Ako je donedavno bilo gotovo nezamislivo dirati u model financiranja sporta iz državnog proračuna, najnovija afera u Hrvatski skijaški savez otvorila je pitanje koje se godinama izbjegavalo. Ne radi se o tome treba li ukinuti sport ili saveze, nego o nečemu puno konkretnijem – treba li država i dalje ovako financirati sustav koji se iznova nalazi pod sumnjom.
Slučaj koji se veže uz dugogodišnjeg čelnika Vedrana Pavleka, a u kojem se spominju deseci milijuna eura, ogolio je ono o čemu se dugo šuškalo. Godinama se u pojedine saveze slijevaju veliki iznosi javnog novca, dok je kontrola nad tim sredstvima često nedovoljna ili formalna.
U takvoj situaciji ne čudi da se sve više otvara rasprava o smislu postojećeg modela. Jedan dio javnosti ide vrlo radikalno, dovodeći u pitanje samu potrebu financiranja iz proračuna. Među njima je i kroničar društvenih fenomena Oleg Maštruko, koji je svojim statusima izazvao veliku pažnju.
Savezi kao uhljebarij
“Poželjan ishod je da te pare nikad nisu ni došle do nečeg što se zove ‘Skijaški savez’, pa onda ne bi ni bile potrošene ni na vilu ni na skijanje”, napisao je, jasno sugerirajući da problem počinje već u trenutku kada novac ulazi u sustav bez ozbiljne kontrole. U drugom statusu dodatno zaoštrava stav, propitujući smisao ulaganja u sportove koji nemaju široku bazu.
“Ako smo za skijanje dali 50 milijuna eura, a 30 je nestalo, što će nam uopće takvo financiranje? Imaš privatne sponzore i klupske članarine pa navali”, poručuje. Takvi stavovi, iako na prvu zvuče ekstremno, dobivaju na težini u trenutku kada se javnost suoči s konkretnim brojkama i sumnjama u njihovo trošenje.
No, nisu svi skloni zaključku da je rješenje u ukidanju financiranja. Politički analitičar Zoran Pucarić smatra da je problem negdje drugdje. “Nije problem u donacijama nego u trošenju. Treba promijeniti sustav nadzora trošenja donacija. Nadzor mora biti temeljit i osigurati transparentnost”, ističe Pucarić.
Drugim riječima, problem prema analitičaru nije u tome što država ulaže u sport, nego kako se tim novcem upravlja, kao što svaki stručnjak ustvrdi. Ako sustav nadzora zakaže, prostor za zlouporabe postaje prevelik. Pucarić posebno upozorava na zamagljene odnose koji se često skrivaju iza pojma donacija. “Donacija podrazumijeva da nema protučinidbe, a one, ako postoje, ukazuju na moguće zlouporabe. Donacija koja podrazumijeva postotak kojeg savez mora vratiti ili zbog koje nekog mora zaposliti nije donacija. To se drugačije zove…”, upozorava. Upravo takvi modeli, koji formalno izgledaju kao potpora sportu, a u praksi otvaraju prostor za razne aranžmane, često su u središtu sumnji i istraga. Afera u skijanju tako je ponovno otvorila staro pitanje – je li problem u pojedincima ili u sustavu koji im to omogućuje. Jer ako se isti obrasci ponavljaju u različitim sportovima, teško je govoriti o izoliranim slučajevima.
S jedne strane stoji argument da bez javnog financiranja mnogi sportovi u Hrvatskoj ne bi opstali. S druge, sve je više onih koji smatraju da trenutni model nije održiv bez ozbiljne reforme. U takvoj situaciji rješenje se, čini se, ne nalazi u jednostavnim potezima. Ukidanje financiranja otvorilo bi niz novih problema, ali zadržavanje postojećeg modela bez promjena očito nosi svoje rizike. Zato se sve češće spominje srednji put – zadržati potporu sportu, ali uz radikalno jačanje kontrole, transparentnosti i odgovornosti. Jer ono što je ova afera pokazala jest da povjerenje u sustav više nije samo pitanje sporta, nego i šireg odnosa prema javnom novcu. A upravo tu granicu, čini se, više nije moguće ignorirati.
No, na koncu, kao i sa svim javnim financiranjem udruga, sportskih saveza, kulturnih projekata, vatrogasnih društava i tako dalje, novci cure na sve strane, a zaključak je uvijek kako bi sve bilo bolje, samo da netko “dobar i pošten” upravlja… Vjeruje li još itko stvarno u to?
