Članica Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Saliha Đuderija je, na isteku svog mandata, kazala kako daje punu podršku obiteljima da ne odustanu od onoga što je njihov najvažniji cilj – pronaći smiraj za sve svoje članove obitelji.
„Dijelim s njima istinski i bol i strepnju i sve ono kroz što su prolazili, jer kada radite taj posao uvidite koliko je teško njihovim dušama da se suoče u ovom vremenu političkih problema, gdje oni postaju taoci tih situacija i gdje se zapravo njihova prava, na neki način, uvijek nalaze na margini“, kazala je Đuderija u razgovoru za Fenu.
Ostvareni dobri rezultati
Istaknula je da je, bez obzira na političke i globalne okolnosti, Institut za nestale osobe BiH ostvario jedan od najboljih rezultata u svijetu te da su „mi u Bosni i Hercegovini, ne gledajući na etničku, nacionalnu i vjersku pripadnost, uz brojne poteškoće pokrenuli projekt koji se bavi pitanjem traženja nestalih osoba, kako bismo obiteljima pomogli da prevladaju posljedice rata, pronađu smiraj i imaju mjesto na kojem će se na dostojanstven način prisjetiti svojih članova obitelji“.
„Ovaj projekt je više prepoznat u svijetu nego u Bosni i Hercegovini i rezultirao je time da smo praktično pronašli gotovo 80 posto nestalih osoba. Podaci govore da su naše kolege objedinile 172.584 prijave, što znači da je svako ime trebalo verificirati i objediniti u jedinstvenu bazu podataka, tzv. Centralnu bazu, te smo dobili gotovo 35.000 prijava nestalih osoba u Bosni i Hercegovini“, kazala je Đuderija.
Dodala je kako ljudi, zbog boli i traume koju i danas nose, i posljednjih godina podnose prijave za nestale. Broj prijava u 2025. i 2026. nešto je manji, ali se na godišnjoj razini kreće između 30 i 70.
„Unutar naše baze podataka, kod najteže prijavljenih slučajeva, imamo još gotovo 2.000 predmeta koje treba verificirati, što govori o tuzi, boli i stresu kroz koji prolaze obitelji, ali i ljudi koji im pomažu. Ono što je negativno utjecalo na cijeli proces jest utjecaj politike, razjedinjenost udruga obitelji i manipulacija njihovim ciljevima. Iako smo unutar Instituta zadržali ulogu savjetodavnog odbora obitelji, nadam se da će u budućnosti mnogo više koristiti svoju ulogu i imati izravne zahtjeve prema Institutu i drugim institucijama u BiH“, kazala je Đuderija.
Otvoriti priču o svakom gradu
Navela je da je pronađeno 30.000 osoba, od čega je 15.500 identificirano najmodernijom DNK metodom, dok je 6.900 osoba identificirano klasičnim putem. Upravo će provjera tih identifikacija biti jedan od budućih izazova, s obzirom na to da se u mrtvačnicama nalazi više od 2.000 neidentificiranih slučajeva.
„U ukupnom broju verificiranih i nezavršenih prijava još uvijek imamo otvoreno 7.588 slučajeva u kojima moramo provesti postupak traženja i utvrditi što se zapravo dogodilo“, kazala je.
Dodaje kako pristup koji je započela u Institutu podrazumijeva otvaranje priče o svakom gradu, kako bi se izašlo iz političkog pristupa ovom problemu.
„Ako nestale nismo dijelili po etničkoj i vjerskoj pripadnosti, tada bi i proces do kraja trebalo voditi tako da se osobe traže na jednak način, bez obzira na njihovu nacionalnost“, istaknula je.
Kao razočaranje navodi odnos dijela struke i institucija.
„Informacije su se mogle pronaći. Ne mogu razumjeti da lokalne vlasti, civilna zaštita i druge institucije nisu smatrale potrebnim podijeliti podatke koje imaju, a koji bi nam mogli pomoći. To je jedan od najtežih procesa koji Institut kontinuirano provodi – desetine zahtjeva i provjera“, kazala je.
Svaki broj ima ime i prezime
Istaknula je da se među ukupnim brojem izdvaja deset gradova u kojima se traga za gotovo 4.280 nestalih osoba.
„To su gradovi čija lokalna vlast i stanovništvo trebaju biti svjesni toga. U Zvorniku tražimo 635 osoba, u Srebrenici 565, u Prijedoru 552, u Foči 494, u Višegradu 487, u Bratuncu 453, u Vlasenici 363, u Rogatici 291, u Kotor Varoši 244 i u Mostaru 196 osoba. Svaki ovaj broj ima ime i prezime. To je nečiji sin, sestra, brat ili majka“, kazala je Đuderija.
Naglasila je kako je važno da ova tema, utemeljena na činjenicama, ostane prisutna u javnosti.
„Zbog nas, naše djece i promjene paradigme u stvarnom i javnom životu, ali i u političkom smislu. Prisilni nestanak je ratni zločin. S tim se moramo suočiti, živjeti i prevladati njegove posljedice, kako bismo budućim generacijama ostavili nasljeđe da se takvo nešto nikada više ne ponovi“, poručila je.
„Zavjera šutnje“
Govoreći o obiteljima koje još traže svoje najmilije, istaknula je da su mnoge na izmaku snage.
„Žao mi je što su neki krenuli više u politički aktivizam, a ne onaj human koji pomaže drugima koji još nisu pronađeni. Često ljudi nesvjesno nose informacije, ali ih ne žele podijeliti. A i najmanji podatak – tko je s kim bio, gdje je netko posljednji put viđen živ – mogao bi pomoći u pronalasku“, kazala je.
Osvrnula se i na nedostatak pouzdanih informacija o lokacijama grobnica.
„Ne prihvaćam objašnjenje da nema informacija. Za mene je to zavjera šutnje ili nesposobnost da se suočimo s istinom. Što prije to učinimo, prije ćemo krenuti u boljem smjeru, ne zbog nas, nego zbog naše djece“, smatra Đuderija.
Strah i šutnja
Istaknula je kako se ne može pomiriti s činjenicom da se informacije ne dijele s obiteljima.
„Vjerojatno je primarni razlog bio strah od progona. No prošlo je mnogo vremena i brojni su ljudi mogli pomoći svojim susjedima i reći gdje bi se mogli nalaziti posmrtni ostaci. Takvih primjera ima, ali zbog protoka vremena i gubitka interesa, problem i dalje ostaje. Ipak, neke stvari kad-tad isplivaju na površinu“, zaključila je Đuderija.
