Hajduk je porazom 0:1 od Osijeka navijačima opet ostavio pregorak okus novog razočaranja, započetog još krajem siječnja porazima od Istre 1961 i Gorice na početku drugog dijela sezone. Nikad se od toga nije oporavila momčad Manuela Gonzala Garcije, a premda je barem osigurala drugo mjesto i potencijalno 2. pretkolo Europske lige (ako Dinamo osvoji dvostruku krunu), bit će ovo još jedna sezona za brzi zaborav jer trofeja na Poljudu nema.
Posrtanje protiv rezultatski nikad slabijih Osječana obilježio je i promašeni kazneni udarac Michelea Šege u 83. minuti. Najbolji strijelac Hajduka umjesto mreže pogodio je vratnicu, a još su se nakon utakmice vratar Osijeka Marko Malenica i stoper Luka Jelenić javno hvalili “da su mu ušli u glavu”. Ne zna se što to točno znači, eventualno da su ga na neki način učinili nervoznim i nesigurnim, ali Šego je tim promašajem istaknuo kandidaturu za tragičara ili nesretnika Hajdukova proljeća.
Odmah treba naglasiti kako to ne znači da je bio najslabiji, štoviše, bilo je i lošijih od njega kada se gleda dosad odigranih 13 ligaških dvoboja u nastavku 35. prvenstva Hrvatske u nogometu, ali njegov je pad najveći ako se uspoređuje s učinkom iz 18 prošlogodišnjih kola. U njima je 25-godišnji napadač imao u 17 nastupa 10 postignutih pogodaka i još četiri asistencije za suigrače, dakle bio je bez dvojbe najbolji igrač Bijelih. Očekivanja su automatski porasla do neslućenih visina, ali dogodila se kriza koja je sve razočarala. Jedan gol i jedna asistencija, uz slab bodovni saldo cijele momčadi, poništili su svu dotadašnju vedrinu i Hajdukovim navijačima ostaje samo sjeta kako je bilo lijepo dok je Šego zabijao, a Hajduk držao prvo mjesto.
Najbolje razdoblje sezone poklopilo se s njegovom eksplozijom, koja je započela utakmicom u Puli 19. listopada u 10. kolu. U trijumfu 3:0 nad Istrom 1961 Šego je bio dvostruki strijelac, a trener Garcia počeo ga je koristiti kao špicu jer je bio ozlijeđen Marko Livaja. Dotad je uglavnom igrao kao lijevo krilo, ali još od mladih dana u splitskom Adriaticu najbolje partije Michele je pružao baš kao centarfor. Brz, okretan i snalažljiv na malom prostoru, postizao je golove i jačom desnom i slabijom lijevom nogom, ali mlađi uzrasti i seniorski nogomet teško se mogu usporediti. U nemjerljivo jačoj konkurenciji seniora Šego nije imao lagani put da bi se probio gdje želi, iako je za Hajduk debitirao i postigao prvi gol još početkom 2018. godine, a izborio je kasnije i status U-21 reprezentativca Hrvatske.
Međutim, tek kada je ljeta 2021. otišao na posudbu u Varaždin, koja se poslije pretvorila u ugovor i oduljila na tri i pol godine, počeo je iskazivati talent na prvoligaškim terenima, da bi početkom 2025. uslijedio i povratak u Hajduk. Tada se i Gennaro Gattuso borio za titulu i to do posljednjeg kola, ali u 983 ligaške minute uspio je Šego dobaciti samo do četiri asistencije, ali ne i barem jednog pogotka, dok je Hajduk završio tek treći iako je imao osam bodova više od Dinama osam kola prije kraja (prvak je bila Rijeka).
Uvelike značajniju ulogu odmah od početka ove sezone daje mu urugvajski strateg Gonzalo Garcia, koji je izuzetno preferirao njegov atleticizam i mogućnost jakog presinga na loptu i suparnike, a poklopilo se da je sve to najbolje provodio u djelo s pozicije centralnog napadača. Iste one koju pet sezona čvrsto drži Livaja, tako da se dogodilo da je i poslije oporavka kapetana Šego zadržao mjesto prvotimca kao dostojno priznanje za igre i učinak koje je dosegnuo. Bila je to njegova polusezona života, mnogi su ga po stilu igre počeli uspoređivati s Ivicom Olićem, a polako se počelo šuškati da bi u bližoj budućnosti mogao doći u kombinaciju i za reprezentativni dres.
Kako je i Hajduk 2025. završio sa samo bodom manje od Dinama, koliko god Zagrepčani imali skuplju i kvalitetniju momčad s jačom klupom, ipak se u Splitu vjerovalo u jači otpor u drugom dijelu prvenstva. No, već spomenuti porazi od Istre i Gorice odmah su sve usmjerili u krivom pravcu, a na gostovanju u Velikoj Gorici Michele je zadobio lakšu ozljedu gležnja zbog koje nije igrao u utakmici poslije.
Pravi sunovrat počeo je nevjerojatnim porazom 1:2 u četvrtfinalu Kupa u Rijeci, gdje se igralo 20 minuta sudačke nadoknade, a kao i cijela momčad i Šego je gubio na snazi i značaju. Kod njega se, umjesto one za golove, punila rubrika promašene velike prilike u kojoj je došao do brojke 13, odnosno među pet najvećih promašivača u ligi. Stara je priča da su napadači vrlo ćudljivi: kad ne mogu zabiti, gube samopouzdanje i mirnoću pri udarcu i realizaciji, a isto tako gubili su se polako i mehanizmi u Hajdukovoj igri. Stvaralo se sve manje šansi, a Šego je tip napadača kojem trebaju ili lopte u prostor ili što raširenija igra u kojoj će krila i bekovi dati što više lopti prema njemu. U suprotnom, ostaje kao riba na suhom i posljedice se vide. U 11 ligaških nastupa u 2026. samo po jedan gol i asistencija, gubitak statusa prvotimca, a Hajduk već nekoliko utakmica u nizu bez pravog motiva, volje i energije. Što god je moglo krenuti naopako, kao da je krenulo…
