Hokum u kina stiže 1. svibnja.
Hokum Damiana McCarthyja baca puno na zid da vidi što će se zalijepiti; nažalost, malo toga čini. Ovaj je film dijelom irski folklor, dijelom misterij ubojstva, dijelom riff Stephena Kinga (posredstvom problematičnog pisca u ukletom hotelu) i nekoliko drugih stvari ubačenih za dobru mjeru. Sve to dolazi umotano u dalek, slučajan estetski pristup koji lišava film njegove napetosti i straha, što rezultira previše i premalo odjednom.
McCarthy općenito zna kako stvoriti napetost, ako njegov irski nadnaravni triler o osveti iz 2024. neobičnost ima li čega ići. Međutim, Hokum postaje žrtva stilske pretjerane familijarnosti od trenutka kada počinje. Njegove početne slike, izdvojene iz vremena, prikazuju očajnog konkvistadora i njegovog mladog štićenika koji lutaju pustinjom u potrazi za vodom i blagom. Uskoro se otkrije da su dio spisa povučenog američkog pisca Ohma Baumana (Adam Scott), koji tipka za svojim stolom u mraku. Ugleda ljudsko obličje na stubištu u daljini, a zatim mnogo bliže svom stolu, ali uperi svoju stolnu svjetiljku u njega, pa nestane. To je zabavan mali ukras à la Davida F. Sandberga Gašenje svjetlaali to natezanje svjetla i tame s tog mjesta nije ni tematski ni narativno relevantno; to je samo trik koji McCarthy koristi s vremena na vrijeme, tako da svakim sljedećim pojavljivanjem gubi napetost.
Ubrzo nakon toga, Bauman odlučuje otputovati u maleni irski hotel u osamljenoj šumi kako bi prosuo pepeo svojih roditelja. Mrtvi su već neko vrijeme, a on se nada da će im odati počast povratkom na mjesto njihova medenog mjeseca. Njegove emocionalne poteškoće pratile su ga tamo u obliku figure koja podsjeća na njegovu majku, u čiju smrt on vjeruje da je umiješao. Ovo čini moćnu emocionalnu postavu, ali biste li vjerovali da Baumanova gnojna krivnja i ova sablast iz njegove prošlosti zapravo nemaju nikakve veze s ostatkom filma?
Osoblje hotela brzo postaje ključni sporedni likovi, iako Bauman zbog svojih uglađenih odgovora na njihova ljubazna pitanja čini ogromnog seronju. On je više nego samo škrt; on je potpuno odvratan, do te mjere da opeče ruku entuzijastičnog portira koji tvrdi da je obožavatelj njegova rada. Postoji složeno, a postoji i karikaturalno zlokobno, a Bauman tako često prelazi u potonje da je teško mariti za njega kao ljudsko biće. Ubrzo, hotelska barmenica, Fiona (Florence Ordesh) – jedna od rijetkih ljudi koja je pokazala Baumanu ljubaznost – nestaje, potičući ga da istraži nedorečene stvari koje ostavlja lokalna policija dok se hotel zatvara zbog sezone. Oh, tu je i stranac u šumi koji govori o vješticama i čarobnim gljivama, jezivi čuvar tla koji pogubljuje divlje koze i upravitelj koji tvrdi da je hotelski apartman za medeni mjesec uklet i zato ga drži zatvorenog.
Opet, nijedna od ovih stvari nema nikakvog utjecaja na Baumanov lik, koji ulazi u priču s dovoljno vlastitih nevolja da popune čitavo djelo. Umjesto da gradi na ovim temeljima, McCarthy prekomplicira svoj zaplet uvodeći nepovezane duhovite vizije i nadnaravne elemente koji su nejasno povezani, sve dok Bauman ne završi u svojevrsnom scenariju iz sobe za bijeg.
Ovo nije inherentno neprovedivo kao premisa, ali sklop filma često je previše mlitav i raspršen da bi ga se adekvatno transformirao u nešto što oduzima dah. Presjeci između Baumanovih krupnih planova i POV snimaka mračnih hodnika često su zbunjujući u svojoj geografiji, što ne sluti na dobro za film tako ograničenog fizičkog okruženja, gdje je bijeg iz jedne sobe u drugu tako vitalan za radnju filma. Sjećanja iz Baumanove prošlosti počinju se manifestirati u obliku jezivih likova iz crtića koji oživljavaju – jedan je posebno često prisutan u cijelom marketingu – ali ovo je, kao i mnoge druge ideje u Hokumu, samo privremeni zaokret.
Scott je, sa svoje strane, uvijek bio relativno dobar dramski glumac unatoč brojnim komičnim ulogama, ali ovdje je opterećen mehaničkom sagom u kojoj su Baumanovi osobni demoni relevantni samo u teoriji i nemaju mnogo utjecaja na to kako se stvari odvijaju. On u tom procesu postaje neprisutnost koju biste zamijenili stolnom lampom za gotovo isti rezultat.
Kako radnja tetura naprijed – često zahvaljujući pogodnostima koje donosi dolazak i odlazak sekundarnih i tercijarnih likova u hotel po mehanizmu na satu – čini to bez naznake emocionalnog zamaha, naposljetku otkrivajući svoje najstrašnije elemente odstupajući sve dalje od svoje početne točke. Ni Baumanova prošlost ni njegov rad ne završavaju smisleno reflektirani u (ili pod utjecajem) hotelske tajanstvene, vještičje priče, koja usprkos tome postaje sve središnjica polupovezane misterije o kojoj je riječ. Čini se da je svaki element izvučen iz potpuno drugačijeg filma, što na kraju kulminira u dugometražnom filmu o osveti s gorućim temama mizoginog nasilja koje McCarthy zapravo nikad ne pokreće.
