- I SAD će morati pristati na dovoljno bolne ustupke ukoliko želi završetak rata koji se nije pokazao kao „kratka šetnja“ kako su to njegovi pokretači prvotno mislili.
- Najveći Trumpov problem, čak i u slučaju da se rat s Iranom danas završi, bit će kako uvjeriti američku (i svjetsku, što mu je u ovom trenutku manje važno) javnost da je SAD pobijedio u ratu.
- Trump bi mogao pristati na „detronizaciju“ svog ministra rata Hegsetha. Ne samo zato što prečesto svojim istupima sablažnjava i američku i svjetsku javnost, već i zato što je upravo on idealna meta za prebacivanje krivnje za mnogo toga što je u ovom ratu po SAD krenulo i ispalo loše.
Demokrati unutar američkog Kongresa proteklih su dana gotovo u potpunosti blokirali rad tog zakonodavnog tijela stalnim zahtjevima i glasanjima o trenutačnom zaustavljanju Trumpovog rata protiv Irana. Upravo najavljuju i pokretanje opoziva (impeachmenta) protiv ministra rata Petea Hegsetha.
Naravno, ne zbog njegovog jučerašnjeg tragikomičnog citiranja „evanđelja po Tarantinu“ a da toga uopće nije bio svjestan, već zbog puno ozbiljnijih stvari.
Demokrati ga optužuju po 6 točaka, između ostalog za “teške zločine i prekršaje”, u vezi s napadom na Iran bez odobrenja Kongresa i smrtonosnim napadima na brodove za sumnju u krijumčarenje droge na Karibima pri čemu je vojska više puta pokušala pojedince na plovilima optužiti za “narkoteroriste” (info: The Guardian). Također ga optužuju i za ugrožavanje nacionalne sigurnosti “nepažljivim i neprimjerenim ponašanjem”, navodeći epizodu u kojoj su 2025. godine na Signalu podijeljene povjerljive informacije.
Podsjećam kako je tada glavom (dužnošću) platio Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz kojeg je morao razriješiti dužnosti, a da sve ipak ne bude previše neugodno – imenovao ga je američkim predstavnikom u Vijeću sigurnosti UN-a a na njegov položaj stavio državnog tajnika Marca Rubija.
Iranska odluka i Trumpovo oduševljenje
Iran je danas proglasio Hormuški tjesnac ‘potpuno otvorenim’ do kraja primirja, što je Trumpu bio povod za hiperprodukciju svojih objava na društvenoj mreži Truth Social u kojima je zahvaljivao ovim ili onim dužnosnicima – od Libanona do Pakistana za njihov doprinos ovom uspjehu i pregovornom procesu s Iranom općenito. Podsjećam kako je u jednoj od tih objava iransku odluku povezao s proglašenjem desetodnevnog primirja u Libanonu između Izraela i militantne skupine Hezbollah koju podržava Iran, a stupilo je na snagu u petak ujutro nakon što ga je prethodno prihvatio i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Cijena nafte na svjetskim tržištima očekivano je odmah pala, pa je Trump na kraju poentirao završnom rečenicom na istoj platformi: „VELIKI BLISTAVI DAN ZA ČITAV SVIJET“
Da! Nedvojbeno! i Libanon, i Bliski istok u cijelosti, kao i svijet mogu odahnuti. Barem u idućih deset dana dok će primirje u Libanonu biti na snazi.
Ali ključni element koji u svemu ovom dolazi do izražaja (iako ga mnogi ne uočavaju a Trump ga izbjegava namjerno) zapravo se svodi na činjenicu kako je upravo Teheran, kao jedan od uvjeta za nastavak pregovora o sporazumu o privremenom prekidu rata ali i njegovom konačnom završetku stavio završetak izraelske agresije na Libanon nakon čega će on izvršiti svoje obećanje o otvaranju Hormuškog tjesnaca.
Drugim riječima Trump je bio primoran izvršiti snažan pritisak na Izrael i Netanyahua osobno da ovaj zaustavi svoje vojne operacije u susjednom Libanonu. I to je nepobitna činjenica koja ukazuje na svu složenost stanja u kojem se nakon pokretanja ovog rata našao Trump.
Izrael je već jasno dao do znanja kako se ne namjerava povlačiti s osvojenih položaja na jugu Libanona koje razmatra u svojstvu svog vanjskog sigurnosnog perimetra od napada Hezbollaha, a što će biti nakon istoka 10-dnevnog primirja ne zna nitko niti se o tome javno usudi govoriti.
Dakle, Trump je daleko od toga da rat protiv Irana – barem u ovom trenutku može proglasiti američkom pobjedom, pri čemu ne može skriti želju da se rat, koji mu kod kuće nanosi goleme političke štete jednako kao i njegovoj Republikanskoj stranci čim prije završi. O tome svjedoči i njegova jučerašnja izjava, prema kojoj, nedavno uvedena američka blokada iranskih luka i Hormuškog tjesnaca daje bolje rezultate od vojnih tj. zračnih napada na sam Iran. Njome posredno daje do znanja kako ne namjerava pokretati napade na Iran nakon isteka dvotjednog primirja koje je postignuto uz posredništvo Pakistana usprkos tome što i dalje jača američku vojnu skupinu oko Irana dovlačenjem novih i novih snaga.
Trump umjesto toga sada izjavljuje kako bi se u roku od dva tjedna u Bijeloj kući mogao održati sastanak između Izraela i Libanona u kojem je ključna točka prijepora Hezbollah.
Iran kaže da je otvorio tjesnac: Reakcije Trumpa, cijena nafte te europskih čelnika
Što je sada Trumpov najveći problem?
Najveći Trumpov problem, čak i u slučaju da se rat s Iranom danas završi, bit će kako uvjeriti američku (i svjetsku, što mu je u ovom trenutku manje važno) javnost da je Amerika pobijedila u tom ratu, a onda skupa s njom i on. Jer ipak ga je on pokrenuo usprkos brojnim upozorenjima stručnjaka, čak i iz njegovog bliskog okružja da to ne čini zbog visokih rizika uslijed brojnih nepoznanica vezanih uz Iran i njegovu otpornost odnosno reakciju.
Njemu treba nešto puno snažnije od primirja i nepokretanja daljnjih vojnih operacija protiv Irana kojima bi vjerojatno zapečatio svoju sudbinu i sudbinu Republikanske stranke na jesenskim međuizborima. Ovaj je rat u SAD-u vrlo nepopularan (i zbog političkih, i zbog ekonomskih i zbog socijalnih razloga), pa bi njegov nastavak nakon tračka nade u skori završetak nakon proglašenog primirja, bio razoran po politiku vladajuće administracije.
Trump bi to možda mogao djelomično postići ukoliko uspije u pregovornom procesu s Iranom koji je u tijeku osigurati svoje vrlo čvrsto postavljene glavne uvjete Teheranu: to su prije svega predaja iranskog obogaćenog urana Amerikancima uz obećanje kako više nikada neće htjeti izgraditi atomsku bombu; i drugo, međunarodno osiguranje slobode plovidbe Hormuškim prolazom.
Ne isključujem uopće da bi Teheran pod određenim okolnostima na ove tvrde zahtjeve Washingtona mogao pristati s obzirom kako, prvo – nikada u povijesti ionako nije imao nadzor nad Hormuškim tjesnacem; i drugo, s obzirom da su joj odavno pojedini analitičari upozoravali kako je iranska prijetnja izgradnjom svog nuklearnog oružja u mnogomu vezana uz namjeru Teherana da ishodi ukidanje američkih i međunarodnih sankcija koje traju već skoro pola stoljeća – nakon Islamske revolucije 1979. godine.
Kako su Kissingerova genijalna pomirba Izraela i Arapa i osiguranje moći SAD-a sada dovedeni u pitanje
Slijedi velika trgovina; Trump bi se mogao odreći Hegsetha
Dakle – u idućim danima, možda i tjednima, predstoji nam velika diplomatska igra i moguća isto takva trgovina, jer – neovisno o tome što Trump govorio, svima je već sada jasno kako će i SAD morati pristati na dovoljno bolne ustupke ukoliko želi završetak rata koji se nije pokazao kao „kratka šetnja“ kako su to njegovi pokretači prvotno mislili.
Što se pak tiče unutarnje političke borbe u SAD-u uopće ne isključujem da bi Trump mogao pristati na „detronizaciju“ svog ministra rata Hegsetha. Ne samo zato što prečesto svojim istupima sablažnjava i američku i svjetsku javnost, već i zato što je upravo on idealna meta za prebacivanje krivnje za mnogo toga što je u ovom ratu po SAD krenulo i ispalo loše.
Politički nebitni Hegseth, koji bez Trumpa iza leđa u SAD-u ne bi predstavljao ništa više od običnog TV komentatora što je bio prije ulaska u svijet visoke politike u koji ga je Trump uveo jer su mu trebali pouzdani izvršitelji njegovih zapovijedi bez previše propitkivanja u njihovu ispravnost – idealna je žrtva ako to zatreba. A zatrebat će, vjerojatno, i to vrlo brzo.
Kako god bilo Trump će se na kraju gotovo sigurno hvastati svojom velikom pobjedom nad Iranom (što čini od prvog dana rata) i okrenuti sređivanju 10. po redu rata u svijetu kojeg je “sredio” otkako je stupio na svoj drugi mandat – onog u Libanonu. Ništa mu drugo i ne preostaje, osim još vjerojatno “sređivanja Kube” – o čemu je nedavno također govorio.
Ali jedno ipak nikako neće moći sakriti: duboke regionalne i svjetske geopolitičke posljedice zbog nedovršenog posla slamanja Irana koji će se nakon svega gotovo sigurno još čvršće integrirati u kinesko-ruske organizacije međunarodnog karaktera poput Šangajske organizacije i BRICS-a čiji je već član.
Neovisno o tome kako će se na kraju razviti stanje s iranskim regionalnim proxyjima (hoće li ih se Teheran morati odreći ili neće), Iran će definitivno nastaviti igrati važnu ulogu u bliskoistočnoj regiji. Ako ni zbog čega drugog ono zbog svoje ogromne veličine, demografskog potencijala, geografskog položaja, i prije svega – golemih rezervi nafte i plina, ali i koječega drugog od prirodnih bogatstava kojima obiluje (vidi poveznicu ispod).
Tjedna analiza Zorana Metera: O muslimanskoj geocivilizaciji, naftnom prokletstvu i sudbini Irana
