Nakon perioda intenzivnih prepucavanja s predsjednikom Zoranom Milanovićem ministar obrane Ivan Anušić nakratko se pritajio, pa i povukao iz javnosti, što se posebno primijetilo nakon sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu, koje su Milanović i premijer Andrej Plenković nedavno održali prvi put nakon četiri godine. Oni koji Anušića poznaju reći će kako on strogo vodi računa o svojem političkom imidžu i medijskim nastupima, nastojeći biti dovoljno prisutan, a opet ne previše nametljiv.
Međutim, ovih se dana ipak morao pohvaliti jednim važnim susretom – onim s veleposlanikom SAD-a pri NATO-u Matthewom Whitakerom. Ovaj za Anušića, a onda i za hrvatsku državu, poprilično važan susret zbio se u vojarni “Pukovnik Marko Živković” na Plesu. Tako značajnu priliku hrvatski je ministar iskoristio za obraćanje javnosti, u kojem je naglasio važnost snažne prisutnosti međunarodne zajednice, osobito američkih snaga, na jugoistoku Europe radi očuvanja mira. Na susretu s Whitakerom Anušić je progovorio i o situaciji na Bliskom istoku i u Ukrajini te, za regiju možda i najvažnijoj, situaciji na Kosovu.
Iz hrvatske perspektive najvažnija je tema modernizacija naše vojske, pa je Anušić američkom kolegi predstavio arsenal moderne opreme HV-a, pohvalivši se avionima Rafale i helikopterima Black Hawk, oklopnim vozilima Bradley i Patria te dronovima Orqa. I u ovom susretu ministar je imao potrebu naglasiti da je Hrvatska u prošloj godini ispunila NATO-ov cilj povećanog ulaganja u obranu – izdvojila je 2,1 posto BDP-a, uz planirano povećanje na tri posto do 2030. Da bi pokazao snagu i potencijal hrvatske vojne industrije, o čemu često i neumorno govori, ministar je veleposlanika Whitakera poveo u obilazak pogona tvrtke DOK-ING.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Ozbiljan sugovornik
Na prvi pogled moglo bi se učiniti kako je posrijedi uobičajen protokolarni susret, no u resoru popularnog HDZ-ova ministra – koji ima bolji rejting i od premijera Plenkovića – tvrde da to baš i nije tako, naglašavajući da je posjet američkog veleposlanika značajan i zato što se događa u vrijeme pojačanih globalnih tenzija. Oni skloni Anušiću reći će da se Whitakerovim posjetom naglašava uloga Hrvatske kao ključnog i najvažnijeg američkog i NATO-ova saveznika na ovim prostorima. Njime se strateški ojačava hrvatski utjecaj u NATO-u, tumači nam jedan od Anušićevih najbližih suradnika, upozoravajući da nije nevažno ni to što se posjet zbio u trenutku ponovnog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, što iziskuje koordinaciju među saveznicima.
Pitaju li se Anušićevi suradnici, bez obzira na Plenkovića i njegovo strateško partnerstvo s Francuzima, hrvatska strana ni u jednom scenariju ne smije zanemariti SAD kao svojeg dugogodišnjeg strateškog saveznika, pri čemu se u MORH-u naglasak stavlja i na ključnu suradnju u pitanju modernizacije vojske. Uostalom, fokus Whitakerova posjeta i jest bio na integraciji američke tehnike kao što je sustav HIMARS, baš kao što je Anušićev fokus bio na pokušaju promocije domaće industrije, što kroz posjet tvrtki DOK-ING, a što kroz prikaz operativnih mogućnosti dronova tvrtke Orqa. Ministar je američkom veleposlaniku želio dokazati da naša zemlja nije samo kupac nego i tehnološki napredan saveznik koji može pridonijeti NATO-ovoj obrambenoj bazi.
Koliko je Whitaker ozbiljno shvatio to ministrovo nastojanje, nije poznato, no upućeni svjedoče da je Anušić za američku stranu i više nego ozbiljan sugovornik te da zato ovaj posjet za njega ima višestruku važnost i na unutarnjopolitičkom planu i na razini njegove međunarodne reputacije. Posjet visokog američkog dužnosnika kojega je kao ministar izravno ugostio na svojem terenu, u vojarni na Plesu, još je jedna potvrda teze da upravo Anušić ima status najvažnijeg američkog sugovornika unutar Plenkovićeve vlade, objašnjava nam jedan od bliskih suradnika ministra obrane. To mu daje vjetar u leđa i osigurava mu poziciju u kabinetu premijera Plenkovića.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
Vojnik ministar
Iako mu kritičari često spočitavaju manjak formalnog obrazovanja, Anušić se zasad pokazuje kao vješt politički strateg, pa tako i Plenkovićevu odluku o ulaganju u obranu okreće u svoju korist. Time što se pohvalio kako je Hrvatska u izdacima za modernizaciju vojske dosegnula 2,1 posto BDP-a baš u njegovu mandatu Anušić se Whitakeru predstavio kao uspješan i odgovoran saveznik koji Hrvatsku brendira i kao regionalnu silu. Osim toga, otvaranjem razgovora o Kosovu pokazao je da se profilira u političara međunarodnog formata, što je dosad bila isključivo premijerova titula, i što se, uostalom, isticalo kao Plenkovićeva najveća prednost pred oponentima i u HDZ-a i u opoziciji.
Kako silno vodi računa o svojem političkom ugledu, Anušić ne propušta priliku da se prikaže kao moderan ministar, skidajući sa sebe imidž bivšeg župana koji nije dorastao većim političkim arenama. U susretu s veleposlanikom Whitakerom pokazao je da je i on vješt političar balansa, koji važe između vojnih potreba, gospodarskih interesa i diplomatskih očekivanja. Kao saveznik i relevantan sugovornik Anušić je prihvatljiv američkim partnerima jer kao ministar obrane upravlja najvažnijim i najskupljim vojnim projektima u povijesti Hrvatske, koji su izravno vezani uz SAD, kaže nam njegov suradnik, ponovno ističući kao primjer sustav HIMARS te uvođenje oklopnih vozila Bradley u operativnu uporabu.
Dosad se hrvatski ministar Amerikancima dokazao kao vjerodostojan partner koji ispunjava svoja obećanja, a upućeni svjedoče da američki diplomati i vojni dužnosnici veoma cijene to što je Anušić prije političke karijere bio dragovoljac Domovinskog rata. Doživljavaju ga, naime, kao vojnika ministra, što ga razlikuje od karijernih diplomata, i iz njihova kuta gledanja to mu daje dodatni legitimitet, posebice kad se razgovara o sigurnosti.
Široka mreža
U prilog tezi da je Anušić jedan od najvažnijih američkih saveznika u Plenkovićevoj vladi ide i to što se on praktički već snažno pozicionirao kao zagovornik njihove prisutnosti na jugoistoku Europe, što ga čini prirodnim saveznikom State Departmenta. U njemu SAD vidi osobu koja ima političku moć i volju da Hrvatsku čvrsto veže uz američku obrambenu industriju, a Anušić se time vješto koristi pa je tijekom mandata uspio izgraditi široku mrežu kontakata u SAD-u. Uz Whitakera, upućeni spominju i bivšeg američkog ministra obrane Lloyda J. Austina III. Nije tajna da je Anušić bio sudionik na službenim večerama i sastancima u Washingtonu kojima je Austin bio domaćin pa je i tako uspostavljena direktna veza na razini šefova obrambenih resora.
Jednako tako, Anušić je u izvrsnim odnosima s novom američkom veleposlanicom u Hrvatskoj Nicole McGraw, s kojom je dogovorio nastavak strateške suradnje i nabave moderne opreme. Najdugovječniji je, a onda i najoperativniji Anušićev kontakt sa SAD-om, tvrde upućeni, general-pukovnik i zapovjednik Nacionalne garde Minessote Shawn P. Manke, dok je guverner Minnesote Tim Walz politički pokrovitelj te suradnje. Ministar se često i na međunarodnim forumima susreće s američkim senatorima i dužnosnicima State Departmenta zaduženima za Europu, i to za njega nije tek običan protokol nego temeljni kapital koji ga izdvaja od svih ostalih političara s domaće scene.
Učvršćivanjem bliske suradnje s Pentagonom i NATO-om Anušić se nastoji nametnuti kao državnik, a događaji poput ovog posjeta veleposlanika Whitakera omogućuju mu da prestane biti samo jedan od ministara u Plenkovićevoj vladi: on time postaje faktor koji ima izravan utjecaj na globalnu sigurnost, barem to tako doživljavaju njegovi suradnici. Oni napominju da je Milanović na glasu kao proruski igrač, a Plenković kao briselski čovjek, pa je Anušić, kažu, izvrsna protuteža dvojici najmoćnijih političara u državi.
Opipljiva moć
Izazovna je to pozicija za ministra obrane koji je često spominjan i u kontekstu trzavica s premijerom. U HDZ-u, osobito na desnom krilu stranke, suradnja sa SAD-om doživljava se kao najveći doseg hrvatske vanjske politike još od Tuđmanove ere. Proeuropska odnosno briselska struja koju predvodi Plenković smatra se birokratskom, dok je Anušićeva usredotočenost na tenkove i rakete u očima desnice pokazatelj liderstva i brige o opipljivoj moći, što ministru obrane donosi popularnost na terenu.
Ipak, ne treba zaboraviti da je Plenković i dalje arhitekt hrvatske vanjske politike, koja je čvrsto vezana za EU. Pritom valja znati da Europa predvođena Francuskom sve snažnije inzistira na razvoju vlastite obrambene industrije, pa bi se ministrovo snažno i otvoreno oslanjanje na američku industriju u tim krugovima moglo percipirati i kao suprotstavljanje europskim interesima.
Međutim, suradnici ministra Anušića smatraju da je on zasad Plenkoviću koristan kao balans, pa dok premijer rješava pitanje fondova i briselsku politiku, Anušić preko Washingtona pokriva sigurnost. Dok odnos bude takav, uravnotežen, problema među njima dvojicom ne bi trebalo biti. Dokad će odnos ostati baš takav, ostaje vidjeti, strane se zasad ipak još ne biraju.
