Dok Europa traži odgovore na izvješće Marija Draghija o gubitku konkurentnosti, Sveučilište u Zagrebu nudi rješenje na domaćem terenu – Znanstveno-učilišni kampus (ZUK) Borongaj, infrastrukturni projekt, ali i platforma za spajanje najjačih hrvatskih tvrtki s vrhunskim istraživačima.
O investicijama koje u ovoj fazi razvoja projekta iznose otprilike pola milijarde eura, spin-off tvrtkama koje već osvajaju tržišta i novoj inženjerskoj paradigmi, razgovarali smo s prorektorom za inovacije, transfer tehnologije i suradnju s gospodarstvom Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Tomislavom Josipom Mlinarićem.
Što projekt Borongaj nudi gospodarstvu što trenutačni sustav ne može i koji je investicijski potencijal. Svijet biznisa zanima povrat investicije?
Ključna poruka za poslovnu zajednicu je da mi više ne govorimo o planovima, već o dokazanim projektima i daljnjem razvoj na bazi njihovih rezultata. Naša analiza, koju smo radili s ekspertima s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pokazuje da bi sustavno desetogodišnje ulaganje u razvojne programe koje smo do sada povremeno imali, generiralo prihode razine otprilike 500 milijuna eura, upravo onoliko koliko bi bilo potrebno za izgradnju ovakvog jednog znanstveno-tehnološkog centra u okviru ZUK Borongaj.
Istovremeno, Borongaj stvara inovacijski ekosustav koji koncentrira zajednički istraživački, inovacijski i inkubacijski kapacitet Sveučilišta u Zagrebu i partnera iz gospodarstva na jednome mjestu. Budući da Europa planira plasirati oko 800 milijardi eura godišnje (otprilike 5% BDP-a EU) u programe konkurentnosti, Hrvatska bi mogla povući 1,5 posto do 2 posto tih sredstava (otprilike 10-15 milijardi eura godišnje), ali mi trenutačno nemamo infrastrukturu za apsorpciju tih sredstava. ZUK Borongaj je potencijalno ta infrastruktura. On omogućuje da domaće inovacija ne završavaju za male novce plasirane u Ameriku ili Kinu čim se razviju, već da se kapitaliziraju ovdje, kroz partnerstva s našim tvrtkama.
Najavili ste 12 centara, koji sektori prvi kreću u realizaciju?
Imamo vrlo jasnu mapu puta. Prva tri centra su najnaprednija u smislu dokumentacije. Centar za istraživanje i razvoj sigurnog i održivog izgrađenog okoliša Građevinskog fakulteta u Zagreb za koji već imamo građevinsku dozvolu. To je apsolutni prioritet s obzirom na neprocjenjiva iskustva s nedavnim potresima u RH i snažnim odgovorima na taj izazov Građevinskog fakulteta i ostalih sastavnica Sveučilišta u Zagrebu i naše građevinske industrije. Drugi je Centar za pametnu i održivu mobilnost Fakulteta prometnih znanosti koji je ključan za logistički i transportni sektor Republike Hrvatske.
Treći je Centar za razvoj i istraživanje sustava obrane i sigurnosti. Kod ovog Centra idemo u rekonstrukciju postojećeg objekta, što ubrzava proces. Treba isto tako istaknuti da ovdje sudjeluju dva sveučilišta – zagrebačko i Sveučilište obrane i sigurnosti, uz nositelja Fakultet strojarstva i brodogradnje. Uz njih, u prvoj su fazi i Centar za robotiku i umjetnu inteligenciju (na kojem radi tim akademika Bojana Jerbića), Centar “Prelog-Ružička” (koji vodi Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) te Centar za održivi turizam koji je osnovan u suradnji s UN Tourismom – na bazi sporazuma s ovom globalnom organizacijom UN-a za koji treba istaknuti da je jedini takav na svijetu.
Kako planirate osigurati samoodrživost tih centara?
Svaki naš centar zamišljen je da ima svog “blizanca” u industriji. Naš Gospodarski savjet čine lideri poput Ericssona Nikole Tesle, Adris grupa, Agencija za komercijalnu djelatnost, HEP, Infobip, Končar – Elektroindustrija, Orbico, Pliva i Podravka. To su tvrtke koje će s nama na bazi ovakvog koncepta projekta ZUK Borongaj dijeliti svoj istraživački potencijal i ljudske resurse. Naš koncept, koji smo u međuvremenu predstavili i Europskoj investicijskoj banci (EIB), je ono što će zasigurno Europa financirati u idućem razdoblju na bazi Draghijeva i drugih izvješća vezanih za konkurentnost Europe.
On se u našem slučaju temelji na 12 samoodrživih istraživačko-inovacijskih i inkubacijskih centara. Dakle, mi ne tražimo od države da nam vječno održava troškove tih centara, to ćemo činiti mi kroz projekte koje tamo provodimo. Od države tražimo inicijalnu podršku da se osigura ova infrastruktura koja koncentrira pamet u ovakvih 12 tvornica ideja na jednome mjestu, gdje integracija znanja ima output u kapitalizaciji razvijenih inovacija.
Imate li konkretne primjere gdje je istraživanje sa Sveučilišta postalo biznis?
Apsolutno. Kroz različite programe poput “Proof of Concept” (Dokazivanje inovativnog koncepta), koji provodimo u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih i Hamag-Bicrom, imamo već preko 15 spin-off tvrtki. Primjerice, spin-off tvrtka Comprehensive Water Technology Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije i Sveučilišta u Zagrebu, koja se bavi specifičnim uslugama za obradu voda za piće i otpadne vode temeljene na znanstveno-istraživačkom pristupu.
Tu je i tvrtka RoMB Technologies koja je krenula od istraživača, prošla kroz naše programe, zaštitila patente i koja je provela proces inkubacije u Ziceru. Naš Fakultet strojarstva i brodogradnje sa svojim doktorandima odradio je inkubaciju nove tehnologije s vezanu uz BMW-ove električne automobile, na bazi čega se sada u Njemačkoj financira projekt od 600 milijuna eura. To su rezultati Sveučilišta u Zagrebu i njegovih sastavnica.
Zašto se to ne događa u većoj mjeri?
Zato što trenutačno ovisimo o tome kako Ministarstvo gospodarstva ili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih periodično plasiraju sredstva kroz svoje programe za ove svrhe na koje se mi prijavljujemo i definitivno imamo rezultate. Problem je u tome što to nije višegodišnji, neprekinuti proces koji bi kontinuirano pratio jačanje istraživačkih kapaciteta sveučilišta i njegovih partnera iz gospodarstva te ukupnog poduzetničkog segmenta. Napokon u Republici Hrvatskoj je akademsko poduzetništvo još uvijek nedovoljno promovirano i afirmirano uz, reći ću još jednom, izostanak kontinuiranog financiranja programa u tom cilju.
Što podrazumijevaju navedeni rezultati?
Projekti koje je financiralo Ministarstvo gospodarstva pokazali su se jako dobrima i dali su odlične rezultate. U jednom elaboratu napravili smo analizu povrata koji su kroz te projekte generirani. Dobar dio projekata koje smo radili s tvrtkama omogućio je nova zapošljavanja i realizirao je nove proizvode plasirane ne samo u Europi nego i u svijetu. Imamo, dakle, jako dobre primjere. Zato stalno naglašavam da nam nedostaje cjelovit inovacijski ekosustav bez kojeg se ne mogu apsorbirati značajna sredstva planirana za ulaganje istraživačke projekte koja bi te rezultate bitno unaprijedila.
Kako je ovo izuzetno važna tema za sveučilišta u Europi, o tome je bilo govora i u okviru European University Association (EUA) 2026 Annual Conference u Istanbulu, gdje sam u suautorstvu s rektorom Sveučilišta u Zagrebu prezentirao koncepciju projekta ZUK Borongaj. Vrijednost projekta ZUK Borongaj je upravo u tome što on na jednome mjestu koncentrira istraživačke, inovacijske i inkubacijske kapacitete Sveučilišta i partera iz gospodarstva u dogovoru s državom, i stvara upravo takav integrirani ekosustav koji nam treba.
Koliko je živa Triple Helix suradnja akademije, gospodarstva i države?
Hrvatska ima dva, po meni, temeljna izazova. Jedan je konsenzus na razini države o tome koja su strateška područja ključna za razvoj. Naš koncept, kako smo zamislili Borongaj kao sveučilišni kampus, jest da smo upravo definirali takvih potencijalnih 12 strateških sektora koji su ključni za budući društveni i ekonomski razvoj. Dakle, od umjetne inteligencije, od obrambene industrije koja podrazumijeva kibernetičku sigurnost. Promet, koji je u Hrvatskoj izuzetno potentna tema i daje odlične gospodarske rezultate, ali još uvijek ne one koje bi mogao. O protupotresnom inženjerstvu i novim tehnologijama u građevinarstvu ne trebamo ni govoriti jer je taj sektor u suradnji s Građevinskim fakultetom dokazao koje su mu mogućnosti.
Da ne govorim o turizmu, koji je nama jedna od važnijih gospodarskih grana, a ne podrazumijeva samo hotele i iznajmljivanje apartmana. To je daleko širi fenomen, gdje zapravo jako puno naših sastavnica participira u konkretnim projektima, od primjerice, zaštite marina, istraživanja podmorja, na koncu i lanaca zdrave hrane za takve turističke konzorcije. Prema tome, to su neke od najvažnijih tema u kojima mi možemo aktivno participirati te objediniti sve ključne aktere.
Drugi je važan izazov koncentracija istraživačko-inovacijske i inkubacijske infrastrukture Sveučilišta i partnera iz gospodarstva na tim temama na jednome mjestu. Rješenje za to je, po mom sudu, upravo realizacija projekta ZUK Borongaj gdje te zajedničke sinergijske potencijale koncentriramo na jednome mjestu, i osiguravamo istraživačku infrastrukturu gdje u izravnoj komunikaciji Sveučilišta s gospodarstvom zapravo kapitaliziramo rezultate tog znanja.
Koji je faktor ključan da bi taj koncept zaživio?
Pa svakako država, na razini prepoznavanja značaja i podrške ovakvom pristupu. Ovo su teme za državu, ovo nisu “točkaste” teme. Ovo nije tema samo za Grad Zagreb ili Grad Rijeku, Osijek ili Split. Ovo je tema za RH važna za njezino pozicioniranje i u Europi i globalno. I mišljenja sam da svi trenutačni trendovi u Europi govore da će se ići u tom smjeru, da se golema sredstva usmjeravaju upravo za ovakve programe gdje je prisutan Triple Helix model, gdje su država, gospodarstvo i akademska zajednica zajedno na unaprijed dogovorenim programima. Poanta je svakako u tome da se na razini države prepozna strateške prioritete.
Ne može se reći da se ne radi niz dobrih stvari…
Da, to je istina, ali tu i leži najveći izazov. Mi radimo vrhunske stvari na Sveučilištu u Zagrebu, ali “točkasto”. FSB radi vrhunske projekte. Građevinski fakultet radi vrhunske projekte. FER radi vrhunske projekte. Medicinski fakultet radi vrhunske projekte. Svi smo mi nagrađivani na međunarodnim sajmovima inovacija, prepoznati smo od strane gospodarstva, ali ne djelujemo kao zajednica. Djelujemo kao pojedinačni akteri. Dobar dio tema koje tretira FER, koje rade Građevinski fakultet, FSB, FKIT, Fakultet prometnih znanosti, su interdisciplinarne teme. Interdisciplinarnost znanstveno-istraživačkih tema primjerice u obrambenoj industriji, može, grubo rečeno, uključivati barem 12 sastavnica Sveučilišta u Zagrebu. Nedostaje nam sinergijski nastup u pozicioniranju naših znanstveno-istraživačkih i obrazovnih potencijala.
Što se treba dogoditi da počnemo djelovati kao zajednica?
To je svakako realizacija projekta ZUK Borongaj i donošenje odluke na najvišoj razini da se ovdje radi o strateškom projektu znanosti i visokog obrazovanja, ali i gospodarskog razvoja RH. Napokon, ovo je prvi takav kampus u Hrvatskoj, a moram reći da je i jedinstven po svom razvojnom konceptu u ovom dijelu Europe. Ovo što govorim mogu dodatno potvrditi reakcijama kolega znanstvenika sa sveučilišta u Europi nakon odrađene prezentacije u Istanbulu koji su mi potvrdili da se doista radi o jedinstvenom konceptu.
Najavili ste stvaranje inženjera koji će odmah prakticirati inženjerstvo? Kako?
Sastavni dio realizacije projekta ZUK Borongaj pristupanje je globalnoj inicijativi CDIO (Conceive-Design-Implement-Operate), koju je razvio MIT u suradnji s tri švedska sveučilišta. Cilj tog inovativnog pristupa je da student tijekom svog školovanja bude osposobljen da svoju inženjersku zamisao može dizajnirati, primijeniti i s njome upravljati.
Takav kurikulum se može razvijati ponajviše na temelju projekta i istraživanja. I zato je naša ideja da na Borongaju kroz zajedničke projekte i istraživanja s gospodarstvom dođemo do saznanja koji profil znanja, koje kompetencije, koje specijalizacije su potrebne za buduće tržište rada kako bi se ugradile u nove inovirane obrazovne programe. Kad kažemo inženjerski, ne misli se tu samo na fakultete iz tehničkog područja, nego na sve fakultete koji imaju inženjerski pristup. Na taj način dobivamo obrazovni proces za tržište rada baziran na vrhunskim istraživanjima, pa će se sutra naš završeni student, kada se nađe u nekoj tvrtki ili samostalno kao poduzetnik, znati jasno orijentirati kako na tržištu biti održiv i konkurentan.
S druge strane, ono što je jako bitno za državu, na bazi ovako zamišljenog obrazovnog procesa, znat će se stvarne potrebe gospodarstva pa će biti moguće puno preciznije definirati potrebne upisne kvote koje država financira. Ovakav obrazovni proces će omogućiti našim studentima da u sklopu svog studija rade na vrhunskim istraživanjima u kampusu Borongaj za primjerice BMW, Volvo ili Siemens pa neće biti potrebe da odlaze u matične države tih tvrtki, nego će ostati ovdje u Hrvatskoj. To je jedini način da spriječimo odljev mozgova, da zadržimo najtalentiranije. Trebamo im pružiti karijerni put unutar vrhunskog istraživačko -inovacijskog okruženja.
Da se nađete s Draghijem u Bruxellessu, kako biste ga uvjerili da je Borongaj projekt u koji treba investirati?
S Draghijem bi se lako dogovorio jer njemu je kao bankaru najvažnija kapitalizacija uloženih sredstava. Naš je cilj da se značajna financijska sredstva usmjere u zajedničke samoodržive, kompetitivne kapacitete Sveučilišta i partnera iz gospodarstva. Cijeli proces je mjerljiv jer se ne odnosi samo na financijske učinke, već i na nova radna mjesta, nova tržišta za europske tvrtke i u konačnici globalnu konkurentnost.
Draghi je doista u svom izvješću dotaknuo srž problema, a to je nedovoljna kapitalizacija inovacija i transfera znanja, slaba produktivnost, činjenica da su samo četiri od 50 najvećih tehnoloških tvrtki u svijetu iz Europi, fragmentirano tržište s kompleksnom regulativnom i demografski pad. Dakle, trebaju nam javne politike koje osiguravaju pritisak konkurentnosti, otvoreno tržište, jake institucije i jaki mehanizmi za obnovu europske industrije. Realizacija takvih javnih politika ostvaruje se primjerice na realizaciji projekta ZUK Borongaj.
I, koja je teorija početaka ekonomskog rasta u Zapadnoj Europi?
To pojašnjava ekonomski povjesničar i dobitnik Nobelove nagrade za područje ekonomije u 2025. Joel Mokyr u knjizi “A Culture of Growth”. Zašto je sustavni, dugoročni ekonomski rast, od 18. stoljeća počeo upravo u Zapadnoj Europi, iako su Kina, arapski svijet i druge civilizacije ranije imale značajne tehničke inovacije. Nije bilo dovoljno imati genijalne izume, trebalo je stvoriti kulturu u kojoj se znanje slobodno širi, testira i pretvara u praktične tehnologije. To se dogodilo kroz tzv. Republiku pisama, gustu mrežu neformalnih komunikacija između znanstvenika, filozofa, inženjera i poduzetnika diljem Europe. Jednostavno rečeno, kultura rasta jednako društvo u kojem znanstvenici i poduzetnici razgovaraju, surađuju i zajedno rade na rješenjima. U tom su procesu izuzetno važnu ulogu imala europska sveučilišta.
Kako do preokreta?
Na to odgovor daju druga dva dobitnika Nobelove nagrade za područje ekonomije u 2025. Aghion i Howittu i označavaju ga pojmom je “Kreativno uništenje”. Ključ su inovacije. One donose privremeni monopol i velike profite, ali je taj monopol privremen jer dolazi sljedeća inovacija koja ga “uništi”. Rast je stoga održiv samo ako postoji kontinuirani pritisak konkurencije i institucije koje omogućuju ulazak novih igrača. Ako društvo previše štiti “incumbente”, stare firme, rast usporava. Ako je previše “uništavanja”, inovatori se boje ulagati. Optimalno je negdje u sredini, otvorena tržišta, jaka zaštita intelektualnog vlasništva i obrazovanje koje stvara nove inovatore. Ideja kreativnog uništenja je da stara dobra ideja mora umrijeti da bi nova, bolja mogla živjeti i rasti.
Kako vidite kreativnu destrukciju u Europi i Hrvatskoj?
Europa je, nažalost, u velikoj mjeri napustila taj koncept. Ekonomski model koji prevladava trenutačno u svijetu bazira se na veličini tržišta i broju stanovnika određenog prostora. Postavlja se pitanje s ovakvim demografskim trendovima je li on u slučaju Europe održiv. Svjesni smo i činjenice da ne možemo ni uvesti toliko ljudi koliko bi nam u Europi za održavanje takvog ekonomskog modela ustvari trebalo. Prema tome, moramo naći neki drugi ekonomski model, neku drugu ekonomsku paradigmu. Možda je jedno od rješenja koncipiranje socio-ekonomskog modela rasta na bazi istraživanja i stvaranja konkurentnih inovativnih proizvoda i usluga.
Za to nam trebaju javne politike koje stimuliraju izgradnju inovacijskih ekosustava. Realizacija projekta ZUK Borongaj je naš pokušaj afirmacije takvog jednog modela. Europa i Hrvatska, ako žele pratiti Ameriku, Kinu ili Indiju, moraju razviti specifičan model vlastitoga razvoja temeljen na znanju i transferu znanja. To onda nije samo pitanje ukupnog razvoja sustava obrazovanja i transfera tehnologije, nego i održivog modela za strateško pozicioniranje države u globalnoj ekonomiji. Treba formirati kvalitetne timove za mnoge globalne izazove, producirati kvalitetna rješenja, patentirati ih, zaštititi i licencirati te s tim proizvodima napasti globalno tržište. Takvim pristupom osiguravamo Hrvatskoj globalnu konkurentnost, održivost socioekonomskog razvoja i otpornost na krize.
Pa zašto to onda ne bi probali napraviti i u u Hrvatskoj? Znanje i potencijal i sve preduvjete za to imamo. Na žalosti, ovakva ostvarenja naši alumni ostvaruju svugdje, a najmanje u Hrvatskoj. Dok ovo govorim pada mi na pamet prof. dr. sc. Tomislav Mihaljević, glavni direktor Cleveland bolnice. Vodeći je businessman, menadžer zdravstvenih ustanova na američkom kontinentu i uopće u svijetu. Bio je sjajan kardiokirurg, zagrebački student medicine, jedan od najviše cijenjenih Hrvata u inozemstvu. Vodi ustanovu od 80 tisuća zaposlenih. To je ipak ostvario u Americi, ali nakon školovanja na Sveučilištu u Zagrebu.
