Ove nedjelje igra se posljednji Jadranski derbi u 35. prvenstvu Hrvatske u nogometu, a na Rujevici je domaćin Rijeka. I dok se Riječani još trebaju izboriti za europsku poziciju, drugoplasiranom Hajduku ova je utakmica rezultatski potpuno nebitna. Dinamo je odavno zakapario naslov prvaka, kojeg će i proslaviti već ako Hajduk ne osvoji sva tri boda na Rujevici. Optimisti među navijačima Splićana reći će kako se Hajduk, za promjenu, vratio u neka davnija vremena, kada mu je Rijeka stalno gledala u leđa, no mnogo brojniji realisti će se više baviti bližom prošlošću i aktualnim činjenicama.
Ako krenemo od ove sezone, iako će Hajduk završiti tko zna koliko bodove ispred nje, Rijeka mu je već zadala dva najteža udarca, a može i još jedan završni i ključni ako 13. svibnja u finalu Hrvatskog kupa u Osijeku svlada Dinamo. U tom slučaju Splićanima će umjesto 2. pretkola Europske lige ljeto započeti pretkolom u Konferencijskoj ligi, što znači da će morati eliminirati tri suparnika da bi se dokopali grupne faze natjecanja, što su predsjednik Ivan Bilić i novi sportski direktor Robert Graf zacrtali kao prioritet.
Dobro je da su to na vrijeme objasnili i treneru Manuelu Gonzalu Garciji, da se ne bi kao prošle godine zalijetao s nevjerojatnim tezama “kako ne bi bila tragedija ispasti od Zire”. Bila bi i uvijek će biti, kao što je njegova blamaža bilo ispadanje od albanskog Dinama iz Tirane u 3. pretkolu. No, to je bio samo početak jer Garcia upravo na Rujevici potpisuje najveći poraz Hajduka u povijesti 1. HNL kada gubi 0:5. Bilo je to 22. studenog 2025. u okviru 14. kola, a u tom trenutku Rijeka je na ljestvici bila osma, a Hajduk prvi. Na sve se nadodao i konflikt Garcije s Markom Livajom, koji je odbio ući u igru kod vodstva domaćih 4:0, pravdajući se želučanim problemima. Od tog trenutka počeo je i pad Splićana, koji su prvenstvo izgubili već na kraju siječnja porazima od Istre 1961 i Gorice.
Imao je Garcia popravni na Rujevici u četvrtfinalu Kupa 4. ožujka ove godine i bio je vrlo blizu da uzvrati udarac i ostane u igri za barem jedan trofej. Imali su gosti dvaput vodstvo, s tim da je ono drugo stiglo u petoj minuti sudačke nadoknade golom Roka Brajkovića za 2:1. Međutim, sudac Patrik Kolarić produžio je utakmicu čak 20 minuta, da bi Hajduk uspio primiti ne jedan, već dva pogotka do kraja i izgubiti dobiveni dvoboj.
Upravo događanja s te utakmice savršeni su odraz u ogledalu svega što se događalo u dva jadranska rivala u posljednjih 15 godina, u kojima se dogodio povijesni preokret da je Rijeka postala rezultatski uspješnji klub od Hajduka. I to ne malo uspješniji, već značajno. Statistika kaže da je od 2012. kada je predsjednik Rijeke postao Damir Mišković, klub s Kvarnera bio dvaput prvak Hrvatske, pet puta je osvojo Kup, jednom Superkup i pet puta je nastupio u skupinama europskih natjecanja, a ove godine osigurao i nokaut fazu Konferencijske lige i ispao u osmini finala od francuskog Strasbourga.
U istom razdoblju Hajduk je osvojio samo tri Kupa Hrvatske, ni jednom nije igrao skupinu europskog natjecanja, a u prošlih 13 sezona devet puta je u ligi bio slabije plasiran od Riječana s kojima ima i negativni omjer u međusobnim utakmicama. Ovim podacima treba nadodati i frapantne promjene koje su se događale u klubu s Poljuda, koji je od posljednjeg naslova prvaka iz 2005. godine promijenio 13 predsjednika, 18 sportskih direktora, 33 trenera i više od 50 članova Uprave i Nadzornog odbora. Od 2012. kada je Mišković preuzeo Rijeku, u Splitu je djelovalo 11 sportskih direktora i 24 trenera, a neki i po dvaput na klupi. Rijeka je s barem triput manje promjena ušla u trofejni niz, a europskim nastupima podigla uvelike vrijednost igrača i zaradu od transfera, dok je Hajduk došao u fazu borbe za golu egzistenciju, a rezultatski kao da je postalo važno samo nastupiti, što je govorio i osnivač modernog olimpizma Pierre de Coubertin, koji s današnjim profesionalnim sportom nema ozbiljnijih poveznica.
Po aktualnim financijskim podacima Hajduk na godišnjoj razini troši skoro triput više novaca od Rijeke, a zvuči zastrašujuće da za plaće radne zajednice izdvaja čak 20 milijuna eura, dok igračima pripadne oko 13 milijuna. Mišković je sa svim rashodima na manje od 20 milijuna eura, a najviše se “narugao” konkurenciji prošle sezone kada je uoči drugog dijela na zimu prodao nekoliko najvažnijih igrača (Pašalić, Galešić, Smolčić), a na kraju osvojio dvostruku krunu s trenerom Radomirom Đalovićem.
Iz splitske perspektive može se govoriti o “kompleksu Rijeke”, kako zbog vođenja kluba, tako na terenu. Miškovićev model privatnog vlasništva pokazuje se nadmoćnim “socios” modelu Hajduka, a te silne promjene kadrova na svim ključnim pozicijama u splitskom klubu, teško je objasniti. Kako je moguće da toliko ljudi prođe kroz jedan organizacijski sustav u 15 godina, a da baš nitko ili samo rijetki od njih ne pokažu da znaju raditi i ostvariti zacrtane ciljeve?
U političkoj teoriji se kaže da je ključ uspješnosti svake države njezina stabilnost, odnosno povjerenje u institucije i one koji obnašaju funkcije u njima. Ako se to preslika na sportski klub, onda je jasno da u Hajduku nema ni stabilnosti, ni povjerenja u one koje se demokratskim putem izabere. Svaka iole dugoročnija strategija ili vizija na Poljudu je obično bila pokopana ili poslije nekoliko mjeseci ili poslije godinu ili dvije.
Na zelenom terenu nisu drugi klubovi bili toliko bolji, koliko je Hajduk svojim slabostima omogućio da uvijek izvisi u ključnom trenutku. Baš kao u polufinalu Kupa na Rujevici ili prošle sezone kada je Gennarro Gattuso imao osam bodova prednosti osam kola prije kraja. Hajduk ne zna završiti posao, izgubi fokus u presudnom trenutku. U sudačkoj nadoknadi primi dva gola ili Gattuso procijeni da Ivan Perišić i Rokas Pukštas nisu dovoljno dobri, a s njima bi se bio prošetao do naslova 2025.
Hajduk je u zadnjih 15 godina izgubio pobjednički mentalitet, a otkako nema Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu, ne može se više vaditi na neregularne uvjete, suce, Lokomotivu… VAR tehnologija je također mnogo toga promijenila i izbalansirala, tako da je u svakom klubu sve na onima koji ga vode i koji za njega igraju. Splićani kao da su neodlučni pokušati biti što bolji, čak savršeni u svim klupskim djelatnostima, a ne da se pred prošlu utakmicu u Rijeci ne zna da igrač nema pravo nastupa zbog kartona. Ne može se pobjeđivati ako ne vjeruješ i unaprijed drugog proglasiš boljim, niti napredovati bez jasne vizije i plana, kojeg se treba držati i više godina, a ne da treneri Hajduka u zadnjih 20 godina prosječno sjede na klupi osam mjeseci.
