Prije stotinu godina dokument je uspostavio status profesionalaca za nogometaše, koji su zatim ostvarivali sindikalne dobitke jedan za drugim tijekom vremena
1. svibnja je dan radnika, a samim time – nitko se ne usuđuje biti ironičan – i dan nogometaša. Više-manje slavlje, s obzirom da u svakom slučaju igramo (tj. radimo) praktički otkako postoji jednoskupina Serie A. Da parafraziram: nogomet je najljepša igra (posao) na svijetu. Bruno Giorgi, vrsni trener 80-ih i 90-ih godina i prosvijetljeni čovjek, znao je svojim igračima ponavljati: “Znate li koliko ste sretnici?”. A Mircea Lucescu je tijekom svog boravka u Šahtaru odveo igrače četiristotinjak metara ispod zemlje da vide kako rade u rudnicima. U svakom slučaju, ovdje nam je dovoljno znati da je profesionalizam u nogometu – za razliku od većine drugih sportova u našoj zemlji – priznat zakonom. Na grupnoj fotografiji danoj iz perspektive, ponekad i iskrivljene, onih koji promatraju svijet nogometa, ističu se zlatni i blještavi obrisi prvaka s njihovim mega-platama, ali bazu – podrazumijeva se – iako privilegiranu, čine mnogi koji su – u gotovo stoljeće i pol povijesti – živjeli od nogometa, uživajući svakako u (mnogim) ekonomskim blagodatima, ali i (to je povijest) bilježeći neke od teškoća oni koji imaju podređeni posao (ili barem imaju prava, ali ne uvijek i dužnosti).
