Ne toliko zbog dinamike koliko zbog karaktera događaja na međunarodnoj pozornici, nemoguće je bilo što prognozirati.
Naime, za preciznu prosudbu nužan je logičan slijed stvari i prethodna sveobuhvatna logička analiza lišena emocija i navijačkih strasti. No kako u svijetu poludjelih političara logika više ne egzistira, kao ni međunarodno pravo (pri čemu se preko kontroliranih medija manipulira emocijama ljudi u propagandne svrhe), donošenje bilo kakvih čvrstih zaključaka, a kamoli dugoročnijih prosudbi, jednostavno nije moguće. U takvim okolnostima, ako se ipak odvaži na to, i ozbiljan analitičar riskira da ispadne smiješan, a zlobnici koji, kad je riječ o geopolitici, najčešće ne znaju zbrojiti dva i dva, upravo to i čekaju kako bi se mogli izrugivati tuđem znanju i zadovoljiti svoje niske strasti i još niže intelektualne kapacitete, vidike i dosege.
Međutim, kako smo ovdje (u medijima) zato da čitateljima pokušamo prikazati (barem bismo to trebali činiti) ključne vanjskopolitičke događaje osvijetljene iz kuta što bližeg istini (što je uopće istina, pitao se prije dvije tisuće godina i Poncije Pilat kad su pred njega okovanu doveli jedinu pravu Istinu – Isusa Krista), ni u ovim, krajnje složenim uvjetima ne odustajem od svog rada i svoga shvaćanja svega što se u svijetu u posljednja dva desetljeća događa i zbog čega je upravo počela kulminacija, moguće i završna faza, globalnog geopolitičkog obračuna bez presedana. Tj. faza koja će odrediti sudbinu svijeta.
Sudbonosna vremena
A nju i sve više svjetskih analitičara već naziva trećim svjetskim ratom. U određenom smislu ona to i jest s obzirom na to da dvije najveće nuklearne supersile – SAD i Rusija – sada aktivno ratuju u sukobima koje su same pokrenule i koji su ključni za definiranje buduće slike svijeta (Iran, Ukrajina) i našli su se na međusobno suprotstavljenim stranama u pogledu interesa. Međutim, ipak još međusobno ne ratuju, što je ključni uvjet. Naprotiv! Čine sve da se to ne dogodi jer su itekako svjesne posljedica.
No opasnost se krije u tome što će se u svijetu nekontrolirano rastućih napetosti njihovi interesi prije ili poslije morati sudariti i sukob se više neće moći izbjeći. U ovakvim okolnostima za to će biti dovoljan i neki manji incident koji u uvjetima veće geopolitičke stabilnosti ne bi imao težih posljedica. Ali napeto sigurnosno stanje i otrovna politička i medijska retorika i od malih bi incidenata vrlo brzo mogli učiniti povod za izbijanje rata, casus belli. Nešto u tom smislu upravo se događa u zoni Baltičkog mora, kako zbog ukrajinskih napada dronovima preko zračnog prostora baltičkih republika na rusku naftnu infrastrukturu u Lenjingradskoj oblasti (njezino je administrativno središte drugi po veličini ruski grad Sankt Peterburg), tako i zbog prijetnji iskrcavanja vojnih snaga zapadnih država na ruske tankere iz tzv. flote u sjeni koji plove tim morem i La Mancheom.
Sada ću se ipak primarno posvetiti onome što se događa na Bliskom istoku koji ubrzano postaje svjetska regija u kojoj će sve biti moguće, pa u krajnje negativnom scenariju čak i primjena oružja masovnog uništenja, prije svega onog nuklearnog, ako se ubrzo ne pronađe zadovoljavajuće rješenje za sve ključne strane uvučene u sukob.
Žila kucavica
Nijedan američki predsjednik od Islamske revolucije 1979. godine nije se usudio vojno napasti Iran iako je SAD prema njemu istoga trena zauzeo neprijateljsku poziciju kao jasan znak da mu nove teokratske vlasti u Teheranu nikako nisu po volji i da predstavljaju ozbiljnu prijetnju američkim regionalnim interesima. O tome svjedoči i američki promptni prekid diplomatskih odnosa s Iranom, zamrzavanje 50-ak milijardi dolara iranske imovine u SAD-u te uvođenje vrlo oštrih gospodarskih sankcija, koje je, kao obvezujuće, Washington vrlo brzo izdigao i na međunarodnu razinu pomoću rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i koje traju već gotovo pola stoljeća.
Dakle, usprkos gotovo opipljivom međusobnom neprijateljstvu, SAD se nikada nije usudio pokrenuti vojnu kampanju protiv Irana, iako su se vojni planovi o tome povremeno kovali, razvijali, nadopunjivali, što je, uostalom, i logično u odnosu na državu prema kojoj gajiš takvo neprijateljstvo.
Razlog suzdržanosti i opreza svih administracija bio je samo jedan: potpuna nepredvidljivost posljedica pokretanja rata u smislu iranskog odgovora odnosno zajamčene eskalacije na regionalnoj razini. Budući da je Bliski istok geografsko središte svijeta, žila kucavica globalnog energetskog krvotoka, ukupne negativne posljedice takvog rata jednostavno je nemoguće predvidjeti u punom opsegu – uključujući i posljedice na samog pokretača rata, tj. Sjedinjene Države.
Ali svemu jednom dođe kraj pa tako i nužnom oprezu! Dana 28. veljače administracija Donalda Trumpa u kooperaciji s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom odlučila je napasti Iran. I to, potpuno sam siguran, bez bilo kakve vizije o tome u što bi se taj rat mogao pretvoriti (u što se, uostalom, vrlo brzo pretvorio), ili preciznije – s uvjerenjem da će se iranska eskalacija uspjeti spriječiti kombinacijom paralizirajućeg straha od Trumpove ratničke retorike i njegove nepredvidljivosti te ogromne moći američkih oružanih snaga, koje, ktomu, imaju i dvadesetak baza diljem Bliskog istoka, najviše upravo u okruženju Irana, što je samo trebalo pojačati strah Teherana i smanjiti njegovu želju za otporom.
Postignut sporazum
Naravno, stvar je bila dijametralno suprotna pa je jasno da strateške planere američke operacije “Epski bijes” nije zabrinjavalo to što ne poznaju stvarnu snagu iranske raketne vojske, iransku povijest i mentalitet, odnosno nacionalni ponos na svoju višetisućljetnu civilizaciju, te spremnost na žrtvu.
I zato nije čudno što su se prošloga tjedna Sjedinjene Države i Iran dogovorili o proglašenju dvotjednog primirja, nakon čega se svaka strana požurila proglasiti svoju pobjedu nad onom drugom.
Ni o kakvim se pobjedama, naravno, ne može govoriti jer su ozbiljni pregovori tek počeli 10. travnja, u Islamabadu.
Trump je najprije izjavio da je iranskih 10 točaka, koje su njihov preduvjet za primirje (SAD-u ih je dostavio Pakistan kao zemlja posrednik) dobar temelj za pregovore o konačnom rješenju rata, no već je sutradan to opovrgnuo, optužujući New York Times za dezinformiranje javnosti. Istoga dana kad je primirje počelo i kad je Iran otvorio Hormuški tjesnac za plovidbu, Izrael je pokrenuo snažno bombardiranje libanonskoga glavnog grada, nekada zbog ljepote znanog i kao “Pariz Istoka”, Bejruta. Teheran je ponovno zatvorio Hormuz, navodeći da je prestanak izraelskih napada na Libanon također uključen u tih 10 točaka koje su temelj prekida vatre, a što su pak idući dan opovrgnuli Donald Trump i potpredsjednik J. D. Vance, glavni američki pregovarač s Iranom u pakistanskoj prijestolnici.
Prije nego što analiziram jedine moguće opcije daljnjeg razvoja stanja, podsjetit ću na famoznih 10 iranskih točaka (zahtjeva) za primirje i završetak rata:
obećanje SAD-a i Izraela o budućem nenapadanju
održavanje iranske kontrole nad Hormuškim tjesnacem
američka suglasnost za obogaćivanje uranija (u mirnodopske, tj. civilne svrhe)
ukidanje svih primarnih sankcija
ukidanje svih sekundarnih sankcija
ukidanje svih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje se odnose na Iran
raskid svih rezolucija Upravnog odbora Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA)
isplata ratne odštete Iranu
povlačenje američkih borbenih snaga iz regije
kraj rata na svim frontovima, uključujući i rat protiv Hezbollaha u Libanonu.
Dvije opcije
Prva je opcija da postignu kompromise koji će dovesti do dugoročnog sporazuma i potpunog deblokiranja Hormuza. Teoretski je to moguće, na primjer, uz posredovanje Kine, koja navodno aktivno, iako neslužbeno, sudjeluje u pregovorima. Rusija bi također mogla pomoći praćenjem obogaćivanja uranija u Iranu (ona je izgradila i jedinu iransku nuklearku Bushehr, u kojoj rade njezini stručnjaci) ili pohranjivanjem već obogaćenog uranija na svom teritoriju, što je Moskva ponudila Washingtonu još prije pokretanja rata, ali je on odbio.
Ta je opcija povoljna za Trumpa s obzirom na teške domaće političke posljedice za njega jer je taj rat izrazito nepopularan u SAD-u, a doveo je i do znatnog povećanja cijena goriva. Nastavak sukoba iziskivao bi i odobrenje Kongresa za povećanje vojnih troškova, ali i odobrenje za njegovo produljenje s obzirom na to da predsjednik to prethodno od Kongresa nije zatražio (po Ustavu nije ni trebao jer može odobriti rat samostalno, ali samo do 60 dana trajanja). Osim toga, produžetak rata vjerojatno bi iziskivao i neki, barem ograničeni, oblik kopnene intervencije, što povećava rizik od mogućeg neuspjeha i većih žrtava među vojnicima, što bi bilo politički pogubno ako bi bio psihološki neprihvatljiv američkim građanima.
Trump bi na kraju mogao pristati na neke deklarativne poteze i proglasiti kraj rata, koji neće imati tko provesti u djelo – prema primjeru rata u pojasu Gaze. Taj je formalno završio, ali je stanje zapravo zamrznuto – bez jasne ideje i cilja kojemu se treba težiti kako bi i službeno bio gotov. U Gazi sada još formalno vlada Hamas, koji odbija ispuniti gotovo sve zahtjeve iz svečano proglašenog “Trumpova mirovnog plana” za upravljanje tom palestinskom enklavom kao dijelom ukupne Palestinske samouprave (skupa sa Zapadnom obalom i njezinim sjedištem Ramallahom).
Ali u slučaju Irana ova bi opcija značila de facto američko povlačenje iz Perzijskog zaljeva, dok bi poredak u regiji uspostavile tamošnje ključne zemlje, uključujući i iranske saveznike Kinu i Rusiju.
Zabrana preleta
Druga je mogućnost da će se trenutno primirje pokazati tek kao zatišje pred novu oluju. Kako piše ukrajinski medij Strana, primirje bi trebalo omogućiti prebacivanje novih američkih snaga u regiju bez straha od iranskih napada kako bi se pripremile za kopnenu operaciju protiv Irana, dok bi Teheranu poslužilo za “lizanje svoje rane”, obnovu zaliha projektila, dronova i sustava protuzračne obrane, premještanje rezervi uranija, mobilizaciju i popunu vojske… U tom scenariju, za dva tjedna ili čak i prije, neprijateljstva će se nastaviti još većom snagom, a Hormuz će ponovno biti zatvoren (ako uopće i bude otvoren zbog nesuglasica o tome ulazi li izraelska agresija na Libanon u sporazum o primirju). Ovaj scenarij podupire i činjenica da ni SAD ni Izrael dosad nisu postigli ni jedan prvotno proklamirani cilj pokretanja rata (ni smjenu režima, ni zaustavljanje iranskog nuklearnog programa, ni uništenje iranskog raketnog programa, ni raspad Irana prema etničkoj osnovi, a da i ne govorimo o propagandnim floskulama o nekakvoj nužnoj demokratizaciji Irana i pravima njegovih žena). Dakle, izostanak ključnih ciljeva mogao bi potaknuti SAD na nastavak rata nakon određenog zatišja. To je pak ono što Teheran želi u budućnosti onemogućiti i zato je tu točku u svoj plan stavio na prvo mjesto.
Neplanirano produljeni rat i iransko prebacivanje rata u regiju, kao i ovladavanje Hormuškim prolazom, što Iran nikada ranije nije mogao, doveli su i do ubrzanog zaoštravanja američko-europskih odnosa u okviru NATO-saveza. Trump je tražio, ali nije dobio pomoć europskih saveznika za zajedničku deblokadu Hormuza. Sasvim suprotno!
Od nekih je članica dobio i zabranu preleta američkih vojnih zrakoplova preko njihova zračnog prostora, kao i zabranu korištenja njihovih vojnih baza (prvotno Velika Britanija, koja najprije nije željela dati svoju bazu Diego Garcia u središtu Indijskog oceana za američke bombardere koji napadaju Iran, no kasnije je premijer Keir Starnmer ipak popustio pod snažnim Trumpovim pritiskom, a Španjolska i Francuska ne daju svoje baze niti dopuštaju prelete kroz svoj zračni prostor; Italija također ne da svoje baze, Poljska ne pristaje da se njezini sustavi PRO Patriot, koje je dobila od SAD-a, prebace na Bliski istok; svoj teritorij za američke operacije u Iranu ne da ni Austrija – iako ona nije članica NATO-a, ali je okružena zemljama koje to jesu).
Klasični ultimatum
Sve je to izazvalo neviđenu krizu odnosa unutar Sjevernoatlantskog saveza koja kulminira prijetnjom SAD-a da će se iz njega povući. Sve su opcije otvorene, a Trump se nije smirio ni nakon razgovora koji je u Washingtonu prošloga tjedna o tom pitanju vodio s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom.
Kako god bilo, usprkos primirju s Iranom, Trump je Rutteu u dvosatnom razgovoru rekao kako zahtijeva da se Europljani obvežu poslati ratne brodove ili druge snage u Hormuški tjesnac u idućim danima, što je Rutte i prenio europskim čelnicima. Zapravo je riječ o klasičnom ultimatumu, pri čemu Trump prijeti povlačenjem američkih trupa iz zemalja koje su se protivile ratu s Iranom, što bi se moglo, osim spomenutih zemalja, odnositi i na Njemačku, čiji je ministar obrane Boris Pistorius izjavio kako rat s Iranom “nije naš”.
Njemačka je istodobno izrazila spremnost za zajedničku misiju u Hormuzu, ali samo uz odobrenje UN-a i pod uvjetima održivog prekida vatre ili mirovnog sporazuma, čega još nema.
A definitivno, barem onog prvog – neće ni biti.
Naime, prošloga se tjedna u Vijeću sigurnosti UN-a odvijala prava višednevna drama zbog prijedloga rezolucije Bahreina kojom se tražilo da VS dopusti uporabu sile državama regije ako to zatreba za otvaranje Hormuškog tjesnaca. Iako su početno sročeni prijedlog rezolucije predlagači naknadno znatno ublažili, to nije pomoglo da uvjere Kinu i Rusiju kako ne postoje zakulisni interesi SAD-a i Izraela, te su obje države uložile veto.
To je od početka rata s Iranom bila njihova najjača politička potpora Teheranu, prije svega njegovoj poziciji o zadržavanju uspostavljene kontrole nad tim ključnim morskim prolazom. Nakon uloženog veta, već je sutradan došlo do proglašenja dvotjednog primirja između SAD-a i Irana.
Potopio nade
SAD je vojnu operaciju protiv Irana zamislio kao onu koja će mu omogućiti učvršćivanje kontrole nad Bliskim istokom i njegovim energetskim resursima, nakon što je to isto početkom siječnja učinio i u Venezueli. Time bi ovladao globalnom trgovinom naftom, s isključenjem Rusije, koju bi pak mogao izolirati sekundarnim sankcijama na izvoz nafte, kao što je i učinio prije rata s Iranom, a potom bio prisiljen “privremeno” ukinuti te sankcije kako bi smirio podivljale cijene na globalnom naftnom tržištu, uključujući i američko. Ali ovo što je sada Trump polučio moglo bi baciti u vodu cijeli američki koncept. Umjesto podjarmljivanja Irana i njegovih resursa te snažnog udara na Kinu i Rusiju, može se izroditi nešto suprotno očekivanjima.
Iran, umjesto da bude poražena i potlačena država, može vrlo lako postati nova ključna regionalna sila koja kontrolira izvoz nafte i koja je demonstrirala vojnu snagu i ukupnu otpornost na vojno djelovanje najmoćnije velesile svijeta potpomognute Izraelom. Takav scenarij uopće nije neizgledan, jer ratu protiv Irana, odnosno uključivanju u rat na strani Amerike, opiru se sve ključne islamske zemlje – Turska, Saudijska Arabija, Egipat i Pakistan, kao i Malezija i Indonezija, koje iskazuju neutralnost, što u ovom slučaju de facto znači potporu Iranu uz želju da se ipak ne zamjere nepredvidljivom Trumpu.
Istodobno se pojavljuju i predviđanja da bi ovo što se sada događa na Bliskom istoku moglo biti početak kraja američke globalne hegemonije, slično kao što su u sueskoj krizi 1956. godine Francuska i Velika Britanija izgubile status velikih sila i utjecaj na Bliskom istoku, a time i globalno.
