Rudi Cvek, Dražen Besek, Branko Ivanković, Veldin Karić, Davor Vugrinec, Miljenko Mumlek, Nikola Pokrivač, Dario Jertec, Damir Krznar, Danijel Štefulj…, ali ipak, reći će svi, ispred svih stoji – Dražen Ladić. Rekorder Dinama i apsolutna legenda, s 468 službenih, odnosno 802 nastupa za ZG-klub ipak je prije svih…
– Ma on je ispred svih bez dileme. Bilo je mnogo velikih igrača, od Cveka do novijih generacija, pa i Vabeca ili Bogdana, koji su tu blizu, ali Ladić je ipak jedan i jedini. Ja sam bio jedan dio svega toga, na što sam ponosan, ali ne bih se svrstavao u tu elitu, jer bio je to ipak nivo na koji su zakoračili samo rijetki – skromno će Dražen Besek, dok pokušavamo objasniti posebne niti koje isprepliću Dinamo s Varteksom, pardon Varaždinom…
– Ta poveznica traje od Rudija do danas, bilo je još igrača osim spomenutih, ali ako pričam iz vlastite perspektive, a vjerujem da će se mnogi složiti, jest činjenica da mi je san bio igrati u Dinamu i tu nema velike filozofije. Poveznica je stvar kvalitete, ili jesi za taj nivo ili nisi i tu je kraj priče. Koliko se tko zadrži u Dinamu, to je stvar kvalitete. Dinamo je nekada, pa i sada, rekao bih, mjerni instrument kvalitete. Neću zanemariti Hajduk kao velikana, ali Varaždin i Dinamo su tiha patnja i tiha ljubav. Na terenu su, naravno, protivnici, ali ovaj kraj vezan je za Dinamo oduvijek.
Pogotovo se to osjećalo u drugoj polovici prošlog stoljeća…
– Mislim da je nekad bilo puno teže doći u kontakt, nije bilo toliko medija niti poveznica. Ali Dinamovi povjerenici su radili izuzetan posao za navijače Dinama, kao spajalica; mi smo svaki utorak ili srijedu igrali prijateljske tekme u tim krajevima, da nas ljudi upoznaju i primijete. Danas je to nemoguće zbog broja utakmica. Ali, Međimurje, Zagorje, varaždinski kraj regionalno pripadaju Zagrebu, to je tak‘.
Je li netko mogao ostaviti dublji trag u Maksimiru?
– Sve je stvar spleta okolnosti i trenutka u kojem se nalaziš. Jedno je igrati u Dinamu, a onda dolazi sve drugo. Mumlek, recimo, slažem se, mogao je imati dužu karijeru u Dinamu, po kvaliteti apsolutno, ali ta ozljeda koljena… Nije imao priliku, no to su čimbenici karijere, nažalost sve je to povezano s datim momentom na koji ne možeš utjecati. Kod tih igrača ostaje žal jer sigurno pomisle “mogao sam, ali nisam”. Teško je ponekad prihvatiti sudbinu, no opet, osjetili su veličinu iz prve ruke, što je već svojevrsna pobjeda.
U kontrasmjeru, barem u posljednje vrijeme, otišli su Fran Brodić, Petar Bočkaj, Tomislav Duvnjak…, ali ipak ističe se Oliver Zelenika, koji praktički postaje “varaždinski Ladić”.
– Varaždin jako dobro prihvaća ljude sa strane, pitoma je to sredina koja poštuje odnos, a Zelenika je to pokazao. Došao je iz velikog kluba i donio je neke manire koje su ga oblikovale. Uz to, naravno, on nosi kvalitetu i pridonosi izgradnji kluba i rezultata, a činjenica da izuzetno cijeni sredinu u koju je došao govori o njemu i njegovoj igračkoj i ljudskoj kvaliteti. Tu je već preko šest godina, postao je kapetan…
Poveznica je, jasno, i trenerska: Branko Ivanković neizostavan je član galerije maksimirskih zaslužnika, konačno i Mario Kovačević je varaždinski zet, a iako ga nipošto nemamo namjeru smjenjivati, je li i Nikola Šafarić kapacitet za Dinamo?
– Šafa jest kapacitet, apsolutno. Ovi rezultati koje Varaždin postiže, to su plod rada i Šafe i njegova stožera i tu se pokazuje kontinuitet. Procjena, moraš probati gdje si i kaj si. Ako Dinamo mora selekcionirati stručne kadrove iz SHNL-a, a mora, Nikola Šafarić mora biti dio te slagalice i, iako ne znamo što nogomet nosi, ako se poklopi, vjerujem da jednog dana ima sve reference da ga se razmotri kao potencijalnog kandidata – zaključit će Besek.
