Međunarodni monetarni fond (MMF) smanjio je izglede rasta Velike Britanije za 2026. više nego za bilo koju drugu članicu G7, upozoravajući da se zemlja suočava s teškim udarom globalne energetske krize. Britansko gospodarstvo već je proteklih mjeseci obilježeno lošim vijestima, od one da raste broj stranih radnika unatoč padu broja raspoloživih poslova do iranskog rata koji bi ekonomskoj politici Keira Starmera mogao zadati ozbiljan udarac. Troškovi ulaganja u obranu morat će se povećati, koliko – tek ćemo vidjeti, no jasno je da je nova utrka u naoružavanju zadnje što treba zemlji koja se suočava sa sve težom ekonomskom situacijom.
Da budemo sasvim realni, nije izgledno da će povijesna sila poput Ujedinjenog Kraljevstva bankrotirati, ali činjenica je da dio britanskih građana sve slabije živi. Ozbiljniji pad standarda počeo je nekako s Brexitom, iako je i analitičarima teško reći je li samo odluka Velike Britanije da napusti europsku obitelj odgovorna za početak ekonomskog pada ili je to bio samo jedan od više međusobno nepovezanih čimbenika. Kako bilo, brojke su neumoljive. BDP Velike Britanije ove će godine porasti 0,8 posto, što je 0,5 postotnih bodova ispod prethodne prognoze MMF-a iz siječnja, prema najnovijim Svjetskim ekonomskim izgledima, istraživačko-analitičke publikacije koja odražava službeni i stručni stav MMF-a. Kao rezultat toga, vjeruju međunarodni ekonomski analitičari, nezaposlenost će dosegnuti najvišu razinu u više od desetljeća. Ministrica financija Rachel Reeves uoči nedavnog puta u Washington silno se trudila uvjeriti javnost, a naročito međunarodne investitore, da je Velika Britanija “sigurno utočište” usred geopolitičke nestabilnosti. No njezini pokušaji promocije privlačnosti zemlje za međunarodna ulaganja sudarit će se s pesimističnim izgledima za britansko gospodarstvo, piše u svojem izvješću Financial Times.
U svom svjetskom gospodarskom pregledu MMF je izdvojio Ujedinjeno Kraljevstvo kao jednu od zemalja koje će pretrpjeti “veliki negativni učinak” energetske krize, snizivši svoju prognozu rasta Ujedinjenog Kraljevstva za ovu i sljedeću godinu. Smanjenje za 2026. bilo je najveće od svih zemalja G7. Prognoza za 2027. smanjena je za 0,2 postotna boda, na 1,3 posto. Stopa nezaposlenosti dosegnut će 5,6 posto ove godine, predvidio je MMF, što je znatno više od najnovijeg očitanja od 5,2 posto u razdoblju od studenoga do siječnja, te nagli porast u odnosu na prethodna predviđanja Fonda. To bi dovelo nezaposlenost na najvišu stopu još od 2015.
Keir Starmer gaslights the British public. He stated that people “might change their habits” on holidays or what they buy at the supermarket because of the Iran war. Perhaps he should have focused on genuinely ‘fixing the foundations’ so Britain can navigate a global crisis.
He… pic.twitter.com/af6o9GHhEo
— James Melville 🚜 (@JamesMelville) April 27, 2026
Energetska kriza
Dva su ključna razloga naglog pada BDP-a, rekao je glavni ekonomist MMF-a Pierre-Olivier Gourinchas u intervjuu za FT. Prvi je “plinski vrlo intenzivan” karakter energetske krize i neuspjelih vladinih pokušaja diversifikacije izvora energije u Ujedinjenom Kraljevstvu, s obzirom na važnost fosilnih goriva za grijanje domova i određivanje cijena električne energije. Uz to, prognoza BDP-a bila je potaknuta slabim podacima o rastu u drugoj polovici 2025., što opterećuje izglede za ovu godinu. Proizvodnja u Ujedinjenom Kraljevstvu porasla je samo 0,1 posto u trećem i četvrtom tromjesečju 2025.
To je na razini statističke pogreške te realno ocrtava ekonomiju Velike Britanije kao ekonomiju stagnacije, a upravo stanje stagnacije najčešće prethodi krizi, recesiji i, posljedično, dubokim ekonomskim i socijalnim problemima. Predviđena stopa rasta za Ujedinjeno Kraljevstvo za ovu godinu slična je, doduše, predviđenoj gospodarskog ekspanziji za Njemačku i Francusku, ali znatno ispod prognoze rasta od 2,3 posto za SAD. Snižavanje rejtinga MMF-a slijedi sličnu presudu OECD-a prošlog mjeseca, koji je smanjio izglede rasta za Ujedinjeno Kraljevstvo više nego za bilo koju drugu zemlju G20. Nove prognoze MMF-a pokazuju još veća smanjenja rejtinga za članice G20 Saudijsku Arabiju i Tursku.
Pojednostavljeno, vodeći svjetski ekonomisti na temelju svojih analiza procjenjuju da će Velika Britanija u idućem razdoblju biti u težem ekonomskom položaju čak i od Saudijske Arabije, koja je izravno na udaru američko-izraelske vojne akcije u Iranu, te trpi posljedice kao kolateralna žrtva. Saudijskoj Arabiji već su znatno pali prihodi od prodaje energenata, što je jedna od ključnih gospodarskih grana u toj zemlji Perzijskog zaljeva, a unatoč tomu, MMF smatra da ima veću šansu za dobru godinu od britanske ekonomije.
Refleksni trzaj
MMF je priopćio da će inflacija u Ujedinjenom Kraljevstvu privremeno porasti prema četiri posto prije nego što se vrati na ciljanu razinu od dva posto koju je odredila nacionalna financijska institucija Banka Engleske (Bank of England), kako bi se smanjili učinci viših cijena energije i oslabilo tržište rada. Prognoza MMF-a za ekonomski uzrokovanu inflaciju za cijelu 2026. podignuta je na 3,2 posto, što je znatno iznad listopadske prognoze rasta potrošačkih cijena od 2,5 posto, nakon čega, po analitičkim modelima MMF-a, slijedi nešto niža inflacija od 2,4 posto u 2027.
Starmerovi ministri sada se moraju, uza sve to, suočiti i s posljedicama svojih nejasnih poruka u početku sukoba u Iranu, koje su uzrokovale nepovjerenje među građanima. Reeves je, naime, više puta od početka rata rekla da “nijedna razumna osoba” ne podržava iranski režim, ali je također izravno kritizirala Washington zbog nedostatka strateških ciljeva. “Započeti sukob bez jasnog poimanja ciljeva i bez jasnog poimanja kako ćete se iz njega izvući, mislim da je to ludost i da to utječe na obitelji ovdje u Velikoj Britaniji, ali i na obitelji u SAD-u i diljem svijeta”, rekla je za Daily Mirror.
Ta je njezina izjava, u kombinaciji s lošom slikom koju građani imaju o svom standardu, te vijestima o mogućem pogoršanju ekonomske situacije, proizvela negativan učinak među Britancima. Oni sada smatraju da je za predstojeću krizu odgovorna isključivo američka vanjska politika i rat u Iranu. Jasno je da je riječ o emotivnoj reakciji, jer pad koji predviđa MMF nije refleksni trzaj tržišta na jedan specifičan, iako za gospodarstvo katastrofalan događaj. Pad britanske financijske moći u ovoj i idućoj godini rezultat je višegodišnje krize, a ne jednog ili dva mjeseca geopolitičkih potresa.
Kratkoročni rast
Unatoč mišljenju dijela investitora da će engleska nacionalna banka barem jednom ove godine povećati kamatne stope, Gourinchas je rekao kako MMF očekuje da će monetarna politika Ujedinjenog Kraljevstva biti zadržana na čekanju 2026. Engleska središnja banka sljedeću će odluku o kamatnim stopama objaviti 30. travnja. S obzirom na slabost gospodarstva, središnja banka će u 2027. godini tri puta sniziti kamatne stope s trenutačnih 3,75 posto, predvidio je Fond. Središnje banke općenito mogu “previdjeti” porast cijena energije sve dok inflacijska očekivanja ostanu dobro usidrena, rekao je Gourinchas u objavi na blogu.
“No ako srednjoročna ili dugoročna inflacijska očekivanja rastu kako cijene i plaće rastu, vraćanje stabilnosti cijena mora imati prednost nad kratkoročnim rastom, uz brzo zaoštravanje monetarne politike.” Nije dugo trebalo da se na takve izjave osvrne i ministrica Reeves. “Rat u Iranu nije naš rat, ali će imati cijenu za Ujedinjeno Kraljevstvo. To nisu troškovi koje smo željeli, ali to su troškovi na koje ćemo morati odgovoriti.” Iz te recentne izjave naziru se sistemski problemi koji otkrivaju kako britanska vlada u ovom trenutku nema jasan stav o pojavama u svijetu koje ih okružuju. Reeves najprije poručuje kako je Velika Britanija “sigurno utočište”, a već u drugom trenutku krivi sukob u Iranu za loše ekonomske prognoze.
Ako se želi razumjeti zašto je britansko gospodarstvo danas posebno ranjivo na vanjske šokove, odgovor se ne nalazi samo u aktualnoj energetskoj krizi, nego u gotovo dva desetljeća akumuliranih strukturnih slabosti. Ključni pokazatelj pritom nije tek godišnja stopa rasta BDP-a, nego produktivnost kao mjera koja u konačnici određuje koliko gospodarstvo može stvarati vrijednosti, podizati plaće i održavati životni standard. Prema podacima britanskog Ureda za državnu statistiku (ONS), rast produktivnosti po satu rada u tržišnom sektoru pokazuje vrlo jasan obrazac, nakon snažnog uzlaznog trenda od 90-ih do globalne financijske krize 2008. uslijedilo je razdoblje gotovo trajne stagnacije.
Začarani krug
Dok je prije 2008. produktivnost rasla relativno stabilno, nakon sloma financijskog sustava oporavak je bio slab i nedostatan, a povratak na pretkrizni trend nikada nije ostvaren. Upravo taj “productivity puzzle”, kako ga britanski ekonomisti već godinama nazivaju, postao je središnji problem zemlje. Bank of England u najnovijem izvješću iz veljače 2026. izrijekom navodi da je mjerena produktivnost “vrlo slaba” posljednjih godina te procjenjuje da je prosječni potencijalni rast produktivnosti od 2024. iznosio tek 0,5 posto godišnje. To je razina nedostatna za snažniji rast plaća, poreznih prihoda i fiskalnog prostora države. Štoviše, ona je nedostatna i za amortizaciju inflatornog šoka, što automatski vodi u začarani krug pada standarda građana.
Još je važnija procjena središnje banke da će posljedice Brexita do kraja 2028. smanjiti razinu potencijalne produktivnosti za 3,25 posto u odnosu na scenarij bez izlaska iz Europske unije. Drugim riječima, nije u pitanju samo kratkoročni poremećaj u trgovini nego dugotrajnije smanjenje sposobnosti gospodarstva da generira rast. OECD dodatno produbljuje tu sliku. U analitičkoj bilješci za Ujedinjeno Kraljevstvo objavljenoj početkom godine, dakle prije iranske krize, navodi se da je produktivnost tvrtki u srednjem i donjem dijelu distribucije između 2010. i 2022. realno padala.
U 40 posto najmanje produktivnih poduzeća godišnji pad bio je 1,7 posto. To je vrlo važan podatak jer pokazuje da problem nije koncentriran samo u jednom sektoru nego je široko rasprostranjen kroz ekonomiju. Takav trend ima vrlo konkretne posljedice. Kada produktivnost stagnira, rast nominalnih plaća lako se pretvara u inflacijski pritisak, a ne u realni rast standarda, piše FT. Istodobno, državni proračun trpi jer sporiji rast gospodarstva znači sporiji rast poreznih prihoda. To je posebno važno za zemlju koja istodobno mora financirati obranu, energetsku tranziciju, zdravstvo i socijalni sustav.
Oslonac na usluge
Drugi ključni faktor jest kronično slab investicijski ciklus. Iako Bank of England za 2026. predviđa relativno solidan rast poslovnih ulaganja, to dolazi nakon dugog razdoblja neizvjesnosti u kojem su mnoge kompanije odgađale kapitalne investicije zbog Brexita, poremećaja u opskrbnim lancima i viših troškova financiranja. Posebno je osjetljiv proizvodni sektor. ONS-ovi podaci za 2025. pokazuju da je ukupna proizvodnja oslabila, a industrijski “output”, odnosno izravna produktivnost, u travnju 2025. pao je 0,6 posto na mjesečnoj razini. Iako se pojedini mjeseci ne mogu izolirano tumačiti kao trend, u kombinaciji s dugoročnim kretanjima potvrđuju slabost industrijske baze zemlje.
To je možda i najvažniji strukturni aspekt cijele priče. Britansko gospodarstvo u posljednja dva desetljeća snažno se oslonilo na usluge, osobito financijski sektor i poslovne usluge koncentrirane u Londonu. Takav model može generirati visok BDP, ali je znatno osjetljiviji na globalne financijske cikluse, kamatne šokove i geopolitičke poremećaje nego ekonomije sa snažnijom industrijskom bazom. Zato aktualna i predstojeća ekonomska kriza u Kraljevstvu nije izolirani događaj niti reakcija na najsloženije geopolitičke odnose nakon Drugog svjetskog rata, nego trenutak u kojem su dugotrajne slabosti postale toliko utjecajne da jasnog i optimističnog rješenja nema na vidiku.
Makroekonomski pokazatelji dobivaju puni politički značaj tek kada se prevedu na standard kućanstava, a upravo je to danas možda najosjetljivija točka britanske priče. MMF za 2026. predviđa stopu nezaposlenosti od 5,6 posto, što bi bila najviša razina od sredine prošlog desetljeća. OECD pritom također očekuje daljnje popuštanje tržišta rada, uz stopu 4,9 do 5 posto tijekom 2026. i 2027. No jednako je važna struktura zaposlenosti. Britansko tržište rada već dulje vrijeme karakterizira rast fleksibilnih i nesigurnijih oblika rada, uključujući samozapošljavanje, privremene ugovore i tzv. gig ekonomiju, odnosno povremeni i privremeni rad te druge oblike fleksibilnog ostvarivanja prihoda bez trajne financijske sigurnosti. Za dio Britanaca to je godinama standard i jedini način na koji mogu nešto zaraditi. U uvjetima slabog rasta produktivnosti to znači da zaposlenost formalno može ostati relativno visoka, dok realni dohodak stagnira.
Kronični manjak
Inflacija od 3,2 posto, uz mogući privremeni skok prema četiri posto, dodatno erodira kupovnu moć. To je ključno jer se standard ne mjeri samo brojem zaposlenih nego i realnim plaćama. Kada rast plaća ne prati rast cijena energije, stanovanja, hrane i kamata, dolazi do pada realnog standarda čak i bez dramatičnog skoka nezaposlenosti. Poseban problem predstavlja tržište nekretnina i trošak stanovanja. Ujedinjeno Kraljevstvo već godinama ima kronični manjak stambene ponude u velikim urbanim središtima, osobito u Londonu i jugoistočnoj Engleskoj. Rast kamatnih stopa u prethodnom razdoblju povećao je troškove hipotekarnih kredita, a time dodatno smanjio raspoloživi dohodak kućanstava.
U političkom smislu to je vrlo osjetljivo pitanje za Starmerovu vladu. Ekonomske brojke same po sebi ne ruše vlade, ali ruši ih percepcija da građani iz mjeseca u mjesec žive lošije. Za tisuće Britanaca to nije stvar “percepcije”, nego surove životne realnosti u kojoj sve teže podmiruju troškove osnovnih životnih potreba. Mogli bismo sada i u paralelnu analizu koja bi jasno pokazala da je nezadovoljstvo zaposlenika financijskim statusom i životnim standardom od presudne važnosti za njihovu produktivnost i motiviranost, što dovodi do začaranog kruga u kojem tvrtke zarađuju manje, pa plaćaju još manje itd. No to je činjenica koja nije samo britanski nego i globalni fenomen.
Pitanje je što takva, oslabljena Velika Britanija, sa sve manje motiviranim i neproduktivnim zaposlenicima koji rade, a imaju sve manju kupovnu moć, uopće može ponuditi globalnom tržištu kapitala. Velika Britanija nije malo tržište, ali nije ni krucijalno za velike svjetske korporacije, te se prisutnost velikih tvrtki u Ujedinjenom Kraljevstvu često svodi više na stvar prestiža nego na realnu logističku ili poslovnu potrebu. Taj faktor nestaje ako Velika Britanija prestane biti percipirana kao jedna od najvažnijih globalnih ekonomskih pozornica, a upravo to joj prijeti ostvare li se crne prognoze o rastu koji graniči sa stagnacijom.
Ozbiljan problem
Upravo zato službene tvrdnje o “sigurnom utočištu” nailaze na skepticizam dijela javnosti i tržišta. Investitori ne promatraju samo političke poruke nego ukupni dug, rast, inflaciju i dugoročni potencijal. OECD izrijekom navodi da će fiskalna konsolidacija te ranije porezne i rashodne prilagodbe nastaviti pritiskati raspoloživi dohodak kućanstava. Drugim riječima, dio usporavanja nije posljedica samo vanjskih šokova nego i nužnosti da država stabilizira vlastite financije. To stvara klasičan političko-ekonomski paradoks u kojem vlada mora istodobno smirivati tržišta, držati deficit pod kontrolom i pokušavati spriječiti daljnji pad standarda. U tom trokutu manevarski prostor vrlo je uzak.
Bank of England u svojim projekcijama vidi mogućnost da ulaganja u automatizaciju i umjetnu inteligenciju potaknu rast produktivnosti. No to je projekcija, a ne potvrđena činjenica. Zasad je najvažniji zaključak da britanska kriza nije priča o jednom ratu, jednom kvartalu ili jednoj pogrešnoj izjavi vlade. Ona je rezultat dugog razdoblja slabog rasta produktivnosti, strukturne ovisnosti o uslugama, osjetljivosti na energetske šokove i nedovoljne investicijske dinamike. Aktualna geopolitička nestabilnost samo je ubrzala proces koji je u brojkama vidljiv još od 2008., a dodatno produbljen nakon 2016.
Ako je gospodarska kriza u Britaniji već sada ozbiljan makroekonomski problem, za vladu Keira Starmera ona će vrlo brzo prerasti u egzistencijalni politički test. U Westminsteru ekonomske brojke nikada nisu samo brojke. One se prevode u povjerenje tržišta, raspoloženje birača i disciplinu unutar vlastite parlamentarne većine. Prvi problem za laburiste jest to što je gospodarstvo bilo središnje obećanje njihova dolaska na vlast.
Osjećaj nemoći
Starmer je politički kapital gradio na tezi da će ponuditi stabilnost nakon dugog razdoblja konzervativnih turbulencija, od Brexita do dugotrajne inflacije. U tom smislu sadašnje prognoze MMF-a i OECD-a nisu samo loše vijesti za državu nego i izravan udar na temeljnu legitimaciju njegove vlade. Krajnje je nezahvalno biti premijer koji je vlast osvojio obećanjima o reformama i ekonomskom rastu, a sada mora stati pred javnost i najaviti rast krize, pad plaća i druge nedaće. Think tankovi koji se u Londonu smatraju među najutjecajnijima već otvoreno upozoravaju da je ovo desetljeće na putu da postane najslabije po rastu još od razdoblja Drugoga svjetskog rata i pandemije COVID-19. Tako su Resolution Foundation i Institute for Fiscal Studies u ožujku procijenili da bi gospodarski rast Ujedinjenog Kraljevstva tijekom 20-ih mogao biti najslabiji u stotinu godina, što je politički izrazito teška ocjena za vladu koja je upravo rast postavila kao “misiju”.
To se već prelijeva na političku dinamiku u Laburističkoj stranci. Ministrica Reeves proteklih je mjeseci pokušavala održati reputaciju fiskalne ozbiljnosti, po uzoru na tradicionalni britanski monetarni i ekonomski “establišment”. No upravo taj pristup otvara dvostruku frontu. S jedne strane tržišta žele strogu kontrolu deficita, dok s druge strane dio zastupnika i sindikalno krilo stranke traže snažnije javno trošenje radi zaštite standarda. Tu se krije možda najveći politički rizik za Starmera. Ako nastavi s fiskalnom disciplinom, riskira pad potpore među vlastitim biračkim tijelom; ako popusti i krene u agresivniji paket potrošnje, riskira reakciju tržišta, što je Britanija već bolno iskusila 2022. Tržišta su na to veoma osjetljiva. Bloomberg i Resolution Foundation još su potkraj 2025. upozoravali da je fiskalna rupa možda manja nego što se strahovalo, ali i dalje dovoljno ozbiljna da traži ili rezove ili porezne korekcije. U političkom smislu to znači da Starmer i Reeves više nemaju luksuz “neutralnog vremena”. Svaki gospodarski potez sada istodobno djeluje kao unutarnjopolitička i međunarodna poruka.
Drugi sloj problema jest obrana. Kritike bivšega glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona dodatno povećavaju pritisak. Njegova javna optužba da je vlada pokazala “korozivnu samozadovoljnost” prema obrani nije samo sigurnosna tema nego i fiskalna bomba. Svako ozbiljnije povećanje izdvajanja za vojsku u ovom trenutku znači dodatni pritisak na proračun. Tu dolazimo do najvažnijeg političko-ekonomskog scenarija za sljedećih 12 mjeseci. Ako se rast zadrži na 0,8 posto, inflacija ostane iznad cilja, a nezaposlenost prijeđe 5,5 posto, vlada će se suočiti s onim što britanski politički komentatori već nazivaju slow-burn crisis — krizom koja ne eksplodira preko noći, nego postupno nagriza vjerodostojnost vlasti. To je za Starmera možda opasnije od nagle recesije. Dramatične krize katkad omogućuju političku mobilizaciju, dok spora stagnacija proizvodi dojam nemoći vladajućih, ali i subjektivni osjećaj nemoći među građanima, koji je najpogubniji za vlast.
Sve se manje kupuju uvozni automobili
Pad britanskog gospodarstva neće sam po sebi izazvati globalnu recesiju, ali njegov učinak na druge ekonomije postoji i može biti vrlo konkretan. Prvo, Britanija je i dalje jedna od najvećih ekonomija G7 te važan uvoznik robe i usluga iz eurozone. Slabljenje britanske potrošnje izravno pogađa izvoznike u Njemačkoj, Francuskoj, Irskoj i Nizozemskoj, osobito industriju automobila, farmaceutiku i financijske usluge.
Drugo, London ostaje jedno od najvećih svjetskih financijskih središta. Ako investitori zaključe da je britanski fiskalni smjer neodrživ, posljedice se neće vidjeti samo na funti nego i na europskim obveznicama, bankama i investicijskim fondovima. Simbolični učinak je golem. Kada jedna donedavno, ali i povijesno, najstabilnija zapadna ekonomija bilježi najveće sniženje prognoze u G7, to pojačava oprez prema Europi kao cjelini i kapital dodatno gura prema američkim trezorcima i dolaru. Za Europsku uniju to znači slabiji vanjski motor rasta, a za manje ekonomije dodatni indirektni pritisak kroz eurozonu i njemačku industriju.
Velika Britanija možda jest izašla iz EU-a, ali to ne znači da je prestala postojati i jasno je da se svaki pad u jednoj europskoj zemlji prelijeva na ostatak tržišta, bez obzira na formalne veze i saveze. Stoga će politička sudbina Starmera i Reeves u velikoj mjeri ovisiti o tome mogu li do kraja godine pokazati makar minimalan opipljiv napredak u standardu građana. U britanskoj politici premijeri rijetko padaju zbog jedne loše statistike, ali padaju kada se kod javnosti ustali dojam da se brojke više ne mogu popraviti.
Britanci su potpuno zanemarili industriju
Ova situacija otvara bolno i zanemarivano pitanje održivosti britanskog ekonomskog modela, pišu u svojim analizama MMF-ova surovog realizma britanski poslovni mediji. Podaci potvrđuju da je sektor usluga i dalje glavni oslonac gospodarstva, dok je proizvodnja slabija. Prema raspoloživim pokazateljima za 2024. i 2025., upravo je proizvodni sektor bio među slabijim komponentama rasta, dok su profesionalne, znanstvene i tehničke usluge nastavile davati veći doprinos BDP-u. Istodobno, ranjivost na cijene plina i električne energije razotkrila je slabosti energetske strukture zemlje.
MMF je posebno izdvojio Ujedinjeno Kraljevstvo kao jedno od gospodarstava koje je najizloženije energetskom šoku zbog ovisnosti o plinu za grijanje kućanstava i formiranje cijena električne energije. To je važna činjenica jer energetski trošak izravno utječe na konkurentnost industrije. Visoke cijene energije smanjuju profitabilnost proizvodnih pogona, povećavaju trošak logistike i dodatno obeshrabruju nova ulaganja. S druge strane, financijski sektor ostaje snažan.
Usluge vezane uz bankarstvo, osiguranje i financijska tržišta i dalje stvaraju vrlo značajan trgovinski suficit, što potvrđuje da London ostaje jedan od ključnih globalnih centara kapitala. Međutim, oslonac na taj segment istodobno povećava osjetljivost zemlje na globalna tržišna kolebanja i promjene monetarne politike SAD-a i Europe. Ključno pitanje za sljedeće dvije do tri godine bit će može li Ujedinjeno Kraljevstvo prijeći iz modela stagnacije u model investicijskog oporavka.
