Dinamu su u Puli bile dovoljne 23 minute igre punom tempom kako bi odradio posao i poklonio navijačima već u nedjelju mogućnost potvrde naslova prvaka. Za razliku od lanjskog travnja u kojem je Istra 1961 priredila Shermanov “Marš do mora”, obrisavši ga s “fronte” rezultatom 3:0, ili protekle jeseni u kad je dobila 2:1, ovaj je put pulska momčad bila krotka poput janjeta, lišena agresije i žestine, ali i da je naoštrila krampone, male su šanse kako bi imala bolji konačan ishod. Zato što Dinamo već neko vrijeme protivnika kao što je ona razoružava i skida do gola.
Zbog toga je apsolutno tema broj jedan modre SHNL-sezone: zašto je ono što je bilo najteže postalo najlakše? Dinamo je na Drosini riješio utakmicu u prvom dijelu, a to čini redovito i uvjerljivo kad sučelice stanu autsajderi čija je strategija nizak blok, obrana i kontre. Ne postoji ništa od onoga zbog čega su Modri patili i ponirali, gubili i trpjeli žestoke kritike protekle i nekih ranijih sezona, kad bi mantra o “teškom lomljenju bunkera” dominirala u opravdanjima. Nešto što je prikazivano kao najveći problem više nije problem i nitko to ne spominje. Izađu u HNL-arenu, “lome kosti” dok god rival pokazuje znakove života ili ne zamoli za milost. Kako to da je igra protiv niskog bloka od “strašno zahtjevne” postala pjesma?
To je djelo Marija Kovačevića, njegovo najveće postignuće. Doveden je i dobio mandat upravo da to napravi jer se modri sastav, nakon sezona u kojima se oslanjao na nadahnuće pojedinaca, gadno nasukao, inspiracija je ostala zakopana duboko ispod površine, a titula završila kod prosječne Rijeke. Danas rade ono što se od njih uvijek mora tražiti – igraju nogomet daleko višeg ritma i intenziteta, presingom “zadave” rivala, a kombinatorikom, nerijetko posloženom tako da se vide jasna ideja i automatizmi, probijaju mu barikade i prisiljavaju ga na kapitulaciju. Najveći dobitnik toga je centarfor, koji se i sam odlično pozicionira i podmazuje mehanizam, da bi na kraju njemu došlo i da naplati račun. Beljo je u životnoj formi te vrlo vješto ubire napojnice Kovačevićeva nogometa. Zabija kao na traci, na najboljem je putu da poruši sve rekorde HNL-a, a većina pogodaka je iz čistih šansi, iz blizine, nerijetko, kao opet u Puli, iz prvog dodira.
U takvom ozračju svi su već zaboravili koliko je Dinamo bio spor, bez intenziteta i kreacije, nije nalazio rješenja protiv osjetno slabijih od sebe, a onda bi zbog loše defenzivne tranzicije primao golove i ostao bez naslova. U međuvremenu kvaliteta SHNL-a ponešto je pala, ali razina Dinamove igre osjetno je narasla. I kad ima loptu, i kad je nema. To je ono na što trener najviše može biti ponosan. Kao i Zvonimir Boban koji imao strpljenja nakon poraza od ekipa poput Vukovara i Istre jer za rast je trebalo vremena.
No, čak i s tim činjenicama na stolu Kovačević je i u Puli, kad bi ga kamera pokazala, djelovao kao čovjek pod stresom. Ako je tako, što ga čini takvim? Prvi “level” je svladao, sad se od njega traži sljedeće – da napravi igru koja će funkcionirati kad se namjeri na jakoga, pogotovo jačega od sebe. Ukoliko je Dinamo koji gazi po SHNL-u dokazujući koliko je bolji bio prioritet za prvu sezonu, Europa bi morala biti za drugu. Je li već unaprijed zbog toga nervozan? Ili nečega drugoga? Ili je jednostavno takve naravi? Treba li mu netko reći – opusti se Kova, vrijeme je za slavlje. Pred Modrima je najljepši mjesec, pa i s tim finalom Kupa kojeg žele, ali kako ga završilo ništa krucijalno ne bi trebalo značiti.
