Dionice njemačkog diva za proizvodnju oružja i obrambenih sustava, korporacije Rheinmetall, proteklih tjedana uglavnom su bile stabilne, nekim danima u blagom padu, a drugih dana u rastu. Mnogi se pitaju kako je to moguće u svijetu koji od početka ruske invazije na Ukrajinu, a potom i uslijed sveopćeg kaosa što ga je američki predsjednik Donald Trump izazvao na Bliskom istoku, praktički živi u razdoblju neproglašenog trećeg svjetskog rata.
Proglasio ga je, doduše, na sebi svojstven način papa Franjo, čiju smo prvu obljetnicu smrti obilježili ovih dana. Dakle, kako je moguće da dionice velikih kompanija koje su izravno ili neizravno povezane s trgovinom oružjem stagniraju ili čak padaju u vremenima kada meci i projektili fijuču nad nebrojenim svjetskim gradovima? Odgovor se možda krije u stihovima Balaševićeve pjesme “Neki novi klinci”, jer trendovi pokazuju kako se velike, multinacionalne korporacije sve teže bore s mladim i agresivnim poduzetnicima i startup tvrtkama koje idu na sve ili ništa te pomalo osvajaju tržište.
Nova generacija obrambenih startupova ušla je tako u rat do istrjebljenja s najvećim svjetskim proizvođačima oružja u nemilosrdnoj konkurenciji i osvaja tržište, piše u nedavnoj analizi ugledni vanjskopolitički magazin Politico. Zapadnom obrambenom industrijom dugo su dominirali divovi poput Lockheed Martina, Boeinga, Thalesa i BAE Systemsa. Sada tvrtke osnovane prije samo nekoliko godina otimaju ugovore koje su ove imale s državama i ministarstvima obrane – katkad na štetu postojećih tvrtki.
Brojni ugovori
“Postoji svojevrsno natjecanje između postojećih i novih sudionika na tržištu”, rekao je u intervjuu admiral Pierre Vandier, vrhovni zapovjednik NATO-ovih snaga za transformaciju. Prošlog mjeseca američka tvrtka za obrambenu tehnologiju Anduril potpisala je desetogodišnji ugovor s američkom vojskom za hardver, softver i infrastrukturu, koji bi mogao vrijediti i do dvadeset milijardi dolara. U Njemačkoj je vlada sklopila višemilijardni ugovor o dronovima s njemačkim tvrtkama Stark i Helsing, koje su osnovane 2024. odnosno 2021. Dok se Europa i SAD žure suprotstaviti prijetnji Rusije i rata na Bliskom istoku, konkurencija novijih tvrtki predstavlja još jedan test za proizvođače i trgovce vojnom opremom koji se već bore za povećanje proizvodnje, kaže Vandier, koji je zadužen za inovacije i pripremu NATO-a za budućnost ratovanja.
“S jedne strane, tradicionalne tvrtke kažu da će se promijeniti, s druge strane svijet startupova donosi snažnu energiju i rizični kapital, s mladim ljudima koji se ne boje neuspjeha jer znaju da uvijek mogu pokušati ponovno”, rekao je utjecajni zapovjednik NATO-a, nazvavši novonastalu situaciju “sukobom dvaju svjetova”. Taj sukob bio je u punom jeku prošlog mjeseca, kada je izvršni direktor Rheinmetalla Armin Papperger odbacio ukrajinsku industriju dronova, rekavši da se ona “igra Lego kockicama”.
Papperger je, očito, uvjeren da će ozbiljne organizacije kao što su države ostati lojalne tradicionalnim, pouzdanim i provjerenim dobavljačima te dokazanim sustavima. Međutim, američko-izraelska intervencija u Iranu koja je zapalila Perzijski zaljev pokazala je koliko je to duboko netočno. Dijelom je to uzrokovala i atipična te relativno neočekivana obrambena politika Irana koji je, umjesto ciljanim protuofenzivama, u trenutku američko-izraelskog udara ispalio siloviti “vatromet” projektila u raznim smjerovima, gotovo na sve zemlje Zaljeva.
Goleme štete
Ciljevi su službeno bili američke vojne baze, no u danima koji su uslijedili postalo je jasno da je Iran koncipirao obranu na provociranju sukoba velikih razmjera te guranju cijelog Bliskog istoka u krizu. Time, naime, osnažuje svoju pregovaračku poziciju, jer mir u Teheranu više nije samo mir u Iranu nego u cijelom Zaljevu, koji trpi goleme financijske štete uzrokovane ovim ratom. I tu dolazimo do bitnoga. Kako bi se zaštitile od iranskih projektila, zaljevske su zemlje morale ispaljivati stotine protuzračnih raketa od kojih svaka košta manje bogatstvo. S druge strane, te su skupocjene rakete bili prisiljeni ispucavati na deseterostruko jeftinije dronove koje je na njih slao Iran.
Nije čudno što su već nakon desetak dana zemlje koje su najviše na udaru, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katra, počele preklinjati Trumpa da počne raditi na deeskalaciji krize jer njihova protuzračna obrana to više ne može podnijeti, a štetu trpi i gospodarstvo. U potrazi za rješenjem ovog problema, zemlje Perzijskog zaljeva koje žele odbiti iranske protunapade sada namjeravaju potpisati ugovore s Kijevom i kupiti ukrajinske sustave koji su jeftiniji i učinkovitiji u rušenju dronova.
“Postoje dva moguća ishoda ovog rata među malim i velikim kompanijama. Ili će se startupovi na kraju apsorbirati u svijet velikih tvrtki, koji će se sam odlučiti ubrzati, ili će sukob postati ‘nasilniji’, s novim sudionicima koji rastu dovoljno brzo da misle da mogu srušiti velike igrače na sceni”, vjeruje Vandier. Po njegovu mišljenju, svjetska se obrambena industrija nalazi u “darvinističkom trenutku”, odnosno u svojoj prijelomnoj evolucijskoj fazi čiji je rezultat u ovom trenutku nemoguće sa sigurnošću predvidjeti.
Globalni problem
Sve napisano odnosi se, naravno, ponajprije na SAD, koji se prometnuo u najvećeg globalnog kreatora sukoba i nestabilnosti, a čiji je predsjednik Trump uspio do neke mjere dokinuti i svjetski poredak temeljen na Povelji UN-a koji je vladao od kraja Drugog svjetskog rata 1945. i koji je i osmišljen kako se svijet više nikada ne bi našao u takvu općem pokolju. Trump ima kroničan politički problem – voli i želi ratovati, a njegovi birači to ne vole i ne žele, no nije on tu jedinstven u svijetu visoke politike.
Tu poziciju sada iskorištavaju mladi i pametni poduzetnici koji svojim jeftinijim i boljim rješenjima počinju biti ozbiljan problem tvrtkama koje su u ovom biznisu desetljećima. Američke tvrtke s dugom tradicijom pritom su pod većim pritiskom od svojih europskih konkurenata, tvrdi visoki zapovjednik NATO-a. To je zato što je u Europi dostupno manje rizičnog kapitala, a neke su europske vlade manje sklone riskirati s novim tvrtkama nego SAD. Dark, francuski startup za svemirsku obranu, osnovan 2021., koji je razvio robota za borbu protiv prijetnji u niskoj Zemljinoj orbiti, morao je zatvoriti proizvodnju prošle godine, dijelom kriveći nedostatak podrške francuskih vlasti. Europske vlade još se drže konzervativnih pristupa, a i poznata je poslovična europska sporost i birokratičnost koja često usporava europske zemlje u razvoju u odnosu na države s manjom regulativom u kojima agresivni poduzetnici brže mogu pokazati svoj potencijal na globalnom tržištu.
“Ključna je razlika u tome što je apetit za oružjem u Europi mnogo niži nego u Sjedinjenim Državama”, rekao je Vandier. Četiri godine nakon početka rata u Ukrajini europski proizvođači još ne proizvode dovoljno oružja, naglasio je NATO-ov stručnjak. To je zapažanje koje se ponavlja u nekoliko zemalja NATO-a, uključujući Francusku i Sjedinjene Države.
Velika količina
Dok je Washington i dalje duboko u ratu koji je pokrenuo protiv Irana, Pentagon je s američkim vojnim izvođačima radova potpisao sporazum o proširenju proizvodnje. “Struktura naše obrambene industrije još odražava način razmišljanja iz razdoblja nakon hladnog rata. Naša industrija zna kako razvijati oružje, ali se muči s njegovom proizvodnjom u velikim razmjerima”, rekao je Vandier. Po njegovu mišljenju, ponovno se moraju, baš kao što se već događalo u povijesti, povezati civilni i vojni industrijski sektori.
Jedan primjer iz prošlosti, istaknuo je, glasoviti je tenk Sherman iz Drugog svjetskog rata. Nije bio najbolji, ali je bio kompatibilan s masovnom proizvodnjom američke automobilske industrije, odnosno Forda i Chryslera. Vandierovu primjeru možemo dodati i popularnu jurišnu pušku AK-47, poznatu i kao “kalašnjikov”, koja je i danas jedan od najčešće korištenih automata te je posebno “popularna” među terorističkim i kriminalnim organizacijama. Razlog je njezina relativno niska cijena te vrlo jednostavno korištenje i održavanje. Vandier smatra da se vojna industrija mora ponovno okrenuti u tom smjeru. Visokosofisticirane oružane sustave svakako treba razvijati, no kada rakete polete iz susjedstva ili bilo kojeg drugog dijela svijeta, važno je imati spreman odgovor, i to u velikoj količini. U suprotnom, napadnutoj zemlji ne piše se dobro.
“Pouka je jednostavna: nešto manje savršen sustav, ali koji se može proizvoditi u velikim količinama, može imati veću vojnu vrijednost od izvrsnog sustava koji se ne može proizvoditi u velikim količinama”, rekao je Vandier. Neke zemlje NATO-a počele su istraživati suradnju između civilnog i obrambenog sektora. Francuski proizvođač automobila Renault razmatra proizvodnju vojnih dronova, dok njemački Volkswagen pregovara s izraelskim Rafaelom o proizvodnji teških kamiona za nošenje projektila zajedno s lanserima i generatorima električne energije.
Ubrzani procesi
No možda je od borbe između velikih korporacija i startupova još važnije pitanje što se zapravo danas prodaje na tržištu rata. Nije riječ samo o oružju u klasičnom smislu te riječi nego o vremenu reakcije, količini podataka i brzini odlučivanja. Upravo se na tom terenu događa najveća transformacija moderne obrambene industrije. Tvrtke poput američkog Andurila ili njemačkog Helsinga ne nude državama samo letjelice, projektile ili senzore nego i cijele digitalne ekosustave koji povezuju izviđanje, obranu i napad u jedinstven sustav upravljanja bojištem.
Anduril je u protekloj godini učvrstio svoju poziciju u vrhu sektora obrambene tehnologije, a CNBC ga je 2025. svrstao na prvo mjesto svoje liste kompanija s najvećim potencijalom izazivanja tržišnog poremećaja upravo zbog snažnog prodora u vojni sektor i golemog interesa investitora za obrambeni AI. To znači da se rat više ne vodi samo vatrenom moći nego sposobnošću da se u nekoliko sekundi obradi golem broj informacija, od satelitskih snimki i radarskih signala do kretanja dronova i procjene mogućeg smjera napada. U tom smislu startupovi imaju ključnu prednost pred tradicionalnim divovima.
Oni razmišljaju kao softverske kompanije, a ne kao klasični industrijski konglomerati. Dok je nekoć razvoj novog vojnog sustava trajao desetljeće, danas se ciklus inovacije mjeri mjesecima. To dramatično mijenja odnose moći na tržištu. Nije stoga slučajno što se i stari divovi počinju prilagođavati novoj realnosti. Upravo je Rheinmetall, koji ovdje cijelo vrijeme ističemo jer je simbol stare škole obrambene industrije, ušao u strateško partnerstvo s Andurilom radi zajedničkog razvoja autonomnih sustava i projektila za europsko tržište.
Rizični kapital
Ta činjenica možda najbolje pokazuje da više nije riječ o čistom sukobu dvaju svjetova, nego o procesu prisilne simbioze. Velike tvrtke imaju proizvodne kapacitete, političke veze i dugogodišnje ugovore s državama, dok startupovi imaju brzinu, fleksibilnost i tehnološku agresivnost. Drugim riječima, Pappergerova retorika o “Lego kockicama” pokazala se previše pojednostavljenom. Tržište ga je već djelomično demantiralo, jer je upravo njegov Rheinmetall bio prisiljen tražiti savez s jednom od najagresivnijih novih kompanija. U pozadini toga krije se pragmatičan pristup sadržan u staroj poslovici “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”.
Takav razvoj događaja mogao bi dugoročno promijeniti i prirodu europske strateške autonomije. U Bruxellesu i Berlinu sve se otvorenije postavlja pitanje može li Europa doista govoriti o obrambenoj suverenosti ako ključni softver, sustavi umjetne inteligencije i autonomne platforme dolaze iz američkih kompanija i fondova rizičnog kapitala povezanih s Washingtonom i Silicijskom dolinom. Kritike takvih partnerstava već su se pojavile među europskim sigurnosnim analitičarima upravo zbog straha od nove tehnološke ovisnosti.
Povjerenje ne ulijeva ni ponašanje Donalda Trumpa koji jedan dan najavi izlazak SAD-a iz NATO-a, sutradan kaže da će te večeri “umrijeti cijela jedna civilizacija”, govoreći o ratu u Iranu, trećeg prozove Europu da nije lojalan saveznik… Europska unija postaje svjesna da je NATO mrtvo slovo na papiru, baš kao i UN, a da ona u novoj geopolitičkoj podjeli karata ne stoji najbolje jer je ovisna o sustavima partnera, naročito SAD-a, koji je pod Trumpovim vodstvom sve manje pouzdan oslonac za bilo koju krizu.
Kriva procjena
Upravo tu leži najveća geopolitička dimenzija ove industrijske revolucije. Tko kontrolira softver, kontrolira tempo rata. Druga velika promjena koja tek dolazi, i koja je možda još radikalnija, jest svojevrsna demokratizacija ratne tehnologije. Povijesno gledano, proizvodnja ozbiljnog vojnog sustava bila je rezervirana za države ili za korporacije s golemim kapitalom, infrastrukturom i političkom zaštitom. Danas je taj monopol ozbiljno narušen. Rat u Ukrajini to je pokazao brutalno jasno. Mala, agilna poduzeća, pa čak i timovi od nekoliko desetaka inženjera, sposobni su razviti sustave koji na bojištu stvaraju disproporcionalan učinak.
To nas vraća na Vandierovu “darvinističku fazu”. U ovom trenutku doista ne pobjeđuje najbolji sustav, nego onaj koji se može najbrže replicirati, popraviti i ponovno poslati na teren. To je logika suvremenog rata, ali i brutalna logika tržišta. Na kraju, možda je najzanimljivije pitanje što sve to znači za burzu i zašto dionice poput Rheinmetallovih ne rastu uvijek onoliko koliko bi se očekivalo u vrijeme globalnih sukoba. Odgovor nije u tome da tržište ne vjeruje u rat, nego u tome da kapital unaprijed mora “znati” budućnost.
Rheinmetall je već dramatično povećao svoju tržišnu vrijednost u prethodnom razdoblju i investitori sada više ne kupuju dionice samo zbog činjenice da rat postoji, nego procjenjuju može li kompanija zadržati dominaciju u svijetu koji se ubrzano mijenja. Reutersovi analitičari upravo su zato proteklih mjeseci govorili o mogućem “shakeoutu” sektora obrambene tehnologije i valu konsolidacije koji bi mogao izbrisati velik broj startupova te donijeti desetke novih, ali istodobno redefinirati poziciju velikih igrača.
Kvaliteta koda
Drugim riječima, investitori više ne pitaju samo koliko će tenkova ili granata neka kompanija prodati nego hoće li za pet godina takva oružja uopće biti relevantna u svijetu u kojem se presudne bitke vode algoritmima, rojevima dronova i autonomnim sustavima u kojima nezadrživo raste utjecaj umjetne inteligencije. I tu se vraćamo na početno pitanje: Zašto dionice ne rastu eksplozivno usred ratova? Zato što burza ne trguje sadašnjošću, nego budućim pobjednicima. A pobjednici više nisu nužno oni koji imaju najviše čelika i streljiva, najveće tvornice i najbolje radnike, nego oni koji mogu spojiti industrijsku masu s inteligencijom softvera.
U tom smislu vjerojatno ne svjedočimo samo novoj fazi vojne industrije nego početku potpuno nove ekonomije rata, one u kojoj će vrijednost kompanije sve manje ovisiti o broju proizvedenih tenkova, a sve više o kvaliteti koda ili algoritma koji tim tenkom, dronom ili projektilom upravlja. Pouzdano se može reći samo jedno: “potreba” za ratovanjem, a time i za oružjem, nema tendenciju nestajanja.
Upravo suprotno, događaji proteklih godina – a osim bliskoistočnog i ukrajinskog bojišta, tu je i mnogo ili većih lokalnih i regionalnih sukoba gotovo na svim kontinentima – idu u prilog očekivanjima da će potražnja za ubojitim sredstvima biti sve veća. A time, naravno, i zarada onih koji možda upravo u ovom trenutku u svojim garažama ili studentskim sobama smišljaju pametnija, ubojitija i jeftinija obrambena rješenja od onih kakva razvijaju golemi timovi inženjera u megakorporacijama. Neki novi klinci su došli, a neki tek dolaze.
Ratove ne dobivaju mišićavi komandosi, nego mladi informatički stručnjaci
Ratovi kakvi su se vodili prošlog stoljeća više ne postoje, kopnene invazije svedene su na najmanju moguću mjeru, oružane sukobe danas ne dobivaju mišićavi komandosi, nego mladi informatički stručnjaci u tamnim prostorijama iz kojih na daljinu upravljaju ubojitim letjelicama. Samim time cijela jedna grana obrambene industrije, poput proizvodnje jurišnih pušaka i tenkova, pomalo klizi u zaborav.
Daleko od toga da vojskama i dalje neće trebati robusna mašinerija, od tenkova do zrakoplova i brodova, ali kibernetičko ratovanje i uporaba bespilotnih letjelica nisu više samo “inovacija” nego presudna oprema koja odlučuje ishod rata. Pritom je naročito važno to što zemlje koje se koriste takvim sustavima imaju manje žrtava u ljudstvu, što je važno na više razina. Logično, važno je zato što nitko ne želi da mladići ginu u ratovima, no važno je i iz političke perspektive, jer rat u kojem javnost ne gleda ljesove prekrivene državnim zastavama ima veću šansu dobiti podršku birača.
Sada svi uče na iskustvu Kijeva
Zemlje Perzijskog zaljeva, suočene s identičnom prijetnjom kao i Ukrajina, sve više usmjeravaju pozornost prema ukrajinskim iskustvima. Ukrajinski model ratovanja postao je svojevrsni izvozni proizvod, kombinacija jeftinih FPV-dronova, decentraliziranih zapovjednih sustava i brzih repetitivnih obrambenih postupaka na temelju iskustva s bojišta. To je model koji klasične zapadne vojne industrije teško prate jer su opterećene sporim procedurama, certifikacijama i političkim ciklusima.
Činjenica da Njemačka danas paralelno ulaže u Rheinmetall, STARK i Helsing možda najbolje pokazuje da se obrambena strategija više ne može oslanjati na jednog šampiona. Njemački program nabave tisuća kamikaza-dronova podijeljen je upravo između tradicionalnog diva i novih igrača. To je gotovo školski primjer tržišne evolucije u kojem, barem se čini, centralna država namjerno diversificira rizik. Riječ je o jednom od ključnih ekonomskih i investicijskih poučaka koji kaže da nikada nije poželjno sav novac držati u jednoj posudi. Njemačka je taj poučak odlučila primijeniti u svojoj obrambenoj strategiji, postižući time da, ako jedna platforma zataji, druga ostaje operativna.
Ako jedan proizvođač ne može povećati proizvodnju, drugi uskače. U svijetu u kojem se ratovi više ne vode linearnim frontama nego simultanim udarima u zraku, kibernetičkom prostoru, pa i svemirskoj orbiti, tako postavljena obrambena pozicija postaje strateška prednost.
