Mnogi nogometni zaljubljenici već su zaboravili Mislava Bradvića (50), premda je godinama slovio kao najveći talent generacije ‘75. Njegova nogometna priča nije na kraju dosegla pravi sjaj, ali zato je doista obilovala nevjerojatnim događajima, intrigama, preokretima, ozljedama i propuštenim prilikama. Malo je takvih priča, a njegova doista može biti i jako poučna za mnoge mlade igrače koji tek trebaju zagaziti u profesionalne nogometne vode.
Igrao je Bradvić za Dinamo, upisao je 29 utakmica, uz tri pogotka. Igrao je za ukupno 14 klubova (11 prvoligaških) u četiri države, igrao je za mlade selekcije Hrvatske i prije toga Jugoslavije, bio je sa 16 godina u Tottenhamu i Arsenalu. Bio je izvanserijski talent, predodređen za veliku karijeru, koja se ipak nije dogodila…
– Gdje je kod njega zapelo? Ne znam, jer imao je sve – fantastičnu lijevu nogu, izvanrednu brzinu i tehniku, dribling, gromovit udarac, razumijevanje igre… Bio je i jako vrijedan, volio je trenirati, nije bio nimalo problematičan. Ne znam… Možda je nedostajalo strpljenja – prisjeća se Bradvića Ilija Lončarević.
Obitelj Bradvić ima posebno mjesto kad pričamo o Jaski. Nogometni teren u Jastrebarskom nosi ime Mislavova oca Marijana, također nekadašnjeg igrača Dinama. Tko je na koncu najbolji igrač u povijesti jaskanskog nogometa? Marijan ili Mislav?
– Otac Marijan bio je bolji od mene. Igrao je u Dinamu, kratko, ali je igrao. Najslavniji trenutak zbio mu se 1975., kada je kao igrač Croatije iz Toronta slavio protiv Cosmosa predvođenog Peleom, najvećim igračem svih vremena. Evo fotografije na kojoj otac vodi loptu, a Pele ga gleda. Pokojni novinar Amigo Magdić znao je reći da je to jedinstvena fotka, jer uvijek su svi trčali za Peleom… Otac je 1978. bio dio amaterske reprezentacije Jugoslavije koja je bila prvak Europe. Tamo nisu smjeli igrati prvoligaški igrači – priča Mislav, odmah iskazujući opuštenost i iznimnu skromnost.
Otac je puno utjecao na vašu karijeru?
– Jako puno, odveo me je na teren čim sam prohodao. I mene i mlađeg brata Petra. Bio je veliki kritičar, ali i čovjek ispred vremena, jer mi je uvijek ponavljao: “Moraš stalno trčati, onaj tko ne bude trčao nema šanse uspjeti.”
Na oca ćemo se kasnije vratiti. Nego, vas su u Jugoslaviji prepoznali jako rano, očito ste bili veliki talent?
– Od svih iz Hrvatske poziv smo dobili Dario Šimić, Domagoj Kosić i ja, bila je ‘90., imali smo 15 godina. Sjećam se Stjepana Tomasa, ali on je tada živio i igrao u Bosni i Hercegovini. Sjećam se i kako je Miljan Miljanić, pričajući o očevima i sinovima na televiziji, kazao kako su Bradvići dokaz da sinovi mogu slijediti talentirane očeve.
Bili ste dio Dinamove škole tada. Što se dogodilo ljeto 1991., kada ste iznenada završili u Engleskoj?
– Tetak je imao sestru u Londonu, gdje je ona s mužem iz Sicilije držala restoran, u koji je dolazila malo viša klasa ljudi. Tako je tamo dolazio i danas pokojni Mirko Buzuk, u to vrijeme nogometni menadžer. Oni su zajedno došli na ideju da dođem u London, na nekakvu nogometnu akademiju, što se meni svidjelo. Kako i ne bi, u ono vrijeme imaš priliku s 16 godina ići u London i još igrati nogomet, a dobro sam govorio engleski. Tako sam otišao u London, gdje mi je na treninzima prišao jedan trener i pitao me da odigram utakmicu za nekakav kvartovski klub i to protiv Portsmoutha, u to vrijeme engleskog drugoligaša. Naravno da sam pristao, a nisam imao pojma da će na utakmici biti i skauti Arsenala i Tottenhama, koji su pratili neke mlade igrače Portsmoutha.
I oni su tamo umjesto njih vidjeli vas?
– Stvarno sam dobro odigrao i nakon utakmice prišao mi je skaut Tottenhama te me pozvao da dođem na probu. Čim se on maknuo, eto i skauta Arsenala. A ja sam obojici rekao da ću doći, kako da ih odbijem? U glavi mi je bilo da ću poslije već smisliti kako odraditi probe u oba kluba.
I tko je bio prvi na redu?
– Tottenham. Taman su prva i druga momčad zajedno krenuli s pripremama. Mene su priključili drugoj momčadi, ali smo dijelili i svlačionice i terene. Možete misliti kako mi je bilo kad sam shvatio da su pokraj mene Gary Lineker i Paul Gascoigne. Noge ti se oduzmu, ne možeš vjerovati.
Pokojnom kolegi Zvonimiru Magdiću Amigu tada je mladi Bradvić ispričao kako mu je Gascoigne slučajno uzeo štitnike, ali mu ih je uz ispriku vratio. I kako je bilo na treninzima?
– Baš odlično, super sam trenirao, a igrao sam i pripremnu utakmicu protiv Lutona. Uglavnom, nakon dva tjedna priprema, neki ljudi iz Tottenhama rekli su mi da su jako zadovoljni i da žele sa mnom potpisati ugovor.
Zar vi niste u to vrijeme bili igrač Dinama?
– Znali su oni to i rekao sam im da moram po papire u Zagreb te da ću se vratiti čim ih dobijem. U međuvremenu je otac došao u London da vidi što se događa. Na toj utakmici protiv Lutona jedan mu je trener rekao da imam najbolju lijevu nogu koju zna na kompletnom Otoku u tom trenutku. I otac je bio sretan, želio je da ostanem u Tottenhamu.
A što je bilo s Arsenalom?
– Kad sam ljudima u Tottenhamu rekao da moram u Zagreb po papire, najprije sam se javio Arsenalu, čiji je poziv za probu još vrijedio. Odmah su me primili i već drugi dan je ta mlada momčad imala utakmicu protiv mlade momčadi Chelseaja. Igralo se 4 x 20 minuta, prve dvije dionice sam sjedio na klupi, a druge dvije igrao. I baš me krenulo, zabio sam gol, još dva namjestio, a utakmica je završila 3:3, s tim da smo gubili 3:0. Igrao sam lijevog veznog, to mi je bila moja prava pozicija, premda su me u karijeri često gurali i na lijevi bok. Naravno da mi je i Arsenal odmah ponudio ugovor, ali i njima sam rekao da moram po papire.
I što je bilo kad ste se vratili u Dinamo?
– Nismo dobili papire, već je rat počeo, Jugoslavija se raspadala, kompletna je bila zbrka, a i Dinamo me nije želio pustiti. Ja sam se ipak vratio u London, u Tottenham, objasnivši im da zbog rata papiri kasne, ali da će uskoro doći. Nekoliko sam mjeseci potom tamo trenirao, a onda su oni rekli da više ne mogu čekati, jer sam im bio trošak. E, tad sam produžio do kampa Arsenala i oni su me uzeli na mjesec dana, ali i tamo me dočekao isti problem. Tako je bila okončana moja engleka nogometna epizoda.
Kako vam je bilo u Engleskoj trenirati tih mjeseci?
– Fenomenalno! Arsenal je već tad imao kamp s 16 terena. Spavao sam kod jedne obitelji, a ujutro bi me pokupio autobus i odveo u kamp, u kojem sam boravio od 9 do 17 sati. Trening, ručak, odmor, trening… Čisti profesionalizam kakav u Dinamu tada nije postojao ni u prvoj momčadi. I u Tottenhamu je bilo slično kao i u Arsenalu, samo na nešto slabijoj razini.
Kakvi su bili treninzi, koliko drugačiji u odnosu na Dinamo?
– Razlika u infrastrukturi bila je kao dan i noć. U Dinamu smo trenirali i na ledu i na asfaltu, kad ne bismo imali gdje. Teretana ne da nije postojala, nego je praktički bila zabranjena. “Nemoj slučajno u teretanu, ona će ti nabiti mišiće pa ćeš biti tvrd, pa ćeš usporiti…”. U Arsenalu i Tottenhamu ona je bila redovita, ujutro teren, poslijepodne teretana. Sami treninzi su bili, rekao bih, slični onima u Dinamu, s tim da su kod njih dueli bili žešći. I zato mi je jako trebala teretana, jer inače bi me otpuhali.
Pamtite li nekog vašeg vršnjaka iz tog vremena Tottenhama i Arsenala?
– Dok sam bio u Tottenhamu, spavali smo u jednoj velikoj kući, koja je imala posebno krilo za nas pet igrača. Na trening smo išli zajedno u automobilu, a vozio nas je Nick Barmby, koji je bio godinu dana stariji od mene. Barmby je kasnije napravio sjajnu karijeru igrajući za Tottenham, Everton i Liverpool, a dosta je godina igrao i za Englesku.
Je li vam bilo teško vratiti se doma?
– A što da vam kažem? Imam 16 godina i treniram u Tottenhamu ili Arsenalu, imam nevjerojatne uvjete za rad, trebam potpisati ugovor… A kod nas rat i neizvjesnost. Čini ti se da živiš u raju i da je svijet tvoj. Međutim, vratio sam se, u Dinamu su bili sretni što sam opet tu, a već sa 17 i pol godina pokojni Ćiro Blažević mi je ponudio profesionalni ugovor. U zimi ‘93. sam otišao na pripreme s prvom momčadi, bio puno puta na klupi, ali samo sam jednom dobio priliku ući u igru. Osvojili smo naslov prvaka, a ja sam otišao u potrazi za većom minutažom.
Jeste li potpisali ugovor?
– Nisam, otac je bio stava da mi je ponuđen premali novac i tu nije bilo prostora za raspravu. Uzeli smo papire te sam nastavio igrati za Jasku, u kojoj sam imao dvojnu registraciju. Po ocjenama Sportskih novosti bio sam najbolji igrač 3. HNL, a igrao sam i za juniorsku reprezentaciju te dobio poziv za U-21.
U ljeto ‘94. po prvi ste se put odlučili otići u inozemstvo?
– Otišao sam na probu u Sturm, oni su bili jako zadovoljni, ali su me poslali na posudbu u Graz, koji je igrao njihovu treću ligu. Mene to nije zanimalo. Stoga sam otišao na novu probu, u Karlsruhe, tamo me je pozvao nedavno preminuli Srećko Bogdan, on je bio šef njihove akademije.
Tamo niste prošli?
– Bogdan me je doveo s idejom da igram za B momčad. Međutim, na prvom sam treningu zabijao kao na traci i stoga me je odmah prebacio u prvu momčad, u kojoj je kapetan bio naš Slaven Bilić, a glavni igrač veliki Thomas Häßler. Nažalost, već na prvom treningu sam uletio u jedan duel i polomio križne ligamente… Dugo mi je trebalo da se vratim. Imao sam pola godine kasnije probu u Bayeru iz Leverkusena, ali još nisam bio dovoljno oporavljen.
I tako vas je put vratio natrag u HNL, ovaj put u zaprešićki Inker?
– Tamo je sve bilo u redu, igrao sam odlično i nakon jedne utakmice javio mi se Hajduk, točnije Zdravko Reić. Rekao mi je da zove u ime Tomislava Ivića, koji će od ljeta preuzeti momčad, a mene vidi kao modernog lijevog bočnog. Zahvalio sam se na pozivu, jer već sam na ljeto imao dogovoren Empoli, koji je igrao u Serie B. A i inače bih teško otišao u Hajduk, Dinamo je bio klub moje obitelji.
Nismo našli Empoli na popisu klubova u kojima ste igrali?
– Došao sam tamo, potpisao ugovor i za koji dan se ozlijedio na treningu, Spalletti je bio trener. Sutradan su mi već rekli da mogu ići doma, jer potpisani ugovor još nisu ovjerili u Savezu… Što ćete, tako je to tada bilo, talijanska posla. Vratio sam se u Zaprešić, a onda sam krenuo sa selidbama – Karlovac, Hrvatski dragovoljac, Orijent, Samobor, Charleroi, Ethnikos, Čakovec, opet Dinamo…
Zašto ste toliko često i brzo mijenjali klubove?
– To su bile odluke pokojnog oca. On me vodio kroz karijeru, bio je autoritet i donosio odluke. Otac je bio dosta nestrpljiv – čim ne bih igrao, tražio je da idem dalje. Čim bi vidio da plaće kasne, odmah je tražio papire, baš kao i kad bih završio na klupi.
Kako vas je ‘zapao‘ Charleroi?
– Bilo je to ‘99. Javila mi se agencija Milana Mandarića, koja je dogovorila kupnju kluba, a momčad će preuzeti Luka Peruzović. Dogovoreni su bili i Nikola Jerkan te Marijan Mrmić. Mi smo došli, krenuli s treninzima, igrali s drugom momčadi, a onda je Mandarić ipak kupio – Portsmouth, što je bila loša vijest za nas koji smo bili u njegovoj agenciji i čekali da kupi Charleroi. Tad mi se javio Ethnikos, pa sam otišao u Grčku.
Tamo ste dosta igrali?
– Jesam, tamo sam bio baš dobar, protiv Olympiacosa sam odigrao sjajno, možda mi je to bila i ponajbolja utakmica u karijeri. Međutim, Grci su petljali s lovom, pa je otac poručio da idemo dalje. Tako sam stigao do Međimurja, koji je tada bio 1. liga.
Na ljeto 2001. vratili ste se u Dinamo?
– Ilija Lončarević me je vodio nekoliko puta i on me vratio u Dinamo. Nešto sam utakmica igrao, ali ipak sam bio pričuva. Možda bi se sve promijenilo da sam protiv Maccabija u Tel Avivu zabio gol za prolaz u Europi. Bilo je 2:2, a kako je prva završila 0:0, trebao nam je još jedan gol. Ušao sam u igru u 74. minuti te pred kraj utakmice imao odličnu priliku za gol. Nažalost, lopta je otišla malo iznad prečke… To je bilo to od moje karijere u Dinamu.
Na ljeto 2002. bili ste korak do Salzburga?
– Otto Barić je bio trener i tražio me je da tri puta dođem na probu. Dinamo me je svaki put pustio, a Barić je nakon treće probe rekao da ćemo potpisati ugovor. Barić je rangirao igrače u tri klase – dobar igrač je za HNL, vrlo dobar može igrati u inozemstvu, a odličan je za reprezentaciju. Meni je rekao da sam vrlo dobar. Dogovorili smo da ćemo za dva dana potpisati ugovor, samo da ga oni pripreme, a onda sam dva dana kasnije pročitao da Barić preuzima reprezentaciju… I ode ugovor sa Salzburgom u vjetar.
Tko je bio najbolji igrač s kojim ste igrali?
– Ne bih ga mogao izabrati, bilo je doista izvrsnih igrača. Mogu samo reći da je Robert Prosinečki najbolji protiv kojeg sam igrao. Kakva klasa!
Igrali ste u 14 klubova, mahom prvoligaških, koliko ste novca zaradili?
– Ništa nisam zaradio. Nije to lako reći, ali tako je bilo. Tada se često događalo da klubovi kasne s plaćom i onda ti daju slobodne papire kao kompenzaciju. To je posebno kod nas bila normalna praksa. Nema kluba koji mi nije ostao dužan, samo je Charleroi uredno sve isplatio, ali tamo sam kratko bio. Imao sam kao igrač novca za pristojan život, ali i ništa više od toga.
Nevjerojatna je ta vaša priča. Toliko neobičnosti, lošeg spleta okolnosti i nesreće?
– Bilo bi puno mudrije da sam se s nekim savjetovao, ali tada je bilo i malo ljudi koji su ti mogli dati pravi savjet. Znate, mi smo bili istinska nogometna obitelj. Moj je pokojni djed teško radio i bio je jako siromašan. Kad je pokojni otac odrastao, djed ga je odveo na teren i rekao mu da će biti igrač, jako je volio nogomet. U Jastrebarskom su se djedu smijali kad je rekao da će njegov mali igrati u Dinamu. Kasnije se on mogao svima njima smijati. Koju godinu kasnije, djed je već teško bolestan bio u bolnici te je slušao radijski prijenos Dinamove utakmice. I baš je tog dana otac prvi put ušao u igru, debitirao za Dinamo. Djed je nakon toga u sobi poručio: “Sad mogu umrijeti.” Nekoliko sati kasnije doista je i otišao… Hoću reći, nama je u obitelji nogomet oduvijek bio sve. Zanimala nas je samo igra, sve drugo bilo je samo usput.
Prije tri godine zadesila vas je velika nesreća?
– Izbio je požar u našoj obiteljskoj kući, izgorjelo je kompletno prizemlje. Laptop se punio preko noći i baterija se nekako zapalila. Spavao sam u prizemlju kad me kašalj probudio. Mama i brat su spavali na katu, uspjeli smo se izvući. Kuća je obnovljena uz pomoć Dinamove zaklade Nema predaje, a i toliki su ljudi pomogli, koliko je već tko mogao. Svima sam im neizmjerno zahvalan.
Nogomet ste igrali u svojoj Jaski sve do prije šest godina, a što danas radite?
– Vodim u klubu dvije kategorije djece, a znam i individualno trenirati s djecom u teretani koju imamo u našoj kući. Brat Petar je završio za fitness trenera, a i on je bio u Dinamovoj akademiji, ali zbog ozljeda je rano završio karijeru.
A što vi mislite, zašto niste napravili karijeru kakvu ste trebali, s obzirom na talent koji ste imali?
– Teško je dati baš točan odgovor, ali rekao bih da sam ipak previše često mijenjao klubove, nisam imao dovoljno strpljenja. Igraču katkad ipak treba vremena da se aklimatizira na novi klub, da se suigrači i treneri naviknu na njega, a mi smo odlazili čim bi vidjeli da sam na klupi. Ne možeš se tako razviti na pravi način, a i pratilo me puno nevolja i pehova, dio njih sam vam i ispričao, a puno toga sam već zaboravio. Znate, kad imate 16 godina i igrate za Tottenham i Arsenal mislite da ste već osvojili svijet i da vam nitko ništa ne može.
Kod vas, doduše, odnos prema radu nikada nije bio upitan, nije da ste poletjeli i umislili se nakon tih epizoda u Londonu?
– Dapače, trenirao sam kao malo tko, katkad i četiri puta u danu, stalno sam bio na terenu ili u teretani. Paralelno sam trenirao i taekwondo, bio sam i tamo izniman talent, trener mi je govorio da mogu biti svjetski prvak ako odustanem od nogometa. Kad sam bio u Sturmu, odmah sam kupio opremu za taekwondo i trenirao ga nekoliko puta tjedno. Inače, Dario Šimić i ja bili smo prvi igrači koje je slavni Zdravko Jurčić Miš individualno pripremao.
A on je bio na glasu kao trener za gladijatore?
– Pretjerane su bile te priče, pokojni Miš samo je bio ispred vremena. Treninzi su mu, doduše, znali trajati i više od tri sata, ali većina toga se bazirala na stalnim ponavljanjima i automatizmima. Primanje, dodavanje, udarac, centaršut… Bilo je i puno trke, ali ne bih rekao previše. Nikad nisam bio spreman i eksplozivan kao kad sam radio s Mišom.
Mislav je na kraju intervjua imao želju poslati poruku majci Mirjani.
– Svaka osoba bira svoj put i najvažnije je da na tom putu bude sretan, da slijedi svoj san. Ja sam ga slijedio, uz veliku pomoć obitelji i po uzoru na svog oca ispunio sam svoje snove. Velika podrška na tom mom putu bila je majka Mirjana, ona je dala sve od sebe da bih ja imao sve. Katkad su to bile sitnice, a katkad ona iskrena, majčinska podrška u teškim trenucima. Život s loptom je bio moj put i san i na moju veliku sreću još uvijek ga živim. I lijepo ga živim, a ne bih ga živio bez podrške roditelja. Poručio bih stoga mladim igračima i mladim ljudima: Zagrlite svoje roditelje kad god možete i recite im da ih volite. Nemojte propustiti taj trenutak, jer ne znate kad će biti kasno za to. Taj trenutak roditeljima sve znači.
Mislavu Bradviću nogomet je i danas doručak, ručak i večera, kao što je bio i njegovom ocu. Mislav je sa 16 igrao u Tottenhamu i Arsenalu, a s 45 u Jaski. Kako kaže, uvijek s istim žarom i srećom, ne mareći previše za svim što ga je zadesilo u igračkoj karijeri…
