Staro je pravilo u nogometu. Koliko dugo radiš “kilavo”, u uredu, na klupi ili terenu, toliko će ti teže biti kompenzirati propušteno. Pa je tako momčad Istre, koja je doprinijela da se smjene dva trenera (Tomić, Riera), uz trećeg (Režića) pokušala biti energičnija, ali joj to ni u Gorici nije pošlo za rukom. U prilično oskudnom ritmu utakmice na obje strane, presudio je pogodak koji pokazuje slabosti defenzivne linije. Na drugoj strani, i one šanse koje su stvorili, Zeleno Žuti nisu uspjeli realizirati. Posljedica je deseti (!) poraz u 12 posljednjih utakmica, uz najgori učinak od 10 bodova (koliko i Vukovar, koji ima utakmicu manje) u ukupno 15 utakmica.
Za poraz u Gorici ne treba trošiti puno riječi. Domaći su bili bolji za taj jedan pogodak i tako su uz treću međusobnu pobjedu ove sezone pretekli Zeleno Žute. Inače, porazi i jalova igra u Gorici su standard Istre. U 17 gostovanja imaju čak 10 poraza, 5 remija i 2 pobjede, a u posljednjih 7 susreta (od 2022.) 6 poraza i remi…
To naravno ne znači ne spomenuti “sitnicu”, koja se opet dogodila Istri. Protiv Vukovara Čulina nije isključio igrača gostiju (kasnije pogodio gol) zbog drugog žuta, a sada je isto napravio i Kolarić, koji je Ercegu nakon prvog žuta oprostio drugi u 61.minuti. Kako je Ercega za svaki “krivi pogled” u dresu Istre bio kažnjavan od sudaca, eto barem je sada drugačije u drugom klubu. No, možda bi Istri još gore bilo sa 10 igrača? Tko to zna, jasno je tek da i u tzv. lakim utakmicama naši suci ne uspijevaju slijediti dosljednu primjenu pravila…
Zašto je Istra 30.siječnja bila treća na tablici, a pred 30.svibanj joj se smiješi rizik od daljnjeg pada na deveto mjesto? Jedan zanimljiv podatak nam sugerira sudbine dva kluba koji se u ponedjeljak sastaju na Drosini. Oni su u to vrijeme bili na tri boda razlike (treći i šesti) i realnost borbe za Europu. Onda je Istra krenula u sezonsku rasprodaju (Lawal, Koski, Marešić…), kao i Slaven Belupo (Jagušić, Šuto, Agbekpornu). Putanja rezultata prema dole je logična posljedica činjenice da ostanete bez tri super važna igrača.
Druga činjenica koja dodatno ubrza put u negativu jest da ne dovedete ni približno kvalitetnije zamjene. Istra je od ljeta rasprodala sve što je mogla (Valinčić, Lisica, Majkić, Iovu, Gagua, Poko…) a u siječnju je nastavila sa alternativama (Robertsson, Djurić) i spomenutim protagonistima (Lawal, Koski, Marešić), a uz to je i Radošević u svom “modu nezadovoljstva” i ne želi igrati već dvije utakmice. Kako su novi “glavni” protagonisti (Radošević, Lončar, Rozić) podbacili, a novaci nisu ispunili kakva takva očekivanja, pad moći bio je kontinuiran. Njemu je pridonijela i dvojbena metodologija rada Oriola Riere i njegova stožera, jer kako sada pokazuju i rezultati (GPS) a i ono što se vidi prostim okom, igrači Istre slabo trče, bez energije i reaktivnosti te svi suparnici djeluju kao da imaju brzinu (i agresivnost) više.
Sezona koja je mogla biti povijesno dobra prerasta u sezonu povijesnih padova unutar baskijske ere. Nema nevinih u strukturi koja to provodi, ni uprava, ni sportski direktor, ni treneri a niti igrači nisu bili na razini očekivanja i realnih mogućnosti. Jedina dobra stvar koja se može izvući iz finiša sezone (Slaven Belupo i Rijeka kući, Osijek i Varaždin u gostima) jest spoznaja svih navedenih gdje su pogriješili te iz toga izvuku pouke za novu sezonu. Loša sezona se može dogoditi, barem to u Istri znaju, ali najgore je ako se razlozi ponavljaju…
