Rezultat s Rujevice, svečarska atmosfera, varaždinski špalir novom prvaku, tribine koje više traže potez konobara nego igrača, konačno i momčadi… Maksimir je tražio “rundu” više, mnogo više nego potez ili pobjedu. Nakon svega što je prošao, zdravica je bila – ključna.
Nedjelja u Zagrebu tražila je možda rezultatom konačni trijumf, no dva najveća rivala ZG-kluba i uoči utakmice poslala su “čestitku s Kvarnera”. Zvone Boban odrješito je tijekom petka stopirao potencijalni tulum, no on je van stadiona krenuo i prije, zbog remija Rijeke i Hajduka koji je i matematički osigurao novi trofej Plavih. I koji je načelno odgovarao i Varaždinu, s obzirom na “plus pet” i uoči sraza s Dinamom. Uz proslavu 115. rođendana, dekor, navijački, ali i igrački, tražio je zapravo kraj i prije početka.
Tako se pogotovo činilo tijekom prvoga dijela, u kojem je vrijeme teklo bez prevelikih ambicija. One najveće istaknulo je društvo sa Sjevera, radeći koreografiju za proslavu rođendana, uz još par minijatura koje su pratile ostale, pune tribine. Pogodak Dinama, u biti, zabila je ekipa s tribine, njih gotovo 15 tisuća: slavlje, povratak titule, ali i svojevrsni oproštaj od maksimirskog “kvazimoda”, koji bi nakon zadnjeg kola, 23. svibnja, trebao imati posljednji šampionski oproštaj. Dinamo, naime, baš na tom zdanju koje je, kakvo god bilo, izgradilo generacije, kani proslaviti zadnju titulu prije nego ode u povijest… Tribine su, dakle, bile u formi, travnjak bitno manje: prvo poluvrijeme tražilo je jedino – pivo više.
Slabašna dominacija domaćina, uz nekoliko prilika, vapila je za – nogometom. Odmor između dva poluvremena donio je promjenu koja se vrlo brzo realizirala, a hoće to tako, gotovo simbolično: Josip Mišić ostao je pored svih senatora u Maksimiru, zadužio je kapetansku traku, dugo tragao za pogotkom, kojeg je nedavno protiv Osijeka i dočekao, ali u kontekstu nove, Bobanove ere bilo je logično da baš on s 25 metara opali i zabije. Za gol, titulu, trijumf. Istina, odgovorio je Varaždin, koji s Rijekom ima (zadnju) otvorenu ligašku bitku oko trećeg mjesta i odlaska u Europu, no opće zagrebačko slavlje ugasilo je i goste, jedino je Beljo ostao raspoložen za skidanje rekorda: sada je na 36 u sezoni, čime je dostigao Gorana Vlaovića, a prestigao i Marka Livaju otkad je Lige 10…
Od prvog dana ovo nije bila samo borba za naslov. Bila je to borba za identitet
Varaždinu kapa dolje, na svemu što rade Nikola Šafarić i ekipa, no ova nedjelja bila je – plava. Ideja, hrabrost, sudaranje s prošlošću, opća rekonstrukcija, skepsa, ustrajnost, ideja i vizija, konačno i vjera. Cijeli taj “rollercoaster” prošli su Boban, Mario Kovačević i društvo otpočetka sezone do danas. Da bi pet kola prije kraja dočekali konačnu satisfakciju. Borili su se s rivalima, sumnjama, komentarima, krizama…, a na kraju su – pobijedili. Od prvog dana ovo nije bila samo borba za naslov. Bila je to borba za identitet. Bez muke, bez drame, bez trešnje, deset sati prije kraja sezone. Za to zaslužuju fanfare, čestitke, ali i – kapu dolje: vjera, vizija, sustav i ustrajnost su se isplatili i – naplatili.
