Pojam “vikend ratnici” jedan je od najmračnijih fenomena ratova u bivšoj Jugoslaviji, a u Crnoj Gori označava civile koji su tijekom radnog tjedna vodili “normalne” živote, da bi vikendom, uz podršku tadašnjih vlasti ili paravojnih struktura, odlazili preko granice u pohode na susjedne zemlje.
Tzv. “vikend ratnici” bili su dobrovoljci, često motivirani nacionalističkom ideologijom, ali nerijetko i čistim koristoljubljem. Termin je nastao jer su mnogi od njih doslovno koristili slobodne dane s posla ili vikende kako bi prešli granicu. Glavna logistička podrška stizala je od tadašnje vlasti u Podgorici i Beogradu, koja im je osiguravala naoružanje, gorivo i organizirani prijevoz. O ovome se posljednjih godina, izvlačeći konkretne primjere sve češće javno govori u susjednoj Crnoj Gori:
Glavna ratišta i način djelovanja
Njihov angažman obuhvaćao je tri ključne zone:
- Istočna Bosna (Foča i Čajniče): Upadi su najčešće išli preko Pljevalja i Herceg Novog. U Foči su ovi dobrovoljci sudjelovali u najstrašnijim zločinima u logorima (poput KP Dom Foča) i tzv. “ženskim logorima”, gdje su vršena masovna sustavna silovanja.
- Dubrovačko ratište (1991. – 1992.): Uz regularne postrojbe JNA, ogroman broj crnogorskih dobrovoljaca sudjelovao je u opsadi Dubrovnika. Ostali su upamćeni po sustavnoj pljački imovine iz Konavala (čuveno “oslobađanje” bijele tehnike) i paljenju civilnih objekata.
- Kosovo (1999.): Djelovali su u sklopu paravojnih formacija ili kao dobrovoljci uz Vojsku Jugoslavije. Njihovo prisustvo povezuje se sa zločinima u selima poput Žegre i Kaluđerskog laza.
Dosjei iz Haaga i međunarodna pravda
Iako se u Crnoj Gori o njima desetljećima šutjelo, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu dokumentirao je njihovo djelovanje kroz svjedočanstva žrtava.
Haag je crnogorskom tužiteljstvu dostavio značajan broj dokaza i imena. Ti su dokumenti sadržavali opise zločina i jasne veze između dobrovoljačkih skupina i državnih struktura koje su ih podupirale. Haag se primarno fokusirao na visoke časnike (poput Pavla Strugara i Miodraga Jokića za Dubrovnik), dok je procesuiranje nižih razina — samih “vikend ratnika” — ostavljeno nacionalnim sudovima.
Procesuiranje u samoj Crnoj Gori bilo je izuzetno sporo i selektivno. Država ih je godinama štitila jer bi njihovo suđenje otvorilo pitanje odgovornosti tadašnjeg državnog vrha.
Zanimljivo je da za sustavnu pljačku Konavala i dubrovačkog zaleđa gotovo nitko nije kažnjen. Pljačka se tada eufemistički nazivala “ratnim plijenom”, a nedostatak bilateralnih ugovora o izručenju između Hrvatske i Crne Gore za ratne zločine dodatno je otežao privođenje pravdi onih koji danas mirno žive kao “obični građani”.
D.G.
