Donald Trump u mnogočemu je čovjek za kojeg je i nemoguće moguće, u negativnom smislu. Njegovi kritičari tako vole isticati kako je on vjerojatno jedini čovjek u povijesti kockanja koji je uspio bankrotirati u poslu s lancem kasina, jednom od najsigurnijih poslova koji prati izreka “kuća uvijek dobiva”. Kako na poslovnom tako i na političkom planu, Trump uspijeva iz temelja uzdrmati sve što se činilo zdravorazumskim, jasnim i razumljivim.
Tako je sve donedavno vladao svjetski poredak obilježen zakonima fizike i politike, u kojem smo znali da je UN međunarodno tijelo čijim aktima podliježu sve članice, da je NATO, savez stvoren kao sigurnosni kišobran Zapada, temeljen na principu solidarnosti i zaštite istih ili sličnih vrijednosti, da zemlje članice UN-a imaju svoj teritorij koji je nepovrediv i da je Mjesec satelit koji kruži oko Zemlje te nijedan njegov dio nije ničije privatno vlasništvo. Od svih navedenih postulata, Trump još nije promijenio samo onaj o Mjesecu, iako nedavna misija Artemis II izgleda pomalo prijeteće stavljena u ovaj kontekst.
Šalu na stranu, Trump – koji je i u prvom mandatu izražavao određenu hostilnost prema NATO-u tvrdeći da je SAD žrtva financijskog izrabljivanja drugih članica Saveza te da plaća najviše – u drugom je mandatu uspio postići da UN faktički nema nikakvu važnost, a da i najskeptičniji analitičari dopuštaju mogućnost da bi se NATO kakav poznajemo i kojega je i Hrvatska član mogao uskoro stubokom promijeniti ili čak raspasti.
Slučaj Grenland
Čovjek koji će, osim Trumpa, ući u povijesne udžbenike naše djece i unučadi budu li učili o toj temi zasigurno će biti i Mark Rutte, osoba s trenutačno vjerojatno najnezahvalnijom političkom ulogom na svijetu, na radnome mjestu glavnog tajnika Saveza koji je jedan od jamaca svjetskog mira, koliko god pojam “svjetski mir” u travnju 2026. zvučao cinično. Kad je Rutte u srpnju 2024. izabran za glavnog tajnika NATO-a, činilo se da preuzima instituciju čija je strateška linija već zacrtana. Formalno je dužnost preuzeo u listopadu iste godine, naslijedivši Jensa Stoltenberga, u trenutku kada je Zapad još djelovao kao politički i vojno konsolidiran blok. U Bijeloj kući tada je bio Joe Biden, američki predsjednik koji ni u jednom trenutku nije dovodio u pitanje temeljni smisao NATO-a ni američko vojno jamstvo europskoj sigurnosti i čvrstu podršku Ukrajini nakon ruske invazije.
U takvim okolnostima Mark Rutte izgledao je kao čovjek kontinuiteta. Njegova uloga trebala je biti gotovo tehnička: održavati jedinstvo Saveza, koordinirati povećanje obrambenih kapaciteta i politički artikulirati zajedničku strategiju odvraćanja prema Putinovim eksteritorijalnim političkim, ekonomskim i izravnim vojnim pretenzijama. Malo je tko tada mogao pretpostaviti da će se samo nekoliko mjeseci poslije naći u možda najtežoj ulozi koju je jedan glavni tajnik NATO-a imao od kraja hladnog rata. Grenland je bio prvi veliki udar s kojim je počelo novo doba. Trumpova retorika o mogućem američkom “preuzimanju” otoka nije bila samo ekscentrična geopolitička epizoda nego izravni udar na samu ideju NATO-a. Grenland formalno pripada Kraljevini Danskoj, članici Saveza.
Kad predsjednik zemlje koja čini okosnicu NATO-a javno govori o de facto aneksiji teritorija druge članice, tada više nije ugrožen samo politički sklad nego i osnovna logika sve spominjanijeg članka 5., koji jamči da se članice međusobno štite, a ne zastrašuju i prijete preuzimanjem dijela teritorija. Tu se Rutte našao u gotovo apsurdnoj situaciji. S jedne strane, morao je umirivati Kopenhagen i europske prijestolnice koje su Trumpove izjave doživjele kao ozbiljan signal da Bijela kuća više ne poštuje tradicionalne granice savezništva. S druge strane, nije smio javno ući u frontalni sukob s Trumpom jer bi time riskirao upravo ono čega se Europa najviše boji, američko udaljavanje od Saveza.
Trumpov šaptač
Upravo se tu vidi zašto ga dio diplomata i medija naziva Trumpovim šaptačem. Rutte se dosad pokazao kao čovjek koji nije za konfrontaciju, nego za verbalnu amortizaciju, čak i ako to znači primati udarce ispod pojasa. Moglo bi se reći da je dosad podnio mnogo neugodnih stvari samo s ciljem da spasi Savez, uključujući i mišljenje dijela javnosti kako je previše servilan prema Trumpu. Drugi tvrde da je upravo ta “servilnost” dio strategije Marka Ruttea, koji uistinu shvaća Trumpovu ekscentričnu narav i pokušava ga držati pod kontrolom. Težak posao odnedavno je postao mnogo teži pa je Associated Press ovih dana Ruttea opisao kao čovjeka koji je ponovno stavljen na kušnju dok Trump okreće bijes prema NATO-u zbog Irana. Za one koji nisu pratili, situacija, pojednostavljeno, izgleda ovako: Trump je nelegalno i bez odobrenja UN-a udario na Iran, stranu silu, članicu UN-a, a zatim zatražio od zemalja Saveza da mu se pridruže. S više ili manje teškim riječima zemlje NATO-a to su odbile, svjesne da bi to značilo kršenje Povelje UN-a i kliničku smrt aktualnog političkog svjetskog poretka. Trump je uvrijeđeno zaprijetio izlaskom, ne prvi put, ali ozbiljnije nego ikad.
Sukob s Iranom i pitanje Hormuškog tjesnaca otvorili su možda najdelikatniji problem za Ruttea. Može li NATO biti pretvoren u instrument američke vanjske politike čak i kad formalno nije riječ o obrani članice Saveza? Tu je odgovor institucionalno jasan, ali politički mutan. U NATO-u se odluke donose konsenzusom. To znači da ne postoji mogućnost da glavni tajnik samostalno “uvede” Savez u operaciju. Za bilo kakvu ozbiljniju misiju, bilo da je riječ o pomorskom nadzoru, logistici ili širem vojnom angažmanu, potrebna je suglasnost svih članica. Drugim riječima, Rutte ne može uvjeriti Savez dekretom. Može samo posredovati, lobirati, oblikovati političku atmosferu i pokušati izgraditi konsenzus. Upravo to sada pokušava. Prema diplomatskim izvorima, nakon sastanka s Trumpom u Washingtonu Rutte je nekim europskim prijestolnicama prenio da Bijela kuća želi konkretne obveze Europe oko Hormuza “u roku od nekoliko dana”. Tu se vidi sva težina njegove uloge.
Ako europske članice odbiju, Trump to može interpretirati kao još jedan dokaz da Europa uživa američku zaštitu, ali ne želi dijeliti teret. Ako pristanu, riskiraju ulazak u operaciju koja nema jasan mandat NATO-a i koja bi politički mogla izgledati kao prisilno svrstavanje uz američku regionalnu strategiju. Rutte je stoga prisiljen govoriti dvostrukim jezikom. Prema Washingtonu mora signalizirati spremnost Europe da “bude korisna”. Prema Bruxellesu i europskim vladama mora isticati da NATO formalno ne ulazi u rat protiv Irana, nego eventualno razgovara o sigurnosti plovidbe i stabilnosti energetskih tokova. I tu dolazi na tanki led.
Utrka s vremenom
Jer sigurnost Hormuškog tjesnaca nije samo vojno nego i pitanje globalne ekonomije. Kroz taj tjesnac prolazi približno petina svjetske trgovine naftom. Posljedice rata koji ne traje ni dva mjeseca već svi osjećamo. Svaki ozbiljni poremećaj automatski pogađa europske ekonomije, cijene energenata i inflaciju. Upravo zato dio članica nije sklon izravnom vojnom angažmanu, ali jest spreman razgovarati o pomorskim i logističkim oblicima potpore. U tom prostoru između formalnog odbijanja i ograničenog pristanka Rutte pokušava sačuvati jedinstvo Saveza. No ključno pitanje ostaje koliko dugo. Jer Trumpove prijetnje više nisu samo retoričke. Reuters i Washington Post posljednjih dana izvještavaju da se u Washingtonu ozbiljno raspravlja o mogućnosti povlačenja dijela američkih snaga iz Europe, a u političkom prostoru ponovno se spominje i izlazak SAD-a iz NATO-a.
Američki predsjednik danas to ne može učiniti jednostavno kao što je to možda bilo politički zamislivo ranije. Potkraj 2023. američki Kongres, vidjevši kamo stvari vode, donio je akt po kojem povlačenje SAD-a iz NATO-a moraju odobriti Senat ili Kongres. To, međutim, ne znači da Trump nema moć destabilizacije. Može smanjivati broj vojnika u Europi, usporavati logistiku, redefinirati financijske prioritete, blokirati određene oblike potpore Ukrajini i politički dovoditi u pitanje vjerodostojnost članka 5. Za Europu je to gotovo jednako ozbiljno kao formalni izlazak. Zato je Rutteova diplomacija zapravo utrka s vremenom. Njegov cilj više nije samo “zadržati Ameriku u NATO-u” nego kupiti dovoljno vremena da Europa poveća vlastite kapacitete do razine na kojoj američki politički šok više ne bi bio egzistencijalna prijetnja.
Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću cijela se arhitektura transatlantske sigurnosti počela tresti. Ono što je pod Bidenom bilo svetinja, da je napad na jednu članicu napad na sve, pod Trumpom je ponovno postalo predmet političke trgovine. Trump je vrlo brzo obnovio svoju staru doktrinu uvjetne zaštite Europe rekavši kako američki sigurnosni kišobran vrijedi samo onoliko koliko europski saveznici plaćaju. Rutte tu više nije samo šef vojnog saveza nego posrednik između tri međusobno napeta politička aktera. Prvi je Washington, drugi je sama institucija NATO-a, čiji smisao počiva upravo na američkom jamstvu. Bez SAD-a NATO ostaje golema politička struktura, ali vojno postaje znatno slabiji. Procjene su da američki kapaciteti čine oko dvije trećine, do 70 posto ukupne operativne snage Saveza, od strateškog zračnog prijevoza i satelitskog nadzora do nuklearnog odvraćanja i projekcije sile. Treći je akter Europa, koja od Ruttea očekuje da istodobno zaštiti savez s Amerikom i obrani europske interese od istog tog američkog predsjednika. Rutte danas ne sjedi samo “na tri stolice” kao zgodna metafora, on doslovno pokušava držati na okupu tri političke logike koje se međusobno sudaraju.
Taktika laskanja
Trump od NATO-a ne traži više samo povećanje izdvajanja za obranu, što je već postala stara tema. Sada traži političku i vojnu lojalnost u krizama koje nisu formalno aktivirale NATO-ove mehanizme, prije svega u iranskom sukobu i oko Hormuza. Posljednjih dana potvrđeno je da je upravo to bila središnja tema Rutteova posjeta Washingtonu. Trump od saveznika traži konkretne obveze za osiguranje slobode plovidbe u Hormuškom tjesnacu. Problem je za Ruttea to što NATO nema automatsku ulogu u tom sukobu. Iran nije napao članicu NATO-a. Članak 5. nije aktiviran. Nema pravnog ni političkog automatizma koji bi europske članice obvezao na vojni angažman. Upravo zato je Trumpov potez toliko destabilizirajući. On od Saveza očekuje ponašanje koje ne proizlazi iz njegovih formalnih pravila, nego iz američkog političkog interesa. Rutte pritom ne može javno kontrirati Trumpu onako kako bi željele neke europske vlade.
Njegova strategija posljednjih mjeseci jasno je vidljiva, koristi se kombinacijom diplomatskog laskanja, političkog amortiziranja i proceduralnog odgađanja. No, što dulje pokušava balansirati između Trumpa i Europe, to više riskira da ga obje strane počnu doživljavati kao nedovoljno lojalnog. Za Washington može izgledati kao glasnik europskog oklijevanja. Za Europu može djelovati kao čovjek koji previše popušta Bijeloj kući. Treća i možda najvažnija dimenzija priče o Marku Rutteu više nije samo pitanje njegove diplomatske spretnosti nego pitanje opstanka same sigurnosne arhitekture Europe. Jer ispod svih dnevnih kriza, Grenlanda, Hormuza, Ukrajine i Trumpovih ultimatuma, nalazi se jednostavna činjenica da Europa još nije sposobna samostalno nadomjestiti američku vojnu moć. To je središnja drama Rutteova mandata. Dok javno pokušava održati saveznički optimizam, i sam je posljednjih dana vrlo otvoreno govorio o “nezdravoj ovisnosti” Europe o SAD-u. Rutte je u Washingtonu eksplicitno poručio kako je Europa desetljećima živjela u uvjerenju da će američki vojni kišobran ostati trajan i bezuvjetan, a da je socijalni i realni mir plaćala prekooceanskim novcem.
Ironija je to veća što se upravo uz Ruttea veže jedna gotovo filmska politička kontradikcija. Kao nizozemski premijer od 2010. do 2024., imao je reputaciju političara koji izlazi neokrnjen i iz najgorih kriza. Otud i nadimak “Teflonski Mark”. Danas zvuči tragikomično da je upravo njegova vlada godinama bila među onima koje nisu ispunjavale NATO-ov cilj da svaka članica mora izdvajati dva posto BDP-a za obranu. Dakle, čovjek koji danas od Europe traži ubrzano naoružavanje i strateško osamostaljivanje godinama je bio dio političke kulture koja je upravo taj problem produbljivala. Rutte danas tako, paradoksalno, zapravo pokušava sanirati posljedice jedne epohe čiji je i sam bio sudionik.
Europski NATO
Neki budućnost vide u nekom obliku “europskog NATO-a”. Europa bez SAD-a može stvoriti funkcionalan obrambeni blok, ali to ne bi bio NATO u sadašnjem smislu riječi, nego europski sigurnosni savez oslonjen na članice EU-a, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norvešku i vjerojatno Kanadu kao vanjskog partnera. Međutim, ključni problem nisu samo vojnici ili broj tenkova nego ono što Amerikanci nose u strateškom smislu.
Sjedinjene Države i dalje čine okosnicu ukupne operativne moći Saveza, približno dvije trećine do 70 posto vojnog kapaciteta. Bez njih Europa ostaje vojno relevantna, ali bitno sporija, logistički slabija i manje vjerodostojna u odvraćanju Rusije. Zato se posljednjih mjeseci sve češće govori o europskom stupu unutar NATO-a koji bi morao preživjeti i u slučaju američkog političkog šoka. Neki misle da je to Rutteova stvarna strategija, da ne pokušava samo spriječiti američki izlazak nego i kupiti vrijeme.
Mark Rutte tako nije samo glavni tajnik Saveza. On je danas možda posljednji veliki posrednik između američkog unilateralizma i europskog straha od geopolitičke samoće. Njegov mandat neće se mjeriti po tome je li bio simpatičan Washingtonu ili Bruxellesu, nego po jednom brutalnom kriteriju: hoće li Europa do kraja njegova mandata biti manje ovisna o Americi nego što je bila na njegovu početku. Ako uspije, “Teflonski Mark” ostat će politički netaknut. Ako ne uspije, mogao bi ostati upamćen kao čovjek koji je s triju stolica pokušao spasiti savez koji se već počeo klimati.
