Rijeka je porazom u Varaždinu izgubila puno više od tri boda. Izgubila je direktan dvoboj s konkurentom za treće mjesto, izgubila je dodatni komad kontrole nad vlastitom sezonom, a možda i posljednje pravo da se ligaški pad i dalje objašnjava isključivo umorom, pehovima i okolnostima. Jer kad pet kola prije kraja zaostaješ pet bodova za Varaždinom, kad ti se Lokomotiva približi na samo dva, kad imaš već 11 prvenstvenih poraza i kad u zadnjih šest ligaških utakmica uzmeš tek nešto više od petine mogućih bodova, onda više ne govorimo o prolaznoj krizi, nego o ozbiljnom obrascu. A to je ono što najviše brine.
U takvom kontekstu sve se glasnije nameće pitanje koje do prije mjesec dana nije imalo smisla: je li Victor Sanchez uopće došao u Rijeku zbog HNL-a? Ili još preciznije – zanima li ga domaće prvenstvo na način na koji bi trebalo zanimati trenera kluba koji cilja Europu, ili ga je u ovoj sezoni više „palila” Europa, a u domaćem kontekstu tek utakmice protiv Dinama i Hajduka?
Naravno, postoji i druga strana priče. Rijeka nije kroz ovaj period bila u idealnoj poziciji. Teška ozljeda Barišića bila je velik udarac za obrambenu strukturu, a izostanak Fruka, najboljeg i najkreativnijeg igrača ove momčadi, također je ostavio dubok trag. Tu su i suđenja, odnosno niz situacija u kojima je Rijeka itekako imala razloga osjećati se zakinuto. Bilo je sudačkih pogrešaka, bilo je neujednačenog kriterija, bilo je odluka koje su podigle dosta prašine i koje bi, u drukčijim okolnostima, možda i mijenjale tijek pojedinih utakmica. Sve to stoji i sve to treba uzeti u obzir.
Ali problem za Rijeku jest što nijedna od tih stvari, sama za sebe ni sve skupa, ne može objasniti ovakav ligaški saldo. Kartoni, primjerice, nisu peh. Kartoni su dio igre. A činjenica da u ključnom susretu nemaš Dantasa, Radeljića i Oreča – trojicu praktički nezamjenjivih igrača – nije slučajnost. To je posljedica. Upravljanja kadrom, ritma, možda i nervoze koja se uvukla u momčad. I to su stvari koje idu na teret struci, a ne okolnostima.
Upravo zato posebno odzvanja ono što je Victor Sanchez govorio uoči utakmice s Varaždinom. Nije bježao od važnosti susreta, dapače, jasno je rekao da je riječ o izravnom konkurentu za treće mjesto i utakmici golemog uloga. No, istodobno je posegnuo za analizom učinka klubova koji su igrali završnice europskih natjecanja, pokušavajući pokazati kako igranje na tri fronta nužno ostavlja trag na prvenstvenoj formi. U tom dijelu nije govorio bez osnove. Naravno da Europa troši, naravno da veliki broj utakmica ostavlja posljedice, naravno da je teško paralelno držati ritam u prvenstvu, Europi i Kupu. To se vidi svugdje, pa i u puno jačim ligama od hrvatske.
Njegova teza – da Europa troši i da ostavlja posljedice na prvenstvo – nije pogrešna. Dapače, ima logiku. Strasbourg, Crystal Palace, Mainz, Fiorentina… svi su imali problema u svojim ligama.
Ali postoji ključna razlika koju se ne može ignorirati.
To su klubovi iz liga petice.
U ligama gdje je konkurencija višestruko jača, gdje i „manji” protivnici imaju ozbiljnu kvalitetu, gdje svaka utakmica nosi težinu. SuperSport HNL, uz svo poštovanje, nije takvo okruženje. Varaždin, Istra, Gorica ili Slaven Belupo nisu protivnici protiv kojih si Rijeka smije dopustiti ovakav pad kontinuiteta.
I upravo tu ova priča najviše „škripi”.
Jer kad se pogleda kako Rijeka izgleda u različitim kontekstima, razlika je prevelika da bi bila slučajna. U Europi – energija, disciplina, koncentracija. Protiv Dinama – gard, agresija, jasna ideja. A protiv ostatka lige – prečesto mlako, bez kontinuiteta, bez odgovora.
To više nije pitanje kvalitete. To je pitanje fokusa.
Domaći poraz od Istre između dvije utakmice sa Strasbourgom još se mogao objasniti. No poraz od Gorice odmah nakon Europe, u trenutku kad se očekivala reakcija, već je bio signal koji se, nakon reprezentativne pauze, snažno pojačao. Varaždin je to samo potvrdio u utakmici koja je imala težinu sezone.
Zato se pitanje Sancheza više ne može izbjeći.
Ne nužno kao optužba, nego kao zaključak koji proizlazi iz terena: je li on trener za „velike utakmice”, ali ne i za svakodnevni ritam HNL-a?
Jer Rijeka djeluje upravo tako. Kao momčad koja zna podići razinu kad je motiv maksimalan, ali ne uspijeva održati stabilnost kroz prvenstvo. A to je ono što razdvaja ozbiljne europske ekipe od onih koje to tek žele postati.
Sanchez je rekao da je došao po trofeje. Kup je i dalje tu i to je realna šansa da sezona dobije smisao. No liga je ono što definira kontinuitet i ozbiljnost. A u tom segmentu Rijeka trenutno izgleda kao momčad koja je izgubila ravnotežu između ambicije i izvedbe.
Uoči Jadranskog derbija to dobiva dodatnu težinu. Ne samo zbog protivnika, nego zbog trenutka. Rijeka više ne kontrolira situaciju, nego lovi. Bez forme, bez kontinuiteta, s narušenim samopouzdanjem.
I zato početno pitanje više nije samo teorija.
Je li Sanchez u Rijeci bio projektiran za Europu, a ne za HNL? Ako jest – onda Rijeka ima ozbiljan problem. Jer HNL nije dodatak sezoni. HNL je temelj. A Rijeka trenutno izgleda kao momčad kojoj je taj temelj popustio.
Na kraju, sve se svodi na vrlo jednostavnu stvar. Kup i dalje može spasiti puno toga. Trofej bi ublažio gorčinu, popravio dojam i dao Sanchezovoj eri vrlo opipljiv argument. No liga je ono po čemu se sezona najpreciznije mjeri. A tu bijeli stoje loše, puno lošije nego što bi smjela s obzirom na ambicije, kadar i budžet. Zato poraz u Varaždinu nije samo jedan poraz više. On je sažeo sve slabosti ove proljetne Rijeke: manjak kontinuiteta, skupe izostanke, previše oscilacija, previše opravdanja i premalo bodova.
I upravo zato ovo više nije priča o tome je li jedan rezultat bio nesretan ili je li jedna sudačka odluka bila pogrešna. Ovo je priča o tome da Rijeka pet kola prije kraja ne izgleda kao momčad koja ide po Europu kroz ligu, nego kao momčad koja se nada da će je do tamo nekako dovesti Kup ili tuđi kiksevi. A za klub takvih ambicija, to je poražavajuće.
