Povijest europskih gradova nemoguće je sagledati bez njihovih parkova i perivoja, zelenih oaza u centru ili izvan njega, koje su plijenile pažnju šetača svojom ljepotom, raskoši posađenog zelenila, svježim zrakom i hladovinom za ljetne žege. Na kontinentu, od Zagreba sjevernije, još se može čuti za “španciranje” (varaždinski Špancirfest), što je riječ koja znači “šetanje”, izvedena iz njemačke riječi spazieren, a španciralo se i špancira se u perivojima, što je stara hrvatska riječ koja korijen vuče iz grčkoga, gdje je označavala ograđeni prostor ili vrt.
Ovdje se etimologijom bavimo samo kako bismo udarili temelje priče, a to su zagrebački parkovi ili, mnogo bolje rečeno, perivoji. Parkova je, naime, raznih, od nacionalnih do memorijalnih, i oni se u srži odnose na svaki vanjski ograđeni prostor javne namjene. Perivoji su pak mjesta za šetnju i odmor. Na starim zagrebačkim fotografijama i razglednicama nemoguće je propustiti prizore raskošno uređenih dama i gospode, s uredno počešljanom djecom, kako se šeću gradskim perivojima, od najpoznatijeg i najvećeg Maksimira do turistički najznačajnijih Zrinjevca, Strossmayerova i Tomislavova trga, jedne osovine Lenucijeve potkove u strogom središtu Zagreba.
Proteklih desetak, a možda i više godina, svjedoci smo pojave koja je, čini nam se, u Zagreb stigla s prvim “masovnim turistima”, a ustalila se s dolaskom stranih radnika. Nove fotografije sa Zrinjevca, Strossmayerova i Tomislavova trga pokazuju ono što je nekoć bilo nezamislivo, dok bi u starim agramerskim danima bilo i skandalozno – ljude koji, neki uz pivo ili sendvič, na dekicama ili jaknama, umjesto na klupama koje su tomu namijenjene, sjede izravno na travnjacima, katkad i unutar ograđenih uređenih cvjetnjaka jer je tu, jasno, najljepše.
Foto: Ivana Nobilo / CROPIX
Jasna razlika
Trend individualizma bez osjećaja za mjeru i poštovanje prostora nije zagrebački izum, gradovi su živi organizmi i transformiraju se, stare zgrade dobivaju namjenu koja je dijametralno suprotna izvornoj, a toga nisu pošteđeni ni perivoji. Način na koji se koriste s godinama se stubokom promijenio, smatra jedan od naših najpoznatijih stručnjaka za krajobraznu arhitekturu, inženjer arhitekture i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, prof. emeritus Mladen Obad Šćitaroci.
Za znanstvenika koji je navršio 70 godina života fascinacija parkovima počela je još u mladosti, pa mu je i doktorski rad bio o toj temi, pod naslovom ” Metodologija zaštite i obnove povijesnih perivoja,”, a u temi se tijekom karijere iskazao kao vrsni stručnjak ne samo predajući studentima nego i objavljivanjem sedam knjiga, od kojih je jedna, “Gradski perivoji Hrvatske u 19. stoljeću”, ovdje izvanredno važna. Akademik Obad Šćitaroci slaže se kako se sve češće čuju opravdane kritike na način na koji se koriste gradski perivoji i parkovi.
“Prvo moramo reći kako postoji jasna razlika parkova i perivoja, iako nekad teško uočljiva. U gradovima parkovi su gotovo uvijek većih površina, javne i društvene namjene, dok je perivoj moguće imati i u sklopu privatnog imanja, kao što su perivoji dvoraca ili vila i gradskih ljetnikovaca sjevernije od Gornjeg grada. Ideja uređenih javnih pejzažnih površina javlja se početkom 19. stoljeća s eskalacijom u drugom dijelu tog, pa sve do početka 20. stoljeća. Pritom moramo znati da je riječ o trendu koji se pojavio u Austro-Ugarskoj, Francuskoj te Velikoj Britaniji, ali Zagreb nije nimalo zaostajao za tim europskim metropolama, štoviše, nekada smo bili i ispred njih po važnosti i uređenju svojih parkova”, kaže akademik Obad Šćitaroci.
Foto: Josip Bandic / CROPIX
Javna pozornica
Ističe kako je riječ o vrlo važnom razdoblju koje je definiralo kasniji izgled suvremenih gradova jer su se urbanisti suočavali s izazovima industrijskih revolucija, naročito prometom. Primjerice, trebalo je uklopiti novo “čudo tehnike” – željeznicu, koja je postala zamašnjakom industrijskog, ali i društvenog razvoja, u vizure gradova. “Plemstvo je živjelo u dvorcima i vilama te je imalo svoje vrtove i parkove, no građani nisu. Gradovi su rasli, zelenih je površina nestajalo i pojavila se potreba za uređenim prostorima. Kod perivoja je zanimljivo to što su oni građanima trebali i kao javna pozornica. U njih su dolazili lijepo odjeveni, ljudi su se došli pokazati, porazgovarati, bila su to mjesta susreta i druženja starih Zagrepčana.
Prvi javni park u Zagrebu je Maksimir, koji je otvoren 1794. na inicijativu biskupa Maksimilijana Vrhovca. On je još 1777. odlučio darovati tadašnju Biskupsku šumu građanima Zagreba, tako da je Zagreb u tom smislu čak i prednjačio, otvorivši prvi javni park u 18. stoljeću. Projekt uređenja nije došao do kraja i u nekom je trenutku zaustavljen, no to ne mijenja činjenicu da je Zagreb javni park imao veoma rano u odnosu na ostatak Europe. Zagrebačku biskupiju preuzeo je Aleksandar Alagović, koji je 1830. nastavio s projektima parkovne arhitekture.
Tu nastaje drugi zagrebački perivoj, onaj na Ribnjaku ispod katedrale. To je doba bidermajera (stilskog razdoblja u srednjoeuropskoj umjetnosti od 1815. do 1848.), što se jasno vidi u arhitekturi Ribnjaka koji je svojevrsna prethodnica romantizmu. Tada već niču brojni privatni vrtovi u Gornjem gradu i sjevernije, a dolaskom Jurja Haulika nastavlja se i dovršava projekt Maksimira, koji tada nastaje kao javni prostor namijenjen šetnji, izlascima i izletima. Taj Maksimir jedan je od prvih perivoja u svijetu. Američki Central Park u New Yorku građen je kasnije, dakle Maksimir je u tim okvirima bio svjetska vijest”, kaže Obad Šćitaroci.
Edukacija građana
Druga polovica 19. stoljeća obilježena je onim što i danas zovemo zagrebačkom Lenucijevom potkovom, koja uvelike čini i okosnicu prirodnog urbanističkog razvoja Zagreba s “ove” strane Save. Urbanistički plan poznat i kao Zelena potkova slijed je od sedam trgova (Trg Nikole Šubića Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava, Trg dr. Ante Starčevića u nastavku kojega je Botanički vrt, Trg Marka Marulića, Trg Ivana, Antuna i Vladimira Mažuranića te Trg Republike Hrvatske), dok se unutar okvira potkove nalaze još dva trga – Trg Petra Svačića i Trg Petra Preradovića. Hortikulturno uređeni trgovi nazvani su “potkova” jer su formirani u obliku slova “u”, pri čemu s južne, istočne i zapadne strane okružuju središte zagrebačkoga Donjeg grada, a ta je potkova ime dobila po najznačajnijem zagrebačkom urbanistu s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Milanu Lenuciju.
I mogli bismo sada dugo o ovoj fascinantnoj povijesti, no fokus nam je u sadašnjosti, s pogledom na budućnost. Dio građana opravdano smatra da su prizori turista, stranih radnika ili, rjeđe, Zagrepčana koji leže po centru grada, katkad uz piće i hranu uza se ili s malim djetetom i kolicima, nedostojni metropole. Akademik Obad Šćitaroci kaže kako je taj trend vidljiv i u nekim drugim europskim gradovima, no uz bitnu razliku u odnosu na Zagreb. “Nije to prizor samo iz centra Zagreba, može se vidjeti i u Beču, Parizu ili Londonu. Odavno su se primjerice londonski javni skverovi koristili za ručak na travnjacima i klupama. Pariški Places des Vosges ili bečki Burggarten mjesta su „dnevnog boravka“ na travnjacima. Parkovi našeg podneblja bili su namijenjeni šetnji i sjedenju na klupama, a danas vidimo da se i u njima jede ili sunča. To je nezaustavljivo, način korištenja javnih površina mijenja se, ali svakako bi ga trebalo bolje regulirati.
Primjerice, u francuskim parkovima često ćete vidjeti da su pojedini dijelovi ograđeni diskretnim nitima, to su dijelovi koji se trenutačno ‘oporavljaju’, jer trava sjedenjem ili ležanjem vene, utiskuje se u tlo. Tako se parkovi kod njih koriste u fazama, što je jedan od načina očuvanja. Prije svega, smatram da je važno educirati građane o važnosti naših parkova i njihovoj ulozi u povijesti oblikovanja Zagreba”, kaže poznati akademik koji je sa suprugom Bojanom Obad Šćitaroci, također stručnjakinjom iz ovog područja, autor niza znanstvenih radova i knjiga o ovoj temi.
Komunalna odluka
Iz razgovora s njim može se zaključiti kako smatra da Zagreb nema dobru strategiju upravljanja parkovima i perivojima. “Nije dovoljno samo nešto posaditi i to je to. S parkovima treba živjeti. Eto, tek smo se ove godine izborili da se adventske kućice na Zrinjevcu ne stavljaju na površinu parka, nego na dio koji je pod asfaltom ili šljunkom, kako bi se spriječilo uništenje površine. Parkovi se svuda u svijetu koriste i za velika događanja, poput koncerata, uz obavezu da se sve vrati u prvobitno stanje odmah nakon korištenja, što se kod nas u Zagrebu često nije poštovalo. Zbog toga su parkovi nakon manifestacija ostajali zatrpani smećem i slično”, kaže Obad Šćitaroci, koji se pridružuje onima koji se zalažu za bolju regulaciju te edukaciju građana o javnim parkovima i načinima njihova korištenja.
Jer, koliko god to neobično i grubo zvučalo, parkovi se koriste, baš poput tramvajskog stajališta, koncertne dvorane, nogometnog stadiona ili bilo koje druge javne površine. No, za razliku od parkova, način korištenja tih površina mnogo je bolje reguliran komunalnim odlukama. U bivšoj državi oko svih uređenih travnjaka na Lenucijevoj potkovi bila je niska metalna ograda, koja je kao fizička zapreka upozoravala da zelena površina nije za šetnju. Možda bi nam takvo što i danas dobro došlo ili bi valjalo uvesti komunalne kazne jer se nerijetko može vidjeti kako turističke grupe od 30 – 40 ljudi hodaju Zrinjevcem, Strossmayerovim i Tomislavovim trgom po pločniku, a gotovo uvijek njih četvero, petero hoda po travi. Na tim dijelovima travnjaka trave, naravno, već dugo nema, a svi rubovi prekrasnih gradskih perivoja izgledaju jadno, unatoč svim nastojanjima vrijednih radnika gradske tvrtke Zrinjevac.
“Svaki park ili perivoj u osnovi je zaštićen, bilo zakonima iz domene zaštite prirode ili kao kulturno dobro, pri čemu neki imaju jednaku arhitektonsku i kulturnu važnost kao i trgovi. Mijenjaju se navike i načini korištenja svih javnih površina, pa tako i parkova. Kako ćemo se njima koristiti, naposljetku je na svima nama, i to više moramo biti svjesni njihove važnosti, uključujući povijest i ulogu u oblikovanju današnjeg Zagreba”, zaključuje naš sugovornik.
