Od rodnog Voloskog do splitskih ulica, život Rikarda Katalinića Jeretova bio je neraskidivo vezan uz more – ne samo kao pejzaž, već kao simbol otpora, identiteta i duboke osobne melankolije.
Iako je povijest književnosti često sklona strogoj kategorizaciji, ime Rikarda Katalinića Jeretova (1869. – 1954.) ostaje upisano kao nezaobilazan simbol hrvatske regionalne književnosti. Kao sin pomorca iz Voloskog, Jeretov nije o moru pisao iz udobnih gradskih salona; on ga je živio, osjećao i, u konačnici, branio.
Put od trgovca do književnog velikana
Obrazovan na Trgovačkoj akademiji u Rijeci, Jeretov je svoje vidike širio u europskim metropolama poput Beča, Pariza i Londona. Ipak, srce njegove poetike ostalo je usidreno na Jadranu. Radeći godinama kao činovnik u Zadru, a kasnije boraveći u Opatiji i Splitu, postao je glas onoga što danas nazivamo “pjesnikom mora, Istre i Hrvatskog primorja”.
Njegov životni put nije bio lišen stradanja. Zbog nepokolebljivih antifašističkih stavova i otpora talijanskoj iredenti, Jeretov je 1941. godine interniran u logor na Liparskim otocima. Upravo ta dosljednost u obrani hrvatskog identiteta pretvorila je njegovu poeziju u nešto mnogo veće od puke lirike.
More kao sudbina: Tri lica Jeretovljeva Jadrana
Književna kritika ističe kako more u Jeretovljevu opusu, a posebice u antologijskoj zbirci Sa Jadrana (1908.), funkcionira na tri ključne razine.
More je za njega konkretan prostor – miris soli, rad ribara i zvuk valova podno Kvarnera. To je fizički dom koji je poznavao u dušu.
U vremenima tuđinske vlasti, Jadran u njegovim stihovima postaje “sinje more” – simbol hrvatskog prava i nacionalne opstojnosti protiv tuđinskih pretenzija.
Naposljetku, more je služilo kao pozadina za njegovu intimnu sjetu. Kroz motive osamljenosti i prolaznosti, Jeretov je morska prostranstva pretvarao u metaforu ljudske egzistencije.
“More Rikarda Katalinića Jeretova nije samo kulisa; ono je živi organizam koji istovremeno diše, pati i prkosi.”
Danas, s odmakom od više od sedam desetljeća od njegove smrti u Splitu, Jeretov ostaje podsjetnik na neraskidivu vezu čovjeka i obale, ostavljajući nam u nasljeđe stihove koji su jednako snažni kao i udari bure o kojima je pjevao.
Milo Miklaušić, kap.
Preporučena literatura:
- STRC̆IĆ, Mirjana. Istarska beseda i pobuna. Pula, 1984.–1985.
- MAŠTROVIĆ, Vjekoslav. „Rikard Katalinić Jeretov i Zadar“, u: Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. II. Zadar: JAZU, 1956.
- MARJANOVIĆ, Milan. Predgovor u: Odabrane pjesme 1888.–1950. Zagreb: Matica hrvatska, 1953.
- SETIĆ, Nevio. „Hrvatska kulturna i politička stvarnost s kraja 19. i početka 20. stoljeća“, Mostariensia, 18 (2014.).
- STRC̆IĆ, Mirjana. „Viktor Car Emin i Rikard Katalinić Jeretov u preporodnom pokretu istarskih Hrvata“. Zbornik sa znanstvenog skupa: Život i djelo Rikarda Katalinića Jeretova.
- Hrvatski biografski leksikon. „Katalinić Jeretov, Rikard“. URL: hbl.lzmk.hr/clanak/katalinic-jeretov-rikard
Napomena: Ovaj pregled izrađen je na temelju podataka iz Hrvatskog biografskog leksikona (LZMK) i dostupne sekundarne literature. Za detaljnija istraživanja preporučuje se uvid u primarne izvore i arhivsku građu.
RIECI GRADU
Liepa, divna, puna milja,
A pred tobom sinje more,
Koje tebe blagosilja,
Ljubi tvoje krasne dvore,
Pravi vilin stan,
Hrvatske si krune bajne
Sada tužne, nekoć sjajne
Sjajni alem kam!
Liepa, divna, a nad tobom
Tužna majka tužno jada,
Ko nad grobom, svježim grobom
Zakopanih, zlatnih nada.
Jer si, Rieko, vaj,
U zagrljaj tudji pala,
Tudjinu si mlada dala
Ljepotu i sjaj!
Tvoja djeca otudjena
Još ti krivu ljubav jare,
A Hrvatska zapuštena.
Suzne oči joj krvare
Rad izdajstva tvog,
Gdje za grumen pusta zlata
Prezrela si rod Hrvata
I rodjeni log!
Povrati se rodnoj grudi
Otudjena milom rodu.
Pobornica i ti budi
Za hrvatstvo i slobodu.
Da usrećiš dom;
Tada ne će biti para
Diljem ljudskog pametara
Veljem slavlju tvom!
