Trump je propustio jednu vrlo važnu lekciju iz povijesti: U rat je lako ušao, a pazite što sad slijedi

Američki predsjednik Donald Trump bolno, na vlastitoj koži, uči staru lekciju na koju su ga mnogi, čak i poneki bliski suradnici, upozoravali, ali ih nije želio slušati: u rat na Bliskom istoku lako je ući, ali je iz njega teško izići! A još do prije mjesec i pol dana imao je sve u svojim rukama: bio je na vrhuncu političke moći nakon efektnog rušenja s vlasti Nicolasa Madura u Venezueli i posljedične uvedene, gotovo potpune blokade Kube, zastrašivanja američkih saveznika u NATO-u i diljem svijeta prijetnjama otimanja Grenlanda, prijetnjama carinama i pokretanjem trgovinskih ratova, kontrolom izvoza ruske nafte pred nosom Vladimiru Putinu, zbog čega su mu se počeli klanjati gotovo svi lideri svijeta i što je već postajalo neugodno gledati. Jedino mu se nije htio pokloniti Iran.

Je li upravo takav stav Teherana razbjesnio Trumpa i ponukao ga da krene u rat? Iako se ne može isključiti, takav razlog, bez obzira na Trumpovu ekscentričnost, ipak je previše trivijalan i nipošto nije primaran za donošenje tako važne odluke. Jer u SAD-u oduvijek postoje “mozgovi” koji se profesionalno bave donošenjem strateških odluka. One nikada nisu i ne mogu biti stvar pojedinca, zvao se on i Donald Trump, koji, ktomu, ima i 80 godina života. Jer bilo bi suludo da u bilo kojoj zemlji neki ostarjeli i ekscentrični čelnik donosi odluke sudbonosnog karaktera za cijeli narod i zemlju koju vodi. U SAD-u to nikada nije bio i neće biti slučaj. Odluku o ratu s Iranom formalno je pokrenuo Trump, ali pod prevladavajućim utjecajem ključnih stratega, iako je i među njima bilo suprotnih stavova, odnosno “izdvojenih mišljenja” o ispravnosti takve odluke, ali su očito bili u manjini.

U potonjem se kontekstu kao jedan od presudnih čimbenika često spominje i navodni “pogubni utjecaj” izraelskog premijera Benjamina Netanyahua na Trumpa. Njegov utjecaj sigurno je postojao, ali su odluku o tome ipak prethodno “dobro prožvakali” američki stratezi, koji su, nedvojbeno, dovoljno snažno povezani i s tradicionalno jakim i utjecajnim cionističkim krugovima u zemlji. Ali nikako ne na štetu ključnih američkih interesa. U tom smislu dogovor je mogao ići samo u smjeru da se slamanjem Irana od Izraela učini regionalni dominion, a od SAD-a globalni hegemon, ili barem globalno dominantan igrač, svojevrsna prva violina po čijim će notama morati svirati i ostali krupni igrači.

Preračunali se

Netanyahu je sa svojim timom, uključujući i šefa Mossada, koji su danima boravili u Washingtonu, bio onaj koji je Trumpu na kraju obećao “laku šetnju” kroz Iran s obzirom na golemu američku vojnu i tehnološku nadmoć, kojoj, naravno, treba pridodati i izraelsku. Kako god bilo, Trumpu stvari s ratom protiv Irana ne idu najbolje. Osim što su se probili svi zamišljeni rokovi njegova trajanja, a postavljena četiri cilja još nisu postignuta, Iran je prvi put u povijesti ostvario nadzor nad Hormuškim tjesnacem, dok je Pentagon u dosadašnjoj fazi rata ispraznio goleme arsenale visokotehnološkog oružja, o čemu je pisao CNN, ali i pretrpio velika oštećenja u svih svojih 13 vojnih baza u Perzijskom zaljevu.

Američko-izraelski rat protiv Irana sada je ušao u fazu ni rata ni mira. Još nema ni pobjednika ni poraženih, iako je omjer vojnih snaga višestruko na strani onih prvih, što je vidljivo i iz usporedbe razmjera međusobnih razaranja. U svemu tome jedna je stvar dominantno kumovala, tj. odigrala presudnu ulogu. Najnovija tehnologija, uključujući i onu koja se vrlo brzo širi s komunikacijskog na obrambeni sektor, dovela je doslovno do zastare dojučerašnjih suvremenih metoda ratovanja. Klasične vojne operacije, koje se izvode u kombinaciji različitih rodova oružanih snaga, uključujući i postrojbe za specijalne operacije uz očekivani element iznenađenja koji je često bivao, ako ne presudan, onda barem vrlo važan za razvoj cijele operacije, danas više ne djeluju toliko učinkovito kao do jučer. Štoviše.

Postaju ranjive i preskupe. Sve to, naravno, pozorno prate Moskva i Peking, kojima je u interesu što dulje bavljenje SAD-a Iranom, koji iscrpljuje američke vojne kapacitete te stvara jasnu sliku o mogućnostima i problemima u američkim oružanim snagama. Slično kako to SAD i NATO saveznici mogu pratiti u odnosu na rusku vojsku koja ratuje u Ukrajini, te iz toga izvlačiti važne zaključke.

Video: Otmica Nicolasa Madura bila je Trumpova najveća pobjeda

Neodgovorna avantura

U tekstu u magazinu Foreign Affairs autora Jona B. Altermana i Alija Vaeza pod naslovom “Kako Kina i Rusija mogu iskoristiti rat u Iranu” iznosi se zanimljiva analiza. Evo nekih dijelova koji se odnose na ono prethodno navedeno:

“Moskva i Peking sada žele ubrati plodove upletanja Washingtona u regiju. Rusima i Kinezima u interesu je uvući Sjedinjene Države u tinjajući rat niskog intenziteta koji troši američke resurse i potkopava njihov međunarodni ugled. Obje zemlje imaju alate da pomognu u postizanju tog cilja svojom podrškom Iranu. Washington može spriječiti taj ishod izbjegavanjem maksimalističkih ciljeva u sukobu. Umjesto toga, mora slijediti pragmatičan srednji put koji obuzdava iranski remetilački potencijal, a istovremeno pronalazi put natrag do diplomacije i revitalizira američke saveze. Iranski rat možda neće donijeti jasnog pobjednika, ali Sjedinjene Države mogu osigurati da ni Kina ni Rusija na kraju ne odnesu pobjedu. (…) U takvom kontekstu, prava američka strategija nije ni maksimalistički rat ni naivno povlačenje. Washington bi trebao težiti tvrdoglavoj ravnoteži: spriječiti Iran da poduzima izrazito destabilizirajuće akcije, vratiti vjerodostojan put diplomaciji i oduprijeti se pretvaranju ovog sukoba u vrstu otvorene regionalne borbe, koju Moskva i Peking najviše žele. Ako Sjedinjene Države definiraju uspjeh kao poniženje Irana ili slom Islamske Republike, vjerojatno će dobiti suprotno od onoga što žele: ranjeni i agresivniji Iran, čvršće vezan za Rusiju i Kinu, kao i trajnu štetu međunarodnom legitimitetu Sjedinjenih Država”, navodi američki medij.

Kako god bilo, potpora ratu s Iranom u SAD-u naglo slabi, a ni na samom početku nije bila velika. Ali također slabi i potpora Trumpu, koja se, prema posljednjim istraživanjima, vrti oko poražavajućih 35 posto, što je najniže još od doba Richarda Nixona početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, na kraju njegova mandata opterećenog čuvenom aferom Watergate.

Slabi rejting

Prošlotjedna anketa NBC News Decision Desk, koju je obavio SurveyMonkey, navodi kako je “rejting odobravanja Donalda Trumpa pao na novi minimum, dok Amerikanci izražavaju sve veću zabrinutost zbog rastućih troškova i rata s Iranom”. Samo 37 posto punoljetnih Amerikanaca odobrava rad Donalda Trumpa kao predsjednika, dok ih 63 posto ne odobrava, uključujući i 50 posto njih koji su rekli da snažno ne odobravaju, što ovu ocjenu stavlja na najnižu točku njegova drugog mandata. Dvije trećine ispitanika također nisu odobrile Trumpovo rješavanje inflacije i rata s Iranom – piše 21. travnja NBC News.

Kako je Trumpova vojna operacija “Epski bijes” zapravo pretvorena u “Epsku provalu”, njegova se administracija očito odlučila za promjenu strategije i okrenula, umjesto nastavku vojnih udara po Iranu, blokadi iranskih luka, što bi, prema njezinu mišljenju, trebalo dovesti do gospodarskog sloma Irana. Jer Trump se doveo u situaciju kada bilo koji njegov potez može stanje učiniti samo gorim za SAD. Zato se odlučio na trenutno najsigurniji potez – taktiku čekanja. Jednostavno, u slučaju negativnog razvoja vojnih djelovanja i nepredvidljivih iranskih odgovora, može se naći u vrlo opasnoj situaciji. Već citirani američki medij Foreign Affairs u tekstu pod naslovom “Treća Islamska Republika” autorice Suzanne Maloney između ostalog se referira na probleme u kojima se našao Trump i nudi jedino rješenje za izlaz iz njih. Evo dijela iz podužeg zanimljivog teksta:

“S druge strane, ako rat ne uspije ostvariti svoj navodni cilj uklanjanja iranskog režima, moguće je, možda čak i vjerojatno, da će Teheran pogriješiti u posljedicama. Režim je možda izveo učinkovit asimetrični protunapad koji prijeti izazivanjem kaosa u globalnom gospodarstvu, ali njegovi konvencionalni vojni kapaciteti uglavnom su uništeni, a stalna erozija cijelog ešalona visokih čelnika uzet će značajan danak njegovim operativnim i upravljačkim sposobnostima. A tijekom proteklih 47 godina postrevolucionarni režim rijetko je propuštao priliku. Također je moguće da će Teheran dobiti rat, ali izgubiti mir, kao rezultat svoje neposlušnosti, neutemeljenog optimizma ili unutarnjeg nereda, baš kao što su to učinili prethodni iranski čelnici u kritičnom trenutku rata s Irakom.”

Video: Iranska revolucionarna garda ne želi nikakve pregovore s Amerikom

Velikodušna ponuda

“U lipnju 1982., samo nekoliko dana nakon uspješnih iračkih napada na iranska postrojenja za izvoz nafte, novoosnovano Vijeće za suradnju u Zaljevu, sastavljeno od većine iranskih arapskih susjeda u Perzijskom zaljevu, predložilo je prekid vatre. Prema tadašnjim izvješćima Associated Pressa, GCC je ponudio Teheranu 25 milijardi dolara odštete, više od 84 milijarde dolara u današnjim dolarima u zamjenu za Iran koji pristaje završiti rat bez pokretanja ofenzive za svrgavanje Saddama. Teheran je inzistirao da ratna šteta iznosi šest puta više od te brojke i na kraju je odbio završiti rat. Sljedećih šest godina sukoba uzelo je ogroman danak zemlji, a Islamska Republika nije uspjela u svom nastojanju da okonča Saddamovu vladavinu. Ovaj put, ako Teheran iskoristi svoju prednost pokušavajući održati ili iskoristiti svoj utjecaj na tjesnac, njegovi susjedi i svijet mogli bi biti spremni snositi izvanredne troškove i rizike konačnog poraza režima.”

Isti tekst otvoreno sugerira Trumpu da mora pronaći diplomatsko rješenje rata i da će ono ipak dugoročno biti u korist američkih interesa. Međutim, smatram da Trump nema vremena za dugo čekanje američkih benefita iz rata koji je pokrenuo. On vrlo dobro zna da mu demokrati već ozbiljno rade o glavi zbog, blago rečeno, neuvjerljivih rezultata koje je SAD dosad iz njega polučio.
Štoviše, Trump će se uskoro, htio ili ne htio, potpuno morati fokusirati na zahuktale unutarnje američke političke borbe u svjetlu nadolazećih jesenskih međuizbora u kojima se republikancima ne piše dobro ako se nešto žurno ne promijeni u Trumpovu korist.

Uvlačenje SAD-a u još dublji rat definitivno bi bilo breme koje bi potopilo sve izglede republikanaca na izborima. Sve navedeno korijen vuče iz nove američke nacionalne strategije koja predviđa nastavak osiguranja američke dominacije u 21. stoljeću. Nju bi, po mogućnosti, trebala ostvariti Trumpova administracija nakon neuspjeha Bidenove, kada je pad američkog globalnog utjecaja najviše i došao do izražaja: od naglo ubrzane dedolarizacije u međunarodnoj trgovini do jačanja političkih i gospodarskih blokova pod nadzorom glavnih suparničkih sila – Kine i Rusije, od Šangajske organizacije do BRICS-a. U njih su se, naime, do Trumpova dolaska na vlast ubrzano uključivale mnoge zemlje, između ostalih i veliki partneri SAD-a, poput Egipta i UAE-a.

Puna dominacija

Navedena američka strategija, osim pune dominacije SAD-a u zapadnoj hemisferi, uključuje i dva druga važna elementa. Prva je pretvorba Europe u monolitni proturuski blok pod punom američkom kontrolom, sa samo jednom zadaćom: sprečavanja budućeg prodora ruskog utjecaja na zapad, uz istodobno prisiljavanje Moskve na potpuni fokus prema Europi zbog pokretanja njezine ubrzane militarizacije. Taj je zadatak, po zamisli Washingtona, usko povezan s namjerom smanjenja opsega i dinamike združenoga globalnog djelovanja Rusije i Kine dok se SAD priprema za konačni obračun s ovom potonjom na Dalekom istoku.

Naime, ugledni američki analitičari već potpuno otvoreno govore o američkom problemu zbog neuspjeha u pokušaju sijanja razdora između Moskve i Pekinga, pa je nužno Rusiju držati podalje od Kine ukrajinskim ratom i usmjeriti joj fokus na “ratobornu” Europu. Drugi element američke strategije usmjeren je na preuzimanje ili, ako to nije moguće, uništenje kineskih i ruskih ključnih strateških partnera u svijetu. Počelo je s Venezuelom, nastavljeno s Iranom, a vjerojatno će se produžiti i s Kubom.

Sjedinjene Države, još uže gledano, imaju samo jednu ključnu zadaću: uništiti osovinu Rusija – Kina – Iran. Trenutačno je, uz iscrpljivanje Rusije u ukrajinskom ratu, u tijeku demontaža Irana. Kako će taj pokušaj završiti, još nitko sa sigurnošću ne zna. Možda će se Trump na kraju pomiriti s nemogućnošću vojnog rješenja i okrenuti onomu što zapravo već radi: vojnu operaciju “Epski bijes” pretvoriti u operaciju “Ekonomski bijes”, što je 22. travnja rekao i njegov ministar financija Scott Bessent govoreći o razlozima američke blokade Hormuškog tjesnaca. Naime, novi američki i izraelski masovni udari po Iranu sigurno bi izazvali oštar iranski odgovor po cijeloj regiji.

Jasni ciljevi

Teheran o tome otvoreno govori, čak i navodeći vojne ciljeve: potpuno uništenje bliskoistočne naftne industrije i razaranje infrastrukture svih arapskih država čiji se teritoriji koriste za napade na Iran, uključujući i Izrael; presijecanje podmorskog internetskog kabela koji kroz Crveno more, morski tjesnac Bab el-Mandeb i Arapsko more povezuje Zapad sa zemljama Perzijskog zaljeva, što bi imalo goleme gospodarske posljedice ne samo za Bliski istok; masovni raketni napadi na američke nosače zrakoplova u regiji. Navedene je prijetnje na dan pisanja ovog teksta posredovanjem agencije Tasnim objavio Korpus iranske revolucionarne garde, koji sada de facto upravlja tom zemljom nakon obezglavljivanja njezina političkog vrha, uključujući i vjerskog vođu, ajatolaha Hameneija, još prvoga dana rata.

Hoće li u takvim uvjetima Trump pokrenuti nastavak vojnih operacija, možemo samo nagađati. Međutim, više vjerujem da će, u nedostatku bilo kakvih mogućih poteza za pozitivno rješenje pokrenutog rata u svoju korist, on radije izabrati novu strategiju “Ekonomskog bijesa” prema Iranu, tvrdeći da Teheranu američka pomorska blokada Hormuza i iranskih luka nanosi 500 milijuna dolara dnevno štete, i da će ona “trajati dok Iran ne pristane na sporazum”. Tom formulom Trump vjerojatno želi nanijeti i snažan gospodarski udarac Kini, koja povlači velik dio nafte iz Perzijskog zaljeva, ali i ključnim europskim gospodarstvima – njemačkom, francuskom, talijanskom i britanskom – kao osvetu za to što su odbili njegov poziv na zajedničku vojnu deblokadu Hormuza.

To bi mu, uz potpuno sprečavanje izvoza nafte iz Perzijskog zaljeva, omogućilo i stavljanje Europe pod sveobuhvatni nadzor SAD-a u sklopu navedene američke globalne strategije. Istodobno bi, bacanjem bogatih arapskih monarhija u razorni financijski vihor zbog obustave izvoza njihove nafte i plina, Trump riješio i za SAD neugodnu namjeru bogatih monarhija stvaranja tzv. arapskoga svijeta kao jednog od budućih, itekako utjecajnih polova multipolarnog svijeta, o čemu su donedavno otvoreno govorili.

Ogromni apetiti

Sve je ovo još velikim dijelom u sferi američkih želja, dok realizacija navedenih ciljeva ostaje neizvjesna i umnogome će ovisiti o rezultatu Trumpove iranske kampanje. Ali pritom se nikako ne smije podcjenjivati odlučnost Washingtona da te ciljeve postigne. Jer kao što sam već rekao – ovo nikako nije samostalni Trumpov rat, njegov hir kao proizvod poremećenog uma ili nešto slično, kako se to medijski pogrešno naglašava. Trump je prije odabrano sredstvo za pokušaj dostizanja spomenutih ciljeva. Kada, odnosno ako ne uspije u postavljenoj zadaći, bit će detroniziran. Ni prvi ni posljednji! Život će teći dalje, ali ono povoljno što ekscentrični Trump uspije ostvariti za američke nacionalne interese posve se sigurno neće vratiti na prethodne postavke – iz vremena prije njega.

Koliko je stanje za svijet sada neugodno, svjedoči i tekst uglednog medija The Economist pod naslovom “Globalna energetska tržišta na rubu su katastrofe”, a “scenariji sada variraju od loših do užasnih”. U njemu se govori kako do globalne energetske krize ostaje samo jedan korak. Uspoređuje se sadašnje vrijeme s pandemijom covida-19. Posebno teško stanje predviđa se u Aziji i Europi.

Za Europu se navodi kako joj velikom brzinom nestaje goriva za zrakoplove, a istodobno se zatvara sve više rafinerija zbog nedostatka nafte na svjetskom tržištu. Kako 22. travnja piše CNN, “njemačka Lufthansa grupa u utorak je izjavila da će do listopada smanjiti broj letova za 20.000 kako bi uštedjela na mlaznom gorivu, čija se cijena udvostručila od izbijanja iranskog sukoba”. SAD ima vlastitu proizvodnju nafte, i to najveću u svijetu. Dakle, Sjedinjene Države puno će se lakše nositi s energetskom krizom od Europe i jugoistočne Azije.

Opasna igra

Kina se pak za ovu krizu puno bolje pripremila i od Europe i svojih bogatih susjeda, Japana i Južne Koreje, kao i onih siromašnijih država poput Filipina, Vijetnama i Tajlanda. Indija istodobno ne prestaje kupovati rusku naftu, sada već po tržišnoj cijeni od oko 120 dolara za barel. Ali Kina ne može izdržati ako se iranski rat, odnosno američka blokada Hormuza, nastavi unedogled. Ona neće propasti jer joj najveći dio nafte osigurava Rusija, ali bi, nedvojbeno, doživjela snažan gospodarski pad koji bi za nju imao razorne geopolitičke posljedice.

No u određenim, za nju sretnijim okolnostima, ova bi kriza mogla ubrzati i učvrstiti njezino globalno vodstvo u sferi zelenih tehnologija. Paralelno, 23. travnja EU je usvojio 20. paket proturuskih sankcija iz kojeg je na kraju izbacio predviđeni ključni dio: sankcije na prolaz ruskih naftnih tankera. Njemačka je, pak, prošlog tjedna usvojila svoju prvu poslijeratnu vojnu strategiju, koju je predstavio ministar obrane Boris Pistorius pod znakovitim nazivom “Odgovornost za Europu”.

U njoj se, između ostalog, otvoreno navodi: “Moskva i Peking nedavno su pojačali diplomatske aktivnosti jer je rat Sjedinjenih Država protiv Irana poglavito usmjeren protiv Kine. U ovom novom sukobu između Istoka i Zapada Njemačka mora pokriti leđa Amerikancima sprečavanjem Rusije.” Zlobnici bi rekli kako mnogi iz povijesti nikada ništa ne nauče. Naime, Njemačka je u 20. stoljeću više puta pokušavala preuzeti “odgovornost za Europu”. Znamo kako je to i za jednu i za drugu završilo. Nadamo se da ovaj put politički mudraci ipak imaju puno bolje planove.