Pompidou.
Prema njegovim kalkulacijama, jedini način da bi zašutio bio je da mu gazda Alain Delon da novac. I to puno novca. Ali kako se kaže, račun kod kuće i na tržnici nije isti. Šefova računica bila je drugačija. Tko mu garantira ako mu jednom plati da ga više neće ucjenjivati. Ako mu dopusti da ga jednom stisne za j…, tako će ga držati do kraja života. Samo usta koja ne govore ne mogu ucjenjivati. U „Gorili 1“ Dušan Savković opisuje ovu osobnu dramu kroz koju prolazi slavni glumac, dok sjedi u svom kabinetu i lomi se što učiniti, kao da nije ništa manje dramatičnija od Hamletove. Napokon, duboko u noć, Alain Delon (koji se u romanu naziva Alain Dipre), odlučuje uzeti slušalicu i nazvati svog kuma Françoisa Marcantonija i zamoliti ga za pomoć.
Nekoliko dana nakon tog poziva, 1. listopada 1968. Stevica Marković pronađen je ubijen s penisom u ustima, zamotan u plastičnu vreću za madrac i bačen na deponij u blizini Pariza. Tvornička naljepnica zalijepljena na najlon madraca pokazivala je broj artikla koji je bio identičan broju madraca koji je francuska policija pronašla u spavaćoj sobi, ni manje ni više nego, Françoisa Marcantonija.
De Gaulleva osveta
Na općim izborima 15. lipnja 1969., Georges Pompidou je pobijedio i postao, nakon De Gaullea, prvi predsjednik francuske Pete Republike. Do samih izbora, kuloarske priče iz Élysée Palace su kolale političkim podzemljom da De Gaulle ni pod koju cijenu nije želio da Pompidou bude njegov nasljednik, pa mu je zato namjestio aferu Marković. Razlog tome bio je što se tijekom studentskih nemira 1968. predsjednik De Gaulle uplašio državnog udara te pobjego u američku vojnu bazu Ramstein u Njemačkoj. Za razliku od njega, premijer Pompidou se odlučno obračunao s prosvjednicima, primjenujuči silu. Nagađa se da je na fatalnoj večeri, koju je organizirao Alain Delon, Georges Pompidou zatražio od Stevice Markovića da sa svojim jugoslavenskim žestokim momcima tuku studente. Za takvo nešto Stevica je već imao dobre reference, jer je već šamarao na javnim mjestima Jean-Paula Sartrea i Johnnyja Holidaya. U sukobu predsjedničkog i premijerskog kabineta, De Gaulle je htio iskompromitirati premijera da se družio s jugoslavenskim kriminalcem, koji je misteriozno ubijen nakon što je tvrdio da je imao skandalozne fotografije sa njegovom suprugom.
Stevica Marković je ubijen u 31-oj godini života i njegovo ubojstvo do danas nije razjašnjeno. Pariško groblje na kojem je pokopan prije nekoliko godina sravnjeno je sa zemljom i na njegovom mjestu izgrađene su zgrade. Osim Stevice, stradali su svi koji su na bilo koji način gravitirali oko njega ili bili uključeni u „Aferu Marković“.
- Uroš Milićević, koji je tvrdio da je zadnji bio sa Stevicom, kada mu je on rekao da ide predati fotografije, na sudu je tvrdio da je vidio Stevicu kako ulazi u auto u kojem je sjedio François Marcantoni i da se nakon toga više nije vratio. U obnovljenom svedočenju na sudu, negirao je svoju prvobitnu tvrdnju. Samo što je prešao tridesetu godinu života, ubijen je 1976 godine u Belgiji. Sumnja se da je bio član srpske političke emigracije i da ga je UDBA likvidirala.
- Krste Popčevski, s nepunih trideset godina umro je pod sumnjivim okolnostima u Hollywoodu 1966., nakon što je govorio da je njegov prijatelj Miloš Milošević likvidiran od Mickeya Rooneya.
- Miloš Milošević, službeno samoubojstvo počinjeno 30. siječnja 1966; sumnja se na nasilnu smrt. Na dan smrti imao je 25 godina.
- Boris Ackov, tvrdio na sudu da je prisutvovao orgijama sa Stevicom, zatim nijekao i rekao da je sve izmislio. Početkom devedesetih ubijen na Kopaoniku zbog minornog financijskog duga. Ušao u pedesete godine života kada je ubijen.
- Samantha Lou Bouron, djevojka Miloša Miloševića, koju je upoznao u Parizu i zajedno se odselili u Hollywood. S njom je imao sina. Četiri godine nakon Miloševog ubojstva, za to je optužila glumca Caryja Granta. 30. listopada 1973. pronađena je mrtva u prtljažniku automobila. Bila je vezana i pretučena na smrt. U trenutku ubojstva imala je 39 godina. Ubojica nikada nije pronađen.
Jedini preživjeli u „Aferi Marković“ je Miloš Slovenac, koji danas mirno živi u New Yorku i koji je svoje pravo na život platio na najjednostavniji način – znao je šutjeti.
