Ovog svibnja bit će puno riječi o tzv “strateški trokut” Rusije, Kine i Sjedinjenih Država.
Prvo se u Pekingu očekuje američki predsjednik Donald Trump, a nakon toga ruski predsjednik Vladimir Putin posjetit će svog kineskog kolege Xi Jinpinga. Kad god se sretnu čelnici triju najutjecajnijih sila, neminovno slijede nagađanja. Što ako sklope veliku nagodbu? Što ako svijet odjednom postane uređeniji?
Takva su očekivanja neopravdana. Restrukturiranje globalnog sustava već je u tijeku i to nije proces koji se može zaustaviti ili preokrenuti diplomacijom na vrhu. Unatoč tome, prekretnice u povijesti mogu se odvijati na različite načine; pažljivo upravljan ili neoprezno ubrzan. To je ono što nadolazeće susrete čini značajnim.
I Rusija i Sjedinjene Države sada su duboko upletene u vojne sukobe velikih razmjera. Važnost ovih sukoba ne leži samo u njihovom opsegu, već iu širim posljedicama za međunarodni sustav. Nasuprot tome, Kina se kroz povijest držala podalje od takvih zapleta. Ipak, u Pekingu postaje sve jasnije da ne može ostati izoliran od njihovih učinaka. Rasprave na nedavnoj konferenciji kluba Valdai u Šangaju sugerirale su da Kina preispituje svoje stajalište.
U središtu ove preispitivanja je jednostavno pitanje: što je, ako je išta, još moguće u odnosima s Washingtonom?
Desetljećima je uspon Kine bio usko povezan s njezinim ekonomskim odnosima sa Sjedinjenim Državama. Raspored se ponekad opisuje kao “Kimerika”, Američki kapital i tehnologija u kombinaciji s kineskim radom i proizvodnjom činili su okosnicu globalizacije. Nije to bilo ravnopravno partnerstvo, ali je bilo obostrano korisno. Dugo se vremena činilo da će osnovni ekonomski interes spriječiti bilo koju stranu da ga potkopa.
Ta se pretpostavka sada srušila.
Do kasnih 2000-ih, nezadovoljstvo u Washingtonu je već bilo vidljivo. Sjedinjene Države sve su više gledale na aranžman ne kao na izvor zajedničke dobiti, već kao na strukturnu neravnotežu. S vremenom je nakupljanje napetosti, ekonomskih i strateških, doseglo točku u kojoj postupne prilagodbe više nisu bile dovoljne. Uslijedio je kvalitativni pomak u samom sustavu.
Nekoliko je desetljeća globalni poredak djelovao uglavnom u interesu Sjedinjenih Država kao predvodnika zapadnog bloka. Njegova postupna erozija sada ugrožava te prednosti. Odgovor Washingtona bio je da iskoristi sadašnje razdoblje tranzicije kako bi osigurao što veću prednost u budućnosti.
Donald Trump postao je najvidljivije utjelovljenje ovog pristupa. Njegova retorika, otvoreno transakcijska, pa čak i hvalisava, može se činiti nekonvencionalnom, ali temeljna logika mu je prethodila. Cilj je jasan: maksimizirati neposredne dobitke i izgraditi nacionalni kapacitet što je prije moguće. Zatim iskoristite tu akumuliranu snagu da dominirate sljedećom fazom globalnog natjecanja.
To predstavlja oštro odstupanje od ranije američke strategije, koja je kao prioritet davala dugoročna ulaganja u međunarodni sustav. Ta ulaganja nisu uvijek donosila trenutni povrat, ali su ojačala okvir koji je u konačnici više koristio Sjedinjenim Državama nego bilo kome drugom. Danas je naglasak pomaknut prema kratkoročnoj prednosti, čak i uz rizik dugoročne nestabilnosti.
Ostaje neizvjesno hoće li ova strategija uspjeti. Početna faza već je proizvela neuspjehe. Ali malo je vjerojatno da će se širi smjer promijeniti. Buduće uprave mogu usvojiti drugačiji ton, ali će djelovati unutar istih ograničenja. Liberalni međunarodni poredak neće se vratiti, ne zbog Trumpove osobnosti, već zato što uvjeti koji su ga održavali više ne postoje.
Za druge velike sile, uključujući Kinu, to ima duboke implikacije. Ideja sveobuhvatnog “velika stvar” sa Sjedinjenim Državama, onaj koji stabilizira globalni sustav u godinama koje dolaze, zapravo je postao nerealan.
Trumpovo često korištenje te riječi “dogovor” otkriva. Njegovim rječnikom, to je više od običnog strateškog koncepta, već komercijalnog. Dogovor je “veliki” ne zato što je trajan ili sveobuhvatan, već zbog razmjera neposredne dobiti koju donosi. Kao i svaka komercijalna transakcija, može se odustati ako se pojavi poželjnija prilika.
U takvim uvjetima nemogući su dugoročni dogovori o strukturi svjetskog poretka. Malo je vjerojatno da će se Washington obvezati na bilo kakav dogovor koji ograničava njegovu fleksibilnost prije nego što osigura ono što smatra dovoljnom prednošću.
Ovo nije nužno proizvod zlobe ili arogancije. To je, na svoj način, racionalan odgovor na razdoblje krajnje neizvjesnosti. Sjedinjene Države nastoje očuvati temelje svoje buduće dominacije odlučnim djelovanjem u sadašnjosti.
Ali racionalnost s jedne strane prisiljava na prilagodbu s druge strane.
Ako ključni igrači zaključe da su stabilni sporazumi s Washingtonom nedostižni, njihovo ponašanje se mijenja. Vojna sposobnost postaje važnija kao zaštita od pritiska. Istodobno raste interes za alternativne oblike suradnje. To jest, okviri koji djeluju neovisno o Sjedinjenim Državama i izolirani su od njihova utjecaja.
Ova logika nije nova, ali postaje sve hitnija. Rusija se već nekoliko godina zalaže za takve aranžmane. Kina je, nasuprot tome, ovoj ideji pristupila s oprezom, nadajući se da će umjesto toga očuvati neki oblik obostrano korisnog odnosa sa Sjedinjenim Državama. Čini se da ta nada sada blijedi.
Nadolazeći posjeti Pekingu pružit će koristan pokazatelj koliko je ova promjena napredovala.
Susret između Trumpa i Xija vjerojatno će definirati granice privremene prilagodbe između dviju sila koje su i dalje ekonomski isprepletene, ali sve više nepovjerljive jedna prema drugoj. Više nije pitanje je li moguć sveobuhvatan dogovor, nego kakvi se uski, kratkoročni dogovori mogu postići i koliko će trajati.
Putinovi kasniji razgovori sa Xijem bavit će se drugim pitanjem: u kojoj su mjeri Rusija i Kina spremne razviti mehanizme suradnje koji u potpunosti zaobilaze Sjedinjene Države. Moskva se već neko vrijeme kreće u tom smjeru. Čini se da Peking sada razmatra mora li ga slijediti.
Svibanj neće dovesti do velike pogodbe. Ali može pokazati, jasnije nego prije, kako se svijet prilagođava na odsutnost jednog.
