VPosjećujući Norvešku, lako je vidjeti zašto se stalno nalazi među najboljim nacijama svijeta po kvaliteti života. Prijevoz je gladak i učinkovit, a ogromna, kasna zimska deponija snijega koja bi zaustavila većinu britanskih gradova stanovnici Osla odbijaju jedva sliježući ramenima.
Velik dio uspjeha Norveške može se pripisati njezinom ogromnom bogatstvu nafte i plina, zbog čega je zemlja sa samo 5,5 milijuna ljudi ostavila najveći suvereni fond bogatstva na svijetu, vrijedan više od 2 trilijuna dolara (1,6 bilijuna funti). Fond, koji nastavlja rasti iz godine u godinu, osigurava oko jedne četvrtine državnog proračuna.
Ovdje sam kako bih se susreo s Åsmundom Aukrustom, norveškim ministrom razvoja kako bismo razgovarali o odluci zemlje da zadrži inozemnu pomoć na 1 posto bruto nacionalnog dohotka (BND). Taj ga državni fond stavlja u povlašteni položaj da to može učiniti. Ali održavanje pomoći na tako visokoj razini ostaje u oštroj suprotnosti s rezovima koji se provode u drugim europskim zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva (srezano na 0,3 posto), Francuske (srezano na 0,38 posto) i Njemačke (srezano na 0,43 posto).
Za Aukrusta, međutim, odluka nadilazi financijske obveze. 22. srpnja 2011., kao 26-godišnji mladi član Laburističke stranke, bio je u ljetnom kampu na otoku Utøya kada je neonacistički terorist Anders Breivik strijeljano 69 ljudi. Nakon što je čuo prasak i vidio ljude kako trče, istrčao je van, vidio tijela i sakrio se u šator dok Brevik nije uhvaćen.
Taj je dan, kaže Aukrust, “oblikovao” i preživjele i Norvešku u cjelini, pokazujući sve što je na kocki u borbi između liberalnih, demokratskih vrijednosti i onih koji bi im se htjeli suprotstaviti. “Za mene je to pokazalo koliko je politika vitalno važna – da je jednostavno pitanje života i smrti”, kaže. “Biti izložen rasizmu, diskriminaciji i mržnji – teško da postoji nešto gore od toga.”
Prije nego što je krenuo na Utøyu, Breivik je također detonirao autobombu koja je ubila osam ljudi i devastirala zgradu norveške vlade u Oslu. Susrećem Aukrusta malo prije povratka Ministarstva vanjskih poslova na mjesto u središtu grada, gotovo petnaest godina kasnije (“većina naših najboljih umjetnina već je uklonjena”, ispričava se dok me uvodi u svoj ured). Potez, koji se konačno dogodio ovaj tjedan, iznimno je pozitivan trenutak za zemlju, smatra Aukrust. “To je podsjetnik da smo prošli kroz teška vremena u Norveškoj. Teroristički napad 22. srpnja bio je pokušaj uništenja našeg demokratskog, raznolikog društva i to smo prevladali”, kaže on.
Ta nepokolebljiva vjera u moć politike da čini dobro dovela je Aukrusta, koji sada ima 41 godinu, do uspona do sadašnje pozicije u administraciji lijevog centra. Upitan što želi da ostane nasljeđe od tog dana, kaže: “Da smo na političku krizu odgovorili okupljanjem oko međunarodne suradnje i zauzeli se borbom oko važnih pitanja.”
Velik dio ostatka našeg razgovora je, naravno, usredotočen na bezbroj humanitarnih katastrofa s kojima će se svijet suočiti 2026., uključujući ratove u Ukrajina, Gazai Sudan. Susrećemo se nekoliko dana prije nego što su SAD i Izrael pokrenuli napade na Iran – ali kao i s drugim krizama, Norveška je najavila značajnu potporu žrtvama rata na Bliskom istoku. Norveški ministar vanjskih poslova, Espen Barth Eide, rekao je da rat “čini svijet opasnijim za sve”, čak i ako je norveški izvoz nafte u ožujku skočio za 68 posto, što je rekordna visina.
Norveška nastavlja zagovarati inozemnu pomoć u inozemstvu djelomično kako bi izrazila “međunarodnu solidarnost” u vrijeme kada bjesni toliko kriza, kaže Aukrust. “Ovo je nešto što imamo dugu tradiciju ovdje u Norveškoj, koja seže unazad samo nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata kada smo započeli naš program prve pomoći u Indiji”, kaže on.
Ali važno je nastaviti pružati pomoć kako bi se obranila Povelja UN-a i koncept sigurnog globalnog poretka koji brine jedni o drugima, smatra Aukrust. “Jako sam zabrinut financijska kriza oko razvojakao i s političkom krizom s kojom se suočavamo s napadima na temeljno načelo multilateralizma i međunarodnog poretka temeljenog na pravilima”, kaže.
Iako je geografski velika, Norveška je u konačnici mali globalni igrač čiji opstanak ovisi o međunarodnom pravu koje sprječava druge zemlje – uključujući njezinog sjevernog susjeda, Rusiju – da joj prijete. “U Oslu smo bliže Ukrajini nego našoj sjevernoj granici s Rusijom”, kaže. “Na kraju, isti zakoni koji bi trebali štititi ljude u Gazi, Ukrajini ili Grenlandu trebali bi štititi i nas – zbog čega norveška vlada zauzima vrlo načelan stav o obrani međunarodnog prava.”
Stoga postoji vlastiti interes u održavanju globalne perspektive putem dobro financiranog programa pomoći – ali taj osobni interes također se proteže izvan širokog koncepta nacionalne sigurnosti na praktičnije stvari poput migracija i zdravlja. “Postoji rat u Siriji, koji je doveo stotine tisuća izbjeglica do naše granice, a također i problem zdravstvenih kriza, za koje znamo da iz pandemije Covida ne prestaju na našoj granici”, kaže Aukrust. Učinkoviti programi inozemne pomoći mogu pomoći u ublažavanju takvih globalnih prijetnji, kaže on.
.jpeg)
Aukrustu je jasno da postoje neučinkovitosti u programima pomoći kojima se treba pozabaviti, a Norveška je aktivna u raspravama oko reforme Ujedinjenih naroda. “UN nikada neće biti savršen, ali mora biti bolji i učinkovitiji”, kaže ministar. U međuvremenu, unutar zemlje, vlada se trenutno savjetuje o novoj razvojnoj strategiji koja bi pomogla Norveškoj da učinkovitije isporučuje pomoć, uključujući doprinose istraživača, aktivista, članova civilnog društva i drugih dionika.
Aukrust ponavlja mnoge točke razgovora koje zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva forsiraju kada brane vlastite programe reformi i rezova pomoći, uključujući potrebu za većim uključivanjem privatnog sektora i potrebu za zauzimanjem manje paternalističkih pristupa. Samo Norveška provodi svoje reforme, obećavajući da će zadržati visoku razinu inozemne pomoći, umjesto da sugerira da se programi pomoći također moraju smanjiti kako bi se povećala učinkovitost.
“Cilj nam nije smanjiti sredstva, nego ih učinkovitije potrošiti”, kaže ministar ističući da postoje mnoge zemlje koje još uvijek borba za privlačenje stranog kapitala osim strane pomoći. “Mislim da prečesto pomoć i razvoj kritiziraju samo oni koji ih žele smanjiti i mislim da je važno da postanemo bolji u kritiziranju samih sebe.”
Velik dio novog razvojnog fokusa Norveške bit će davanje prioriteta područjima kao što su klimatske promjene i žene i djevojke koje zemlje poput SAD-a tradicionalno najveći svjetski donator pomoći prije nego što je prošle godine Donald Trump najavio razorne rezove – se okrenuo od. “Kada je riječ o pitanju seksualnih ili reproduktivnih prava, zauzimamo vrlo jasan politički stav, a to je da su to područja najveće vrijednosti”, kaže Aukrust.
Ova se pozicija također filtrira prema širem norveškom ekosustavu pomoći. Nekoliko ulica dalje, Kaj-Martin Georgsen, glavni tajnik norveškog ogranka neprofitne organizacije CARE, kaže mi da se njegova organizacija suočava s “financijskim rezovima, kao i političkim napadima na našu temeljnu misiju roda”. Njihov odgovor bio je udvostručenje programa usmjerenih na spol. Međutim, odluka administracije Donalda Trumpa da proširi takozvanu politiku Mexico Cityja koja zabranjuje skupinama koje primaju inozemnu pomoć promicanje pobačaja tako da uključuje programe rodnog identiteta ili raznolikosti, donosi izazove.
“Postaje sve kompliciranije provoditi programe usmjerene na rodnu ravnopravnost i bojim se da će ih ubuduće biti sve manje, ne samo zato što dobivaju manje sredstava nego i zato što postoji rastuća tendencija da se ženska prava vide kao dodatak ili luksuz koji možemo učiniti kada dobijemo više sredstava,” kaže Georgsen iz CARE-a. “Moramo i dalje gledati na pomoć kao na više od pukog humanitarnog odgovora, već kao pokušaj korištenja vode, hrane i medicinske pomoći za izgradnju otpornih društava i dugoročno osnaživanje ljudi.”
Dok je trenutna vlada laburističke manjine i dalje predana razvojnom planu, Norveška nije imuna na populističke političke snage koje su druge bogate zemlje usmjerile na izolacionističku stazu. Službena oporba u zemlji i glavna desničarska snaga, Stranka napretka, poziva na oštro smanjenje proračuna za pomoć – iako ankete pokazuju da se za sada nastavlja snažna potpora visokim razinama pomoći Norveške.
S ljevice su se pak pojavile kritike na račun vladinog pristupa, zbog opadajući udio proračuna pomoći usmjerenih na smanjenje siromaštva, dok Ukrajina i izbjeglice dobivaju više novca.
“Imamo velik proračun od gotovo 60 milijardi NOK [£4.6bn] ali još uvijek postoji veliki pritisak na svaki peni”, kaže Aukrust odgovarajući na ovu kritiku. “Nažalost, posvuda postoje ogromne potrebe. Ukrajina je naš najveći primatelj trenutno slijedi Palestina i mislim da je to apsolutno točno.” Slične argumente iznijela je Laburistička stranka Ujedinjenog Kraljevstva za održavanje pomoći Ukrajini i Gazi dok sredstva koja se daju Africi padaju.
Suočen s punim inboxom humanitarnih problema diljem svijeta, Aukrust također ostaje jasnog grijaći planet treba ostati glavni prioritet.
“Klimatske promjene najveći su izazov našeg vremena, a između njih postoji jasna veza klimatske promjene i razvoj na koje smo usredotočeni”, kaže. “Nemoguće mi je razumjeti kako je veza između klimatskih promjena i razvoja postala toliko kontroverzna.”
Na Policajac30klimatskoj konferenciji UN-a održanoj u Brazilu u studenom, Norveška je obećala 3 milijarde dolara za Tropska šuma zauvijek Facility (TFFF)koji je bio predsjednik Lula brazilskog vodećeg globalnog fonda osmišljenog za plaćanje zemljama u razvoju za održavanje njihovih šuma. Predstavljajući gotovo polovicu prikupljenih 6,7 milijardi dolara – sa zemljama uključujući UK koje nisu doprinijele – cijeli bi projekt mogao propasti da nije bilo doprinosa Norveške.
Može biti lako, kaže Aukrust, pogledati stanje u svijetu danas i klonuti duhom. Ali s toliko drugih povijesnih poteškoća, uključujući “ratove, kolonizaciju i apartheid” koje su prethodno prevladane, Aukrust vjeruje da – uz stav globalne solidarnosti, koji se odražava u priličnoj količini inozemne pomoći iz bogatih zemalja – trenutni skup globalnih izazova ne može biti drugačiji.
Ono što ga nastavlja uzdizati u njegovom radu, dodaje, jest da se čak iu nekim od najgorih zona katastrofa diljem svijeta uvijek može pronaći ljudskost.
“Ono što mi stvarno daje nadu kada putujem u krizna ili sukobljena mjesta je susret s ljudima, toliko dobrih ljudi, koji su čak i u najmračnijim satima sposobni brinuti jedni o drugima i zaštititi jedni druge”, kaže, dodajući da su “ljudi uvijek heroji priče”.
Ovaj je članak nastao u sklopu časopisa The Independent Ponovno promišljanje globalne pomoći projekt
