Nepovjerenje koje predsjednik Zoran Milanović gaji prema premijeru Andreju Plenkoviću nije nimalo splasnulo nakon njihova četverosatnog sastanka u Banskim dvorima, gdje su se sastali Vijeće za obranu i Vijeće za nacionalnu sigurnost. Iako je taj razgovor koji je trajao cijelo popodne protekao u redu i rezultirao nekim sasvim konkretnim dogovorima, a da ništa pikantno nije iscurilo u javnost, Milanović se nije nimalo pomaknuo sa svojih pozicija: dok se ne riješi rotacija veleposlanika i još neke bolne točke, za njega pomaka nema.
Na početku mandata šefa Vlade Andreja Plenkovića, prije gotovo deset godina, Milanović je, u kampanji 2016., provocirao Plenkovića, najprije s majkom “vojnom lekarkom”, a onda ga je na idućim izborima, 2020. godine, javno napao zbog neke aktualne teme baš u tjednu kad je Plenkoviću preminuo otac. Tada je Plenković promijenio ploču i počeo blokirati dogovore s Milanovićem – od veleposlanika, preko Ukrajine, pa Ustavnog i Vrhovnog suda, koji ni danas nisu kompletirani, sve do poteza MORH-a u vezi s nabavom novog oružja za koje Vlada ne čeka odobrenje Pantovčaka, i tako unedogled.
Ipak, sastanak koji je trajao četiri sata bio je uglavnom korektan. No to nije dovoljno Milanoviću da povjeruje u Plenkovićeve dobre namjere jer smatra da, tek onda kad se niz tehnikalija odradi bez javnih sukoba, može početi proces obnove povjerenja između njih dvojice. A taj odnos povjerenja i ne treba biti privatna stvar – to je nešto što diktira Ustav, i predsjednik Milanović svojim je suradnicima nakon tog sastanaka rekao da mu primarni cilj ostaje rješavanje veleposlanika, jer je to obećao svojim prijateljima i suradnicima, a onda sve ostalo može dalje normalno teći, u skladu s Ustavom.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Korak naprijed
U ovom trenutku, nakon prve godine svoga drugog mandata, Milanović ne želi brusiti noževe i spreman je surađivati, samo na ravnopravnoj i ljudskoj osnovi. “Ne može se reći da postoji neko novo veliko povjerenje, ali ako bi koraci išli u smjeru tog prvog sastanka, možda bi nekog pomaka i moglo biti”, rekao je predsjednik svojim suradnicima nakon sastanka u Vladi, kada je odgodio posjet Zlataru i sa svojim suradnicima koji su s njim bili u Banskim dvorima otišao na ručak u svoj omiljeni restoran.
Naravno, taj posljednji susret Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića bio je još jedan u nizu pokušaja “normalizacije” odnosa koji su godinama prilično konfliktni, ali s jednom bitnom razlikom: ovaj su put ipak napravili mali, ali konkretan pomak naprijed, barem proceduralno. Ključna točka o kojoj su se uspjeli usuglasiti odnosi se na obrambeni sektor, odnosno na to da se napokon pokrene i održi sjednica Vijeća za obranu te da se na stol stave strateški dokumenti poput Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga. To možda zvuči tehnički, ali je zapravo politički važno jer su njihovi sukobi posljednjih godina bili najizraženiji upravo na pitanju kontrole vojske i sigurnosnog sustava.
Već i činjenica da su obojica pristala razgovarati o tim dokumentima i koordinirati termin sjednice znači da postoji minimalna razina funkcionalne suradnje. To potvrđuju i Milanovićevi suradnici, koji su zapravo zadovoljni kako je to proteklo. Drugim riječima, nisu se usuglasili o “velikim političkim pitanjima” niti su izgladili osobni sukob, ali su se uspjeli dogovoriti da se određeni procesi ipak pokrenu i da institucije ne stoje potpuno blokirane. To uključuje i spremnost da se raspravlja o osjetljivim temama poput razvoja vojske.
Pitanje vojske
Važno je naglasiti da je to prilično ograničen domet dogovora: nema naznaka šire političke kohezije niti promjene tona u njihovim javnim odnosima. Čak su i neposredno prije tog susreta razmjenjivali optužbe i govorili da se sastanci odgađaju ili odbijaju, što pokazuje da je povjerenje i dalje vrlo nisko. Ono o čemu su se ipak uspjeli usuglasiti nije neka velika politička strategija ili zajednička vizija, nego prije svega minimum institucionalne suradnje – da sjednu za isti stol radi obrane i da ključni dokumenti idu dalje u proceduru. S obzirom na povijest njihovih odnosa, i to se smatra određenim pomakom.
Međutim, problem je što se taj potencijalni napredak stalno sudara s političkim nepovjerenjem. I početkom 2026. vidimo da se opet međusobno optužuju: Milanović tvrdi da premijer želi potpunu kontrolu nad diplomacijom, dok Plenković uzvraća da se mora razgovarati o konkretnim ljudima i da mandat za dogovor postoji. Drugim riječima, okvir postoji, ali povjerenje nije stabilno. Kada se sve to zbroji, jasno je da Plenković jest spreman nastaviti s rotacijom, i čak je institucionalno gura naprijed, ali ne po svaku cijenu. Ako odnos ostane “korektan” u smislu da nema javnih eskalacija i blokada, postoji realna šansa za parcijalni dogovor – možda ne kompletna rotacija odjednom, nego u fazama ili po paketima imenovanja.
Ako se odnos opet pogorša, proces će vrlo brzo stati jer je to jedno od područja u kojem obojica imaju pravo veta te se sukob najlakše materijalizira. Dakle, vrata su otvorena, ali ne širom – više su odškrinuta i ovise o tome hoće li politička temperatura ostati dovoljno niska da se kroz njih može proći. U kontekstu krize NATO saveza i globalnih prilika, najveće je pitanje trenutka HV, a tu je situacija još osjetljivija nego s veleposlanicima jer upravljanje vojskom nije samo političko pitanje nego i ustavno podijeljena odgovornost između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Temeljni sukob
Upravo su zato tu i najčešće dolazili u otvoreni sukob: formalno, predsjednik je vrhovni zapovjednik, dok Vlada upravlja resorom obrane i financijama. U praksi to znači da se nijedna ozbiljna odluka – od imenovanja u vojnom vrhu do slanja vojnika u misije ili donošenja strateških dokumenata – ne može donijeti bez barem minimalnog dogovora. Kada tog dogovora nema, sustav ne staje potpuno, ali počinje “škripati”. Sada se čini da bi mogli prijeći na model ograničene, tehničke suradnje. To znači dogovarati se o nužnim stvarima poput Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja vojske i ključnih imenovanja u Oružanim snagama, ali bez stvarnog političkog povjerenja. Drugim riječima, suradnja iz nužde, ne iz slaganja.
Plenković, s jedne strane, želi zadržati kontrolu preko Ministarstva obrane i Vlade, posebno kad je riječ o budžetu, modernizaciji i međunarodnim obvezama prema NATO-u. Milanović, s druge strane, inzistira na svojoj ulozi vrhovnog zapovjednika i često reagira kada procijeni da ga zaobilaze ili marginaliziraju. Taj temeljni sukob interpretacije ovlasti nije nestao i vjerojatno neće. Zato je realna procjena njihovih suradnika da će se moći dogovoriti o onome “što se mora”, primjerice o opremanju vojske, sudjelovanju u NATO-ovim aktivnostima ili osnovnom kadrovskom kontinuitetu, ali će sve što ima političku težinu ili simboliku i dalje biti potencijalna točka konflikta.
Upravljanje vojskom u tom smislu neće biti potpuno blokirano, ali neće biti ni skladno, više će funkcionirati kao niz povremenih dogovora pod pritiskom rokova i međunarodnih obveza. Ako bi se globalna sigurnosna situacija još više zaoštrila, to bi, paradoksalno, moglo poboljšati njihovu suradnju u ovom području, jer što je veći vanjski pritisak, to je manji prostor za unutarnje sukobe zbog vojske.
Grub diskurs
Ako se gleda logika dosadašnjih odnosa između Plenkovića i Milanovića, iduće teme razgovora prilično su predvidljive jer proizlaze iz onoga što su već otvorili, ali nisu dovršili. Najizglednije je da će se razgovor nastaviti na obrambenim pitanjima, konkretno na realizaciji Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga, jer bez njihove formalne suglasnosti ti dokumenti ne mogu ići dalje. Tu će se gotovo sigurno otvoriti i operativnije teme poput modernizacije vojske, dinamike ulaganja i pitanja vojnog roka, koje je politički osjetljivo i zahtijeva barem minimalnu koordinaciju Pantovčaka i Vlade.
Na tom sastanku Milanović je podržao nabavu dviju korveta za mornaricu, a nije ni toliko kritizirao nabavu tenkova Leopard, osim dijela koji se odnosi na izraelske komponente, uz poznatu tvrdnju koju je i javno izrekao, da se ona može supstituirati drugim sličnim naoružanjem iz drugih izvora. Iako je u javnosti o Leopardima govorio kao o “starom željezu”, na sastanku kod Plenkovića nije koristio toliko grub diskurs i argumente MORH-a uzimao je kao opravdane, a ne kao sredstvo konflikta s premijerom. Njegovi suradnici kažu da je prilično zadovoljan kako komunikacija teče, ali ništa od toga dok se ne riješe veleposlanici.
Tehnikalije će se rješavati, ali Milanović je dao ruku svojim ljudima za ta mjesta i ne želi ispasti papak koji laže s pozicije na Pantovčaku. Zato tema veleposlanika ostaje visjeti u zraku kao nakovanj nad Plenkovićevom glavom. Ali sastanci će, to su zajedno potvrdili, ubuduće biti češći i operativni pa to može biti polazna točka za veće povjerenje. “Ovo što se sada dogodilo na spomenutim dvjema sjednicama, to je ono što bi svatko potpisao i s čime bi se svatko složio. Milanović se nada i rješavanju specifičnih problema koji njega opterećuju, zato sada Plenković mora povući potez, odnosno ponovno ugovoriti neku vrstu sastanka i ponuditi rješenja za sve teme. Tada se povjerenje može početi vraćati”, kaže naš izvor s Pantovčaka.
